Kad Spajke krene da valja…

piše: Željko Vukmirović

Niko to ne izvodi kao Spajke. Iako su Milan Knežević i Andrija Mandić pohrlili da ospore i omalovaže hapšenje ruskih špijuna u Crnoj Gori, inače prepoznatih u Evropi i Velikoj Britaniji, premijer Spajić nije propustio zicer da potvrdi svoje nagovještaje o pokušajima hibridnog djelovanja i još nešto o tome kako destabilizacije neumorno prate naš evropski put. Mnogo jako, priznaćete. Zna Spajke da briljira. 

Ono što svi svakako znaju je činjenica da upravo sadašnja crnogorska izvršna vlast svoje porijeklo ponajprije potražuje u hibridnom djelovanju srpske crkve i srpskoj politici koja se već dugi niz godina bez ustručavanja suprostavlja Crnoj Gori. Uz to, Spajke se čak usudio da se dotakne žive istine i potvrdi da destabilizacija „neumorno prati naš evropski put“. 

Zaista, dirljivo. Nego, takav je naš Spajke. Kad krene da valja, ne zna da stane. 

Ponavljanje je majka učenja. I ovo što sada priča Spajke nije ništa naspram onog što su on i njegovi, baš kao i Mandić i njegovi, izveli u cilju destabilizacije sopstvene države. Korist je, a zbog nedostatka istraga tim povodom, vjerovatno podijeljena na lične interese, stvaranje i jačanje novog političkog sistema, te korist srpske politike. Pa iako sada Spajke odvažno najavljuje da situacija „zahtijeva da se svaki trag ispita“. 

Spajketu niko i nikad neće oduzeti autorizaciju počinjenog. Ni njemu ni njegovim, ni Mandiću i njegovim. A broje se i praktične privredne štete, imajući bar u vidu crnogorski avio saobraćaj, Elektroprivredu i Rudnik Pljevlja. Sve ono sa beskrajnim odugovlačenjima u realizaciji lokalnih socijalnih i infrastrukturnih problema, takođe se broji. Do mjere neprebrojivog. I neodloživog.

A onda stiže Spajketovo izmišljanje tople vode. I sada treba da povjerujemo da je sve ono što je Spajke pričao o hibridnom djelovanju počelo baš sa njegovom opomenom, te da se sve konkretne destabilizacije iz vremena kada je bio ministar i kasnije kada je postao premijer, nikada nisu dogodile. I da mu niko nikad nije rekao „alo druže, ojadio si državu za milijarde, doveo je do bankrota“. 

Postojanje „trojanskog konja“ definisala je i lansirala komesarka za proširenje EU Marta Kos. I to nije bilo juče. Baš kao što juče nije nastao ni termin „toksični uticaj“ Rusije, kako se već iz čiste pristojnosti nazivao ruski geostrateški interes u regionu svih ovih godina. 

Trenutna crnogorska izvršna vlast upletena je do guše u svaku od ovih napomena. A po svemu viđenom, te najavljenom „euro modelu“, tek se upliće ko pile u kučine. Kvorum oko toga je lako utvrditi. I to nije samo crnogorska briga, već i problem Evrope i evropske integracije. 

I zato se jedan lokalni incident sa stranim državljanima pretvorio u spektakl. Valjda je bio potreban da se svi drugi incidenti sa domaćim državljanima ne vide. Jer, nema nikakvog senzacionalnog otkrića u činjenici da se ruski špijuni i propagandisti svako malo pojavljuju tu i tamo. Nagledali smo se ruskih špijuna i u regionu, nekih u Hrvatskoj i Sloveniji, a nekih i u Bosni i Srbiji gdje su bili nešto komotniji i pravili kampove. 

Zato su povodom hapšenja grupe Rusa, a onda i njihovog protjerivanja, prilično uvrijedljivi i omalovažavajući komentari Kneževića i Mandića. Nego, sve bi to bilo uobičajeno jadno i sluganski, da se nije umiješao Spajke. 

Jer, kad Spajke krene da valja…