Dva Krapa

Piše: Nebojša Redžić

Mnogi će se stariji Podgoričani, kada vide ovaj naslov, sjetiti kafane sa tim nazivom, bočno od kina Kultura, gdje su 80-tih i 90-tih godina provodili dane i večeri. Bijahu to lijepa vremena, a ja sam, iako dijete, znao satima sjedjeti baš tu, sa ocem i njegovim društvom.

Neka mi oproste braća Turković, pa prije njih braća Vuković, bivši vlasnici tog kultnog mjesta, što sam se naziva njihovog lokala sjetio danas, kada se želim posvetiti ministru Draganu Krapoviću. Dva krapa su, dakle, asocijacija na lijepo. Krap je, inače, simbol Skadarskog jezera i crnogorske kuhinje, iako ne znam zašto je vremenom dobio i pežorativnu konotaciju, pa ako nekoga želiš da „pecneš“, onda ga nazoveš krapom. Postoji i marinirani krap, kao delikates crnogorske kuhinje, ali on takođe nema veze sa ministrom vojnim.

E sad, zašto je ministar Krapović, koga neki zovu „Krapo“ u kontekstu u kojem ga želim prikazati dupliran, pa postoje Dva Krapa, znaju svi oni koji prate ovdašnju političku scenu. Tu je jedan Krapo, obični troprsti budvanski mangup kojeg je velikosrpski cunami donio u Podgoricu zajedno sa oslobodiocima nakon 2020. godine, koji je dogurao do mjesta ministra odbrane. Ali, postoji i drugi Krapo, onaj evropski, koji tako divno priča o NATO-u i Evropskoj uniji, kada mu to odgovara ne baš maloj zadnjici. Tako su ta dva Krapa u permanentnom sukobu jedan sa drugim, sudaraju se, svađaju, poništavaju i nemaju ama baš nikakve međusobne saglasnosti. Taman koliko imaju tri podignuta prsta i moderna Evropa koja danas slavi svoj dan.

Krapo, obični troprsti budvanski mangup kojeg je velikosrpski cunami donio u Podgoricu zajedno sa oslobodiocima nakon 2020. godine

U Krapovom troprstom svijetu, ljudi su pomalo zapušteni i imaju neke čudne svjetonazore. Vole da kontriraju svijetu i civilizaciji. Prkose temeljnim vrijednostima one prave, nekadašnje Evropske unije, slave zločince, ponose se izgubljenim bitkama, obožavaju vođe koje su na doživotnim robijama… Idu u tzv. Srpsku pravoslavnu crkvu, bodre Partizana i Zvezdu, kriju bistu Pavla Đurišića, primaju platu od države koju mrze i nikada ne slave praznike nezavisnosti i državnosti u zemlji u kojoj su rođeni.

Oni uniformisani mladići, kojima je Krapo evropski već neko vrijeme na čelu, imaju na prvi pogled težak zadatak. Da pomire u sebi činjenicu da su pripadnici vojske koja je dio NATO-a, a da, opet, uz saglasnost svoga ministra, mogu dati sebi odušak tako što će pjevati pjesme osvjedočenom zlikovcu koji je na prostoru Crne Gore i BiH ubio na hiljade ljudi, posebno onih islamske vjeroispovijesti.

Dobro, možda to gospodin Mark Rute, generalni sekretar NATO-a nikada ne bi mogao shvatiti, ali je to na domaćem terenu tako jednostavno. Dva momka u uniformi vojske države članice Alijanse, sa fašističkim troprstim simbolom uperenim ka objektivu kamere, pjevaju pjesmu o čovjeku koji je bio zločinac, kvisling, domaći izdajnik, fašista…dok čuvaju granice vojnog saveza koji baštini neke posve drugačije vrijednosti. Ili bi makar trebalo da ih baštini.

Ali, što čovjek može zamjeriti momcima i njihovoj mladosti, kada su ih vrijednostima učili i uče država i vlast kojoj je narod dao povjerenje da njeguje četništvo, crkva u kojoj se mole Bogu proglašavajući zlikovce za svece, škola u kojoj nema lekcija o srpskom nacizmu i zločinima 90-tih, društvo u kojem je zabranjena kritička misao, akademici koji ćute i mediji koje kontrolišu kriminalni klanovi. I naravno – znali su da ima ko da ih zaštiti bude li nevolja.

