Anatomija „crnogorskog“ velikosrpstva

Piše: Milenko A. Perović (aktuelno.me)

Razvoj crnogorske nacije nikada nije bio praćen nastajanjem ideologije crnogorskog nacionalizma. Međutim, crnogorsko društvo pokazuje slabu otpornost prema posljedicama uvoza i ukorjenjivanje ideologije velikosrpskog nacionalizma. U današnje vrijeme srpski nacionalizam u Crnoj Gori dostigao je povijesni vrhunac i potpuno evoluirao u velikosrpsko četništvo.

Kako je moguće da iz istog etničko-nacionalnog, povijesnog i mentalitetskog korijena stasaju crnogorska nacija i velikosrpstvo kao negacija crnogorske nacije?

Kako su moguće ove dvije uzajamno oprečne svjetonazorne koncepcije, nacionalne ideologije, sistemi vrijednosti i dva oprečna pogleda na povijesnu i buduću sudbinu Crne Gore? Kako je moguća da ideolozi velikosrpstva sub specie fašističkog četništva uspijevaju regrutovati brojne pristalice na poslu povijesnog, duhovnog, političkog, kulturnog i vjerskog satiranja crnogorskog društva?

Razumijevanju ove crnogorske aporetike može potpomoći bogato evropsko teorijsko i praktičko iskustvo s ekstremnim nacionalizmom i nacifašizmom, posebno socijalno-psihološki uvidi  lijevih njemačkih intelektualaca od početka četrdesetih godina prošloga vijeka u suočavanju s njemačkim nacizmom.

Anazilirajući autoritarno ponašanje tipičnih pripadnika malograđanske klase, njihov daleki prethodnik Marks zaključio je da oni imaju „dvije socijalne duše.“ Prema onima ispod sebe ponašaju se tiranski, a prema onima iznad sebe servilno!

Svi bitni uvidi Vilhelma Rajha, Eriha Froma i Teodora Adorna o autoritarnom karakteru kao socijalno-psihološkom i karakterološkom temelju njemačkog nacizma važe i u današnjoj Crnoj Gori u prosuđivanju anatomije velikosrpskog četničkog fašizma.

U ravni socijalne psihologije, jasno se pokazuje da povijesna i savremena bifurkacija crnogorskog društva – kao i zapadnih društava koja su iskusila nacifašizam – ima oblik razdvajanja populacije u nosioce slobodnog (demokratskog) i autoritarnog karaktera. Crnogorska je specifičnost što se slobodni karakter opredmećuje u pripadnosti crnogorskoj naciji, a autoritarni karakter čini osnovu velikosrpstva. Njemu je imanentan ultranacionalistički i fašistički politički oblik, jer mu je u korijenu veliko konverzijsko bjekstvo od slobode!

Porijeklo autoritarnog karaktera treba tražiti u aporijama crnogorskog patrijarhalnog vaspitanja, trajanju autoritarne porodice, teškim povijesnim udesima, rigidnostima bratstveničke i plemenske organizacije života, iracionalnim socijalizacijama, nedemokratskim državama te društvenim, ekonomskim, ratnim, svjetonatornim etc. krizama koje indukuju strah i nesigurnost, kao i potrebu za vođama, „očevima nacija“ i „duhovnim pastirima.“

Iz istog povijesnog humusa, dakako, nastaje i crnogorska nacija. No, bifurkacija slobode i autoritarnosti – kao osnov diferencije crnogorstva i velikosrpstva – dolazi od sposobnosti tradiranja, naime, da se prisvoji i učini osnovom nacionalne samoidentifikacije baština slobode ili baština autoritarnosti! Sloboda je crnogorski, autoritarnost velikosrpski izbor!

Psihološki profil velikosrbina iz Crne Gore kao da je izronio iz literature Eriha Froma! Bježeći od slobode, on svoj društveni karakter oblikuje u fascinaciji autoritetom. Na tome počiva njegov konformizam, sklonost predrasudama, autoritarnost, destruktivnost, podložnost i poslušnost autoritetu, ksenofobija, nacionalizam, sujevjerju i stereotipno mnijenje.

Ove osobine njegovog društvenog karaktera uspostavljaju se zajedničkim životom, društvenim očekivanjima, prilagođavanjem te devijantnim ponašanjem koje je uslovljeno ranijim ugnjetavanjem. On se ne orijentiše prema slobodi, nego prema aporiji moći i poslušnosti. Poslušnost koja donosi privid “participaciji” moći donosi mu ośećaj samouzdizanja. (Selbsterhöhung).

