BIVŠI AMBASADOR SRBIJE U PODGORICI ZORAN LUTOVAC: Vučić ne pomaže Nikšiću, već investira u svoj rejting

Donacija dva miliona eura Nikšiću nije poklon predsjednika Srbije Aleksandra Vučića tom gradu, već njegova investicija u svoj rejting i svoje političke pozicije – ocijenio je lider Demokratske stranke (DS) i bivši ambasador Srbije u Podgorici, Zoran Lutovac.

On je Vučićevu donaciju nazvao potezom autokrate koji je privatizovao državu i koji koristi njene resurse za lične potrebe.

”Ovog puta, mimo Ustava i zakona, donira novac građana Srbije uoči izbora, računajući na podršku birača porijeklom iz Nikšića, ali i cijele Crne Gore, podržavajući istovremeno i svoje saveznike u Crnoj Gori, a vjerovatno će to Briselu predstaviti kao solidarnost sa susjedima. Tako on funkcioniše, on ne poklanja, on investira. On ne donira svoj novac, on investira novac svih građana Srbije u svoj rejting i građenje svoje političke pozicije u Srbiji i regionu. Tako je bilo i u slučaju ‘doniranja’ novca Banjaluci, Srebrenici, Drvaru, ili doniranja vakcina susjedima”, kazao je Lutovac u intervjuu “Vijestima”.

Govoreći o trenutnim odnosima Srbije i Crne Gore, on je rekao da oni sve vrijeme, pa i sada, zavise isključivo od ličnih relacija državnih i političkih elita. Stoga se relacije ove dvije države, prema njegovim riječima, prikazuju ili kao najbolje u istoriji ili kao nikad gore u zavisnosti od trenutnih političkih potreba.

”Odnosi ne smiju da zavise od toga ko je na vlasti, niti od ličnih odnosa političara. Oni moraju biti na najvišem mogućem nivou u svim oblastima, jer je to u interesu građana… Kad se to bude shvatilo i prihvatilo u obje države, odnosi će biti mnogo bolji nego što su sad”, poručuje Lutovac.

Zašto su odnosi Beograda i Podgorice loši i nakon smjene trodecenijskog režima Demokratske partije socijalista (DPS) i dolaska nove političke garniture na vlast u Crnoj Gori? Šta je generator nesporazuma dviju država i da li ste očekivali da će oni nestati detronizacijom partije Mila Đukanovića?

Odnosi Beograda i Podgorice sve vrijeme zavise od ličnih odnosa državnih i političkih elita, a ne od stvarnih potreba i interesa građana dvije države. Tu je generator svih nesporazuma koji su se javno ispoljavali ili su se takvima prikazivali. Drugim riječima, nekad su ti nesporazumi bili stvarni, a mnogo češće fingirani za unutarpolitičke potrebe. S obzirom da te potrebe nisu nestale, nije nestala ni javna manifestacija tih nesporazuma.

Zašto je nova crnogorska Vlada – personifikovana prvenstveno u liku premijera Zdravka Krivokapića – u više navrata prolazila kroz “toplog zeca” beogradskih tabloida bliskih Vučićevom režimu?

Upravo zbog unutarpolitičkih potreba Vučićevog režima i podrške političkim saveznicima u Crnoj Gori. I jedno i drugo je pogrešno. Niti će to među građanima Srbije dobiti podršku, niti se na taj način saveznicima u Crnoj Gori čini usluga. Naprotiv. Mislim da bi potpuno drugačijim pristupom veću korist imali i jedni i drugi, ali i svi u Crnoj Gori i Srbiji.

Kako ste, kao bivši ambasador, doživjeli nedavnu Krivokapićevu zvaničnu posjetu Beogradu, koja je ostala u sjenci dočeka koji mu je na aerodromu “Nikola Tesla” u tom gradu, u farmerkama, priredio ministar poljoprivrede Srbije Branislav Nedimović?

To je bio čin nepoštavanje gosta, a da li je bilo nehotično ili je bila poruka – o tome možemo da polemišemo. Na osnovu onoga što je pratilo taj gest, zaključujem da je to ipak bila poruka. Kad se ovakve posjete planiraju, nema važnijih stvari od dočeka visokog gosta. Izgovori ovdje ne mogu da opravdaju ovakav gest. Uz to, još se krši pravilo oblačenja za ovakve prilike. To je u diplomatiji neprimjereno.