Ali, što čovjek može zamjeriti momcima i njihovoj mladosti, kada su ih vrijednostima učili i uče država i vlast kojoj je narod dao povjerenje da njeguje četništvo, crkva u kojoj se mole Bogu proglašavajući zlikovce za svece

Rekoh već: postoji i onaj drugi, Krapo evropski koji u prigodnim situacijama, kada mu u goste dođe neki ugledni gost iz Alijanse, priča o „posvećenosti SAD regionalnoj bezbjednosti“, o „doprinosu Amerike NATO misiji na Kosovu, o „evropskoj i evroatlanskoj perspektivi Zapadnog Balkana kao jedinom garantu trajne stabilnosti ovog područja“….

Sedmi bataljon i VCG

Sjećam se jedne press konferencije nekadašnjeg ministra odbrane Crne Gore Bora Vučinića. Bješe 2007. ili 2008. godina. Onako uzgred, baš kao da govori o najnormalnijoj stvari na svijetu, Vučinić je na pressu rekao da „trećina vojnika ne pokazuju odanost državi kada je u pitanju podizanje zastave i intoniranje himne“. Ček, ček…baš kada je htio da to „pretrči“ i pređe na druge teme, upitao sam ministra: je li istina to što sam upravo čuo – da vojnici sjede dok se podiže crnogorska zastava i da šetkaju i zvižduću dok se intonira himna?! Potvrdio je da je to zaista tako.

U tom trenutku još nijesam znao, a ako sam i čuo, nijesam htio da povjerujem da je Vojska Crne Gore preuzela, odmah nakon obnove državnosti, gotovo kompletan zlozglasni, zločinački Sedmi bataljon Vojske Jugoslavije i primila u profesionalnu službu čitav niz polusvijeta koji je ratovao po BiH i Hrvatskoj. Dakle, oni koji su htjeli da uzmu dušu Crnoj Gori, da je potpale da u ognju cijela izgori, postali su odmah nakon nezavisnosti, branitelji njenog ustavnog poretka! Aferim. I Valtazar Bogišić ostao bi nijem na ovaj podatak. Samo bi nam poturio onu njegovu: „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.

Ne znam kojem je stručnjaku iz tadašnjeg DPS-a pala na um tako genijalna ideja da redove Vojske popuni svakojakim šljamom, niti kako je mogao da pomisli da će takvi ikada biti lojalni državi. No, dug prema zdravom razumu, došao je na naplatu.

I ko se sada može čuditi što vojnici Vojske Crne Gore u nekom tamo video uratku, pjevaju: „Od Topole pa do Ravne gore…? Što očekivati od onakve fizionomije koja govori sama za sebe i ne odaje utisak prosvijećenosti i znanja o bilo čemu. Pa ni o istoriji, Drugom svjetskom ratu, četnicima i partizanima, srpskoj agresiji na Dubrovnik i Hrvatsku, na BiH i Kosovo…Uostalom, momak koji pjeva i onaj drugi koji se smijulji i odobrava, nijesu ništa drugo do vjerni sljedbenici onoga što je zapravo njihov ministar i njegova Vlada. Uostalom, da nije tako, ne bi se kažnjavao vojnik koji maše crnogorskom zastavom, a dugotrajnim bolovanjem bez pokrića nagrađivao ovaj koji pjeva đeneralu Draži.

Vojska Crne Gore preuzela je, odmah nakon obnove državnosti, gotovo kompletan zlozglasni, zločinački Sedmi bataljon Vojske Jugoslavije

Indikativno je saopštenje Ministra odbrane objavljeno nakon burne reakcije javnosti na ovaj skandalozni snimak. Između svih fraza i beskorisnih konstatacija, podmuklo su provukli tezu da „uniforma na smije biti prostor za veličanje bilo koje ekstremističke ideologije“. Svjesno i posve maliciozno, željeli su poručiti: ako su srbovanje i čiča Draža ekstremistička ideologija, onda su to i Crnogorstvo i pjesme o Krstu Popoviću.