From veli: „Autoritarni se karakter ośeća snažnim kad se može potčiniti i postati dijelom preuveličanog i obogotvorenog autoriteta i kad istodobno može preuveličati sebe, uključujući i one koji su potčinjeni njegovom autoritetu. To je stanje sado-mazohističke simbioze koja mu daje ośećaj snage i ośećaj identiteta.“

Autoritarni karakter prihvata nacifašizam, jer je uslovljen unutrašnjim psihološkim kauzalnim lancem: poslušnost prema autoritetu (vođi), identifikacija s grupom ili institucijom (nacija, crkva etc.), vjerski fundamentalizam, ultranacionalizam, usvajanje stava o svijetu polarizovanom na prijatelje i neprijatelje, netolerancija i mržnja prema neprijateljima, agresija i netrpeljivost prema slobodnoj individualnosti.

Crnogorski nacionalni mentalitet – orijentisan na slobodu – odbija gotovo svaku kariku ovoga kauzalnog lanca. Psihološka anatomija velikosrpstva, naprotiv, pokazuje ne samo postojanje svih ovih karika, nego i njihovu čvrstu ulančanost. Ona pokreće razvoj velikosrpstva u četnički fašizam.

Sadašnja vladajuća nomenklatura u Crnoj Gori misli, govori i djela kao da je napućuje poznata Adornova „Skala fašizma.“ On je sa saradnicima u djelu Autoritarna ličnost (Authoritarian personality, 1950) razvio teoriju autoritarnog karaktera, dokazijući da razmah ovoga karaktera stvara opaku patologiju društvenog života.

Adornova „Skala fašizma“ (Kalifornijska F-skalu) ispituje autoritarne karaktere i njihovu sklonost fašizmu kao najekstremnijem obliku antidemokratske ideologije. Devet je varijabli ove skale: konvencionalizam (pridržavanje tradicionalnog), autoritarno potčinjavanje (potreba za vođama i poštovanje autoriteta), autoritarna agresija (progon i kažnjavanje kršitelja tradicionalnih vrijednosti), anti-introcepcija (odbacijanje subjektivnog i estetskog,  emocionalna otupjelost), sklonost praznovjerju i stereotipima, moć i „čvrstoća“ (identifikacija s moćnima, isticanje snage i „čvrstoće“), destruktivnost i cinizam (opšte neprijateljstvo, omalovažavanje ljudi), projektivnost (vjerovanje u „zavjere“), seks (slandalizatorska zabrinutost zbog seksualnih nastranosti).

Sljedbenici velikosrpskog četništva u Crnoj Gori pokazuju sve osobine autoritarnih karaktera: sklonost ekstremnom nacionalizmu, mržnju prema svemu crnogorskom, potonulost u teškim društvenim predrasudama, ksenofobiju, agresiju prema slabijima, podređivanje jačemu, opśednutost potrebom za vođom, tiranski odnos prema slabijima, kompleks inferiornosti, frustracije i resantimani, žudnja za osvetom.

Velikosrpstvo je zakonomjerni izbor autoritarne ličnosti. Njoj je ono privlačno, jer pred nju ne postavlja zahtjeve dostojne ljudi, nego zahtjeve poluživotinjama. Ne traži od nje da se ostvaruje kao slobodna, imputabilna i odgovorna ličnost. Ne traži racionalnost ni razumijevanje „toka svijeta.“ Ne traži toleranciju ni uvažavanje drugoga. Ne traži demokratičnost ni pacifističko držanje. Ne traži težnju za ljepotom, kreaciju, kultivisanost, obrazovanje ni uljudnost.

Ono od nje traži bespogovorno i nekritičko potčinjavanje „vlastitoj naciji,“ njenim vođama i njenim „umnim glavama.“ Ono traži slijepo pripadanje „mističnom jedinstvu“ nacije i svetosavlja. Ono traži spremnost na sukob i zločin, ali i na negiranje zločina pripadnika „svoje nacije.“

Za poslušnost, uzvraća mu iluzornim ośećanjem pripadanja narodu koji je stariji i u svemu superiorniji od drugih naroda i vjera. Uzvraća mu mogućnošću da svoju beznačajnost može iživljavati neprijateljstvom i mržnjom prema drugima, ksenofobijom, destruktivnošću i agresijom, namirivanjem želje za osvetom.

Može li iko danas u velikosrpskom korpusu Crne Gore naći čovjeka od vrijednosti, s karakterom i pameću, sa serioznim humanističkim životnim stavom, valjanog stvaraoca u umjetnosti, filozofiji, naukama, kulturi, prosvjeti i medijima? Nađe li ga ko, zaslužio je Nobelovu nagradu iz bar tri oblasti!