Blamaža po blamaža, nikad kraja

piše: Željko Vukmirović

Niko nam ne može pomoći. Bar za ovu turu izvršne vlasti, moraćemo da se pomirimo sa blamažama koje su u stanju da izvedu trenutno vodeći ovdašnji političari kad god napuste Crnu Goru. I odluče da posjete nekog visokog svjetskog zvaničnika. Do prvih sljedećih izbora, stvarno nemamo izbora. 

Andrija Mandić će zasigurno prorijediti svoje odlaske u inostranstvo. Tamo niko nije lud za njegovim prisustvom. I to je za Crnu Goru super ispalo. Uz to, istina je i da sadašnji premijer Milojko Spajić teško da će bilo kojoj evropskoj vladi biti prioritet, osim onoga što baš mora da se obavi u integracionom smislu i što Evropa ne može baš sve sama da završi. 

Tek se, bar povodom nešto značajnijih posjeta drugim zemljama od strane ove dvojice asova u vlasti koji su rođenu zemlju doveli do neupitne destabilizacije, možemo smatrati relaksiranim. Ili bar nešto blizu toga. Mada, prepoznajući njihovu inventivnost, nikad se ne zna. Oprezno rukovanje je neizostavna napomena. 

Ipak, utisak je da pravi problemi nastaju kada predsjednik države Jakov Milatović preuzme inicijativu. Kao da nije dovoljno što mu svaka lokalna inicijativa doživi fijasko, nego mora da se dokazuje u svijetu. Još ako poželi nešto da objasni ili to učine njegovi iz kabineta, tačno se ne zna što je gore. 

Niko ne spori da je slikanje sa Trampom od kartona autentičan snimak. Odradili su to i Rama i Vučić i Kurti i razni, ništa strašno. Strašan je samo utisak odsustva samopoštovanja. Još ako se ima na umu da ta kartonska figura predstavlja čovjeka koji je i u rođenoj zemlji nazivan silovateljem, pedofilom i „najgorom osobom na svijetu“, onda je potvrda autentičnosti jedne fotografije sa Trampom od kartona posljednje što bi moralo brinuti. 

Onda je uslijedio novi bljesak. Ili pomračenje, kako vam drago. Važeći crnogorski predsjednik Milatović je za vrijeme svoje posjete Vatikanu odlučio da Papi pokloni teniski reket. Kao, voli Papa tenis. Plus, objašnjenje od kojeg se ledi krv u žilama. 

“I na kraju je bio jedan poklon lične prirode. Papa je, pored toga što je papa, i čovjek koji je zaljubljenik u tenis. Nekako je u tom smislu bilo i logično da mu ponesemo i reket“, kazao je Milatović.

Po ovoj rečenici možete da preturate koliko hoćete, ali teško da ćete i očešati logiku. Osim ako vam već u startu nije logično da imamo posla sa predsjednikom koji je tek slučajni odabir ili samo momak kojeg je regionalni selektor političkih zbivanja podigao sa klupe za rezerve. U sferi politike to je sasvim dostupna stvar. Putin je to radio i Ukrajincima i Mađarima i Srbima, pa zašto Vučić to ne bi uradio i nama. Još se Vučić i naradio. Malo izbori za predsjednika, malo za premijera. Bilo je tu posla. 

Posebnu zanimljivost predsjednikovog objašnjenja predstavlja i izrečeni stav o poklonu “lične prirode”. Taj red bi još i mogao da prođe kada bi neko otišao na rođendan drugu, pa mu kupio nešto što on voli. 

Predsjednicima država bi obično države koje predstavljaju bile primarne. Ništa lično. Uglavnom se čini ono što je najbolje za državu. Takvi su i pokloni. Smišljeni da predstavljaju uspomenu na neku državu i autoritet državnika. Blamaže se nigdje ne spominju. Još kad takav poklon „lične prirode“ bude nejasan primaocu, blamaža je nezaobilazna. A i trpeljivost do prvih sljedećih izbora. 

I tako, sakupi se toga. Blamaža po blamaža, nikad kraja.