Neće biti, đenerale Krapo. Jer, iza Crnogorstva i crnogorskog nacionalizma nije ostala nijedna kap krvi, nijedna dječija suza. Iza srpskog – jeste. Rijeke krvi. Ili, 1601 ubijedo dijete, samo u Sarajevu. Samo što ti, po staroj komunističkoj matrici, pominjući jedan nacionalizam, odmah moraš izmisliti drugi, koji mu je pandan.

A đeca crnogorska – ćute

Kad pomenuh Dva Krapa, bio bih nepravedan ako bih se zadržao jedino na osobinama ministra vojnog. Jer, način na koji funkcioniše Dragan Krapović, ustvari je model po kojem funkcioniše aktuelna vladajuća većina. Prema Evropi i Americi – divna, slatkorječiva, krotka jagnjad. Prema zemlji koja ih je rodila – krvoloci, zvijeri i uništitelji svega onoga na čemu su život gradili njihovi prađedovi. Spremni da u svakom momentu, do posljednjeg daha, sve vrijednosti, svu tradiciju i istoriju, sva blaga Crne Gore prodaju i predaju zemlji za koju tvrde da im je matica, vole je više od svoje i njenu slugansku i ropsku tradiciju rado uzimaju prije crnogorskog slobodarstva. Nije toliki problem što se za jedan vijek odrodilo toliko ovdašnje paśe mileti, nego što je takva logika, takva ideologija i takva svijest već šest godina zgrabila vlast u Crnoj Gori i – sva je prilika – neće je dugo predati nikome. Ako treba, ustupiće braći i posljednji kamen ove zemlje, ali jedino će zadržati svoje fotelje i privilegije. Jer, bez njih su – niko. Baš kao što su bili niko i prije 2020. godine, sve dok im DPS nije, ponekad pomislim – smišljeno i namjerno, ustupio vlast.

Najupadljivija od svega je činjenica da se četnici više ne skrivaju iza lažnih profila, ili iza političkih ništarija kakve su Dajković ili onaj Danilović

Zato je ovaj incident sa pjevanjem četničkih pjesama, samo probni balon, podmetačina, kojom se želi opipati puls javnosti. Na društvenim mrežama bukti pravi verbalni rat između onih koji su zgroženi veličanjem ideologije koja je služila fašizmu i neofašista, tj. četnika novog vremena. Najupadljivija od svega je činjenica da se četnici više ne skrivaju iza lažnih profila, ili iza političkih ništarija kakve su Dajković ili onaj Danilović. Četnici sa imenom i prezimenom sada otvoreno psuju, vrijeđaju i prijete partizanskoj ili zelenaškoj đeci i unucima! Četništvo je steklo pravo građanstva. Izdaja je izdignuta na pijedestal vrline. I to je najveća pobjeda aktuelne vlasti. Vlasti koju obnašaju četnici, bilo da se zovu PES, Demokrate, URA ili stranke sa srpskim prefiksom.

Evropa i Amerika to ne vide ili ne žele da vide. I tu leži najveći poraz nas koji smo potomci onih koji su pripadali Crnogorskoj vojsci, sili pobjednici u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Ona Amerika, ona Francuska, ona Britanija koje su pobijedile fašizam i nacizam, danas više ne postoje. Zato žmure na izdajničke ideologije. Zato ne vide ništa loše u činjenici što je četnička Crna Gora danas članica NATO-a, a uskoro će je primiti i Evropska unija. I valjda zato se Dan pobjede nad fašizmom više ne zove tako, nego je preimenovan u Dan Evrope. Mračne ideologije sada, kao da su prirodni dio Alijanse i Evropske unije.

A dok potomci crnogorskih ratnika mudro ćute, govore da ih politika ne interesuje i prave se ludi kad vide povampireni fašizam i nacizam u svom dvorištu, Crna Gora lagano nestaje. Borci sa društvenih mreža neće je spasiti od propasti. Zavladali su neznanje, površnost i letargija. Pa kad je tako, đeco crnogorska, koji se molite zajedno sa popom Joanikijem, kada vas uskoro pozovu u boj za Kosovo, nemojte im reći da nećete. To će biti vaša sveta dužnost, baš zato što ste ćutali kad je trebalo da progovorite.