Ni kriv ni dužan

piše: Željko Vukmirović

Za Spajketa svašta može da se kaže. I da je kriv zbog osiromašenja države, da je kriv zbog raznih počinjenih materijalnih šteta, da je kriv zbog besramnog nepotizma, da nema pojma s ekonomijom, da autoritet i integritet ne žive na njegovoj adresi, da je stara pobjegulja i folirant. Ali da neko smatra da se Crna Gora zahvaljujući njemu i politici koju vodi nalazi na pragu ulaska u Evropu, mora biti kompletno lud. I to, žestoka lujka. 

Ukratko, Spajke je ni kriv ni dužan. 

Jeste, zvuči nevjerovatno. Čak, totalno ludo. Jer, čovjek zvani Spajke koji sada u društvu evropske komesarke Marte Kos pobjedonosno podiže ruke zaista nema blage veze ni sa prosperitetom Crne Gore, niti sa zaslugama koje se odnose na evropsku integraciju. Niti je to vidio, niti je to dirao, niti o tome što zna. Sto posto, ni kriv ni dužan. 

Prvo je tvrdio da je opčinjen ljubavlju prema srpskoj crkvi. I da mu je to glavni razlog zbog kojeg se vratio u Crnu Goru. Onda se kao tek promovisani ministar odlučio da kaže kako je nešto u Vladi odlučeno „tajno i organizovano“. Onda je najprije krenuo sa sprovođenjem odluka koje su u prvom redu bile u interesu crkve zbog koje se vratio, kao i željama onih koji bi mu koliko sjutra predstavljali koalicione partnere. Onda je zagrabio iz budžeta. Onda su krenule da sijevaju ideje. Ludovanje je postalo preovlađujuće stanje. 

Tek poslije svega toga se umiješala Evropa. I to tek onda kad je vidjela da globalni geostrateški interesi uopšte nisu tek obična slova na papiru, bulažnjenja paranoičnih analitičara ili zvjezdani trenuci pobornika teorija zavjere. 

Crna Gora je predstavljala najlakši dio posla. I tako smo niotkuda postali šampioni integracija, strastveni pobornici europejstva. Pljuštala su zatvaranja poglavlja, pohvale i ohrabrenja. Nismo znali što nas je snašlo. Od siline ludovanja bezbjednosni sektor su preuzeli totalni politički diletanti i prilično ohol i umišljen svijet. Predsjednik najvišeg zakonodavnog tijela postao je čovjek koji je svoj identitet pronašao u pripadanju drugoj naciji, a neznalice se razmilile po najodgovornijim državnim položajima. I sve to samo malo prije nego što će početi da nedostaje novca. 

A Spajke, sa mjesta premijera koje mu je servirano predanim radom predsjednika druge države, zbog zahvata po državnoj kasi odjednom je postao izuzetno cijenjen. Prosrpske partije, nekada davno smatrane „trojanskim konjem“, zadovoljno su trljale ruke. A onih ruskih propagandista se stvarno nije bilo naročito teško odreći. Bar na godinu dana. Uspjela predstava. 

Tek, Evropa je otkrila da na ovom podneblju nema posebnih poteškoća. A otkrila je i da ne sakriva ignorisanje jačanja infrastrukture prosrpskih partija koje su stečene besprizornim nepotizmom. Čak se i malo ustručavaju da osude njihovo slavljenje osuđenih ratnih zločinaca i slične nevolje. Bar im to nekako sporo ide. Posebno zadovaljavajuća činjenica po Evropu je da ovdje nema ni nekih posebnih zahtjeva. A možda su i ukapirali da ovdje nema ni neke naročito promišljene i radne izvršne vlasti koja bi pravila bilo šta, a naročito ne neke probleme. Tako su stvari postale daleko jednostavnije. 

Uostalom, nismo mi Island. 

Dok Spajke slavodobitno podiže ruke. 

Ni kriv ni dužan.