Potom izjava koju je dao Vučić u toku posjete – “Želim pristojan odnos sa Crnom Gorom, ali nemam velika očekivanja”, je uvredljiva i ukazuje na to da odnosi nisu pristojni i da je za to kriv gost. Uz to, Vučić još nema velika očekivanja da će se popraviti. U suštini, to je neprimjerena i nedobronamjerna izjava.

Najzad, režimski mediji su, svi do jednog, u potpunosti ignorisali prvi dan zvanične posjete predsjednika Vlade Crne Gore, što očigledno ukazuje na to da su dobili takvu instrukciju. Sve ovo ukazuje da to nije bio propust nego poruka. Loša poruka koja je obrukala Srbiju, a ne gosta koji je došao u posjetu.

Prije usvajanja famoznog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je bio povod za ozbiljno zaoštravanje međudržavnih relacija, Đukanovićevi i Vučićevi emisari tvrdili su da su Crna Gora i Srbija u odličnim odnosima. Šta je, po Vašem sudu, bio razlog takvih ocjena i vjerujete li da su one makar dijelom bile utemeljene u realnosti?

Kao što sam rekao, odnosi ove dvije zemlje se prikazuju ili kao najbolji u istoriji ili kao nikad gori u zavisnosti od trenutnih političkih potreba, a ne od toga kakvi su oni stvarno i kakvi bi trebalo da budu. U realnosti, ti odnosi su bolji nego kakvim se sad prikazuju, ali istovremeno i znatno ispod mogućnosti i potencijala, odnosno očekivanja građana obje države.

Skoro ste u jednoj izjavi kazali da ne znate kakvi su trenutni odnosi crnogorskog i srpskog predsjednika Đukanovića i Vučića, navodeći da su se tokom Vašeg mandata (od 2008. do 2013) Ambasadi u Crnoj Gori javljali svi političari koji bi dolazili u Podgoricu, izuzev Vučića i bivšeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, koji su, tvrdite, imali direktne kontakte sa Đukanovićem. Na čemu mislite da su se zasnivali njihovi odnosi?

Ako su bili inicirani i realizovani van zvaničnih protokola, svakako da nisu bili zasnovani na međudržavnim interesima – pogotovo što su jedni predstavljali vlast, a drugi opoziciju u svojoj državi.

Vjerujete li medijskim spekulacijama koje kažu da je Đukanović pomogao formiranje Srpske napredne stranke?

Takve spekulacije zasnovane su na nekim činjenicama koje mogu na to da ukažu. Recimo, kontakti i saradnja koji nisu međudržavni, a istovremeno ni međupartijski, jer su u pitanju dvije partije različitog ideološkog i programskog karaktera – jedna je socijalistička, a druga narodnjačka. Dakle, ako nije u pitanju ni međudržavna ni međupartijska saradnja, logično je da postoje takve spekulacije.

Vučićevi kritičari u Srbiji često govore o tome da je on kopirao Đukanovićev način vladanja. Koje su, po Vašem mišljenju, ključne sličnosti, a koje razlike u njihovim modelima upravljanja?

To je pitanje za jedan doktorat, a ne za kratak odgovor u intervjuu. Najkraće moguće – sličnost je u tome što su obojica stabilokrate koje stabilnost nadređuju slobodama i demokratiji, a razlika je u političkom stilu, manirima i ideologijama koje formalno zastupaju, a u stvarnosti ne drže previše do njih.

Crnogorska opozicija, na čelu s DPS-om, optužuje Vučića da se preko Demokratskog fronta miješa u unutrašnje prilike u državi, navodeći da je njegov cilj realizacija velikodržavnog projekta “srpski svet”. Šta su Vučićevi interesi u Crnoj Gori?

To opet vidim kao unutarcrnogorsku politizaciju identiteta – jedni ga napadaju zbog velikodržavnog projekta, a drugi se pozivaju na njega (Vučića) zarad stvaranja utiska da imaju podršku Beograda. I jedni i drugi politički profitiraju od toga, ali mislim da to nije korisno za unapređenje odnosa dvije države.

”Srpski svet” nije nikakva strategija; to je marketinško-propagandni projekat namijenjen ublažavanju optužbi koje dolaze iz jednog dijela javnosti da Vučićev režim vodi politiku izdaje nacionalnih interesa, prije svega u vezi s Kosovom.

Kako gledate na Vučićev potez da – u ime grada Beograda i države Srbije – donira Nikšiću dva miliona eura?

To je potez autokrate koji je privatizovao državu i koristi njene resurse za sopstvene potrebe. Ovog puta, mimo Ustava i zakona, donira novac građana Srbije uoči izbora, računajući na podršku birača porijeklom iz Nikšića, ali i cijele Crne Gore, podržavajući istovremeno i svoje saveznike u Crnoj Gori, a vjerovatno će to Briselu predstaviti kao solidarnost sa susjedima. Tako on funkcioniše, on ne poklanja, on investira. On ne donira svoj novac, on investira novac svih građana Srbije u svoj rejting i građenje svoje političke pozicije u Srbiji i regionu. Tako je bilo i u slučaju “doniranja” novca Banjaluci, Srebrenici, Drvaru, ili doniranja vakcina susjedima.

Šta mislite da je razlog toga što Vučić, od dolaska na vlast, još nije bio u zvaničnoj posjeti Podgorici, uprkos tome što uporno naglašava je čuvar interesa Srba u Crnoj Gori?

Da bi došao u posjetu trebalo bi da bude pozvan i da iskaže namjeru da dođe. Upravo to što se predstavlja kao “čuvar interesa Srba u Crnoj Gori” je možda ključni razlog zašto nije pozvan ili zašto nije iskazao namjeru da dođe. Vjerovatno i jednima i drugima koji koriste identiteska pitanja za političke potrebe nije bilo u interesu da se ta posjeta upriliči.

Kako objašnjavate to što Srbija više od četiri godine ne izručuje Crnoj Gori bivšeg predsjednika državne zajednice Svetozara Marovića?

Zato što su parcijalni politički interesi iznad državnih protokola i proklamovane saradnje.

Koliko na loše međudržavne relacije utiče to što ni Srbija ni Crna Gora u ovom trenutku nemaju ambasadore u Podgorici i Beogradu? Vladimir Božović iz Beograda i dalje obavlja funkciju ambasadora u Crnoj Gori, iako je protjeran u novembru 2020, dok Crna Gora od februara 2021. godine nema ambasadora, nakon opoziva Tarzana Miloševića.

To što Podgorica i Beograd nemaju ambasadore posljedica je hladnih odnosa, a ne obrnuto. Insistiranje Beograda na ambasadoru kojem je uskraćeno gostoprimstvo je potpuno neprimjereno i nediplomatsko ponašanje, bez obzira na razloge i opravdanost tog čina, a to što Crna Gora ne šalje svog ambasadora je odgovor na takvo ponašanje Beograda.

Šta je potrebno da uradi jedna strana, a šta druga da bi se stanje koliko-toliko relaksiralo i dovelo u normalnu ravan?

Prvo i osnovno je da odnosi Srbije i Crne Gore ne smiju da zavise od toga ko je na vlasti, niti od ličnih odnosa političara. Odnosi moraju biti na najvišem mogućem nivou u svim oblastima, jer je to u interesu građana i oni to očekuju od onih koji ih predstavljaju. Države postoje zbog građana, a ne građani zbog država. Kad se to bude shvatilo i prihvatilo u obje države, odnosi će biti mnogo bolji nego što su sad.

Litijum može pokrenuti isto što i litije

Građani Srbije blokirali su u više navrata tokom novembra i decembra prošle godine saobraćajnice širom države, zahtijevajući da se međunarodnoj korporaciji Rio Tinto ne dozvoli eksploatacija litijuma u Loznici. Može li pitanje Rio Tinta koštati Vučića na onaj način na koji je usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti koštalo Đukanovića – gubljenjem vlasti?

To nisu bili samo protesti protiv Rio Tinta, nego ekološki protesti u širem smislu. Oni su započeti kao ekološki, ali su se značajno omasovili kad je policija upotrijebila prekomjernu silu i kad se u Šapcu sklonila kako bi batinaši i kriminalci koji su izlazili iz službenih automobila nesmetano tukli narod.

Kao što su u Crnoj Gori litije bile pokretač objedinjavanje različitih nezadovoljstava, tako litijum može biti pokretač objedinjavanja širokog i raznovrsnog nezadovoljstva u Srbiji. Da li će se to desiti, zavisiće umnogome od toga da li će se to nezadovoljstvo artikulisati na odgovarajući način.

Nedavno je formiran širok savez čiju okosnicu čine DS, Stranka slobode i pravde i Narodna stranka, a u kom se nalaze i Pokret slobodnih građana, sindikat Sloga i još mnoge organizacije i udruženja, nezavisni intelektualci… Pojavila se, dakle, politička snaga koju široki spektar građana može da prihvati kao alternativu Vučiću. Širina i snaga tog saveza omogućava da mu se pridruže i oni koji su do sad bili neodlučni ili apstinenti, i da to većinsko nezadovoljstvo pretvore u političku volju koja bi dovela do suštinskih promjena.