Povežite se sa nama

Komnetar

Dugo putovanje od naroda do nacije

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Milenko A. Perović

Ponovno otvaranje crnogorskog nacionalnog pitanje mora počivati na jasnoj svijesti o odnosu etnološkog pojma naroda i politološkog pojma nacije. Samo iz toga odnosa može se shvatiti jedinstvo i razlika crnogorskog naroda kao povijesne kategorije i crnogorske nacije kao savremene političke kategorije.

U kojoj je razvojnoj fazi proces postajanja crnogorske, srpske, hrvatske i bošnjačke nacije? Kriterij odgovora na ovo pitanje nalazi se u stupnju razvijenosti cjeline građanskog i političkog bića modernih društava. Od toga zavisi da li je neki narod svoju cjelokupnu egzistenciju učinio svojim političkim interesom u savremenom demokratskom društvu te se tako utemeljio kao nacija!

Ova četiri naroda nalaze se u „međusvijetu,“ između patrijarhalnog i modernog svijeta. Djelovanjem modernog svijeta iskorjenjivani su iz patrijarhaliteta te više nijesu narodi u etnološkom značenju. Produžena moć patrijarhaliteta još im brani da stupe u modernu epohu te u političkom smislu još nijesu postali nacije. Oni lebde između svoje narodne i nacionalne egzistencije. Žele se uspostaviti kao moderne političke nacije, ali im inercija htoničke svijesti održava žudnju da se ovjekovječe u tribalnom životu.

Milenko Perovic
Milenko Perović

Od sredine 19. vijeka ovi narodi započeli su se konstituisati kao nacije, ali bez neophodnih duhovnih, ideoloških, društvenih i ekonomskih uslova. Ideolozi srpstva i hrvatstva žurili su da proglase srpskom, odnosno, hrvatskom nacijom na brzinu sastavljene etničke hibride. Osu njihove „nacionalne“ samoidentifikacije nijesu postavljali u legitimaciji političkog interesa koja narod pretvara u naciju, nego u „nacionalnoj“ sintezi na osnovu religijske pripadnosti.

U takvoj „kovačnice nacija“ konstrukcijska greška zamjene političke religijskom pripadnošću – kao i zamjene nacionalnog tribalnim – nijesu mogle voditi budućnosnoj emancipaciji naroda koji postaju nacije. Naprotiv, ovi narodi su gurani u povijesnu regresiju. Umjesto da gradi pluralnu modernost vlastitih društava, u kojoj je nacionalno združivanje samo jedan momenat društvene egzistencije građana, u ovim „kovačnicama“ građene su antigrađanske, reakcionalne i organicističke zajednice prema idealu „krvi i tla.“

Kada ono tribalno i ono religijsko stupe u sintezu pod lažnim imenom „nacije,“ neizbježno njihov „nacionalizam“ dobija fašistički i klerikalistički ideološki i politički smjer. Klerofašizam je zbog toga u potonjih stotinu godina nezaobilazni činilac u srpskom i hrvatskom političkom mišljenju i djelanju. S dodatnim povijesnim kašnjenjima, izazvanim specifičnim okolnostima, istim posuvrnutim povijesnim smjerom kreće se danas rad na konsolidaciji bošnjačke nacije.

Isti činioci otežavaju proces postajanja crnogorske nacije. Radikalnu smetnju uspjehu toga procesa stvara teški pritisak velikosrpstva. Uistinu, narod koji postaje nacijom mora iskusiti neke oblike „borbe za priznanjem.“ Velikosrpstvo je Crnogorcima nametnulo stalnu „borbu za priznanjem.“ Njegov teški psihopatološki karakter unaprijed ukida svaku mogućnost da će ikada priznati crnogorsku naciju.

„Najlucidnije“ što su ideolozi velikosrpstva mogli smisliti u osporavanju crnogorske nacije je osporavanje da je autohoni i samostalni crnogorski narod ikad postojao! Oni negiraju crnogorsku naciju tako što negiraju da je proistekla iz crnogorskog naroda. Njihova je „logika“ besmislena. Čak i da se pođe od stupidne hipoteze da nikad nije postojao nikakav crnogorski narod, to ne bi imalo nikakvog značaja pred činjenicom da su se Crnogorci uspostavili kao nacija!

Na lažnoj hipotezi o srpskom etničkom porijeklu Crnogoraca – podupiranoj mnoštvom istorijskih falsifikata – drži se sva velikosrpska strategija hegemonističkih i asimilatorskih pretenzija prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Nažalost, njena lažnost je imala ogromnu propagandnu i djelotvornu stragu u konvertovanju Crnogoraca i Srbe.

Na terenu racionalnosti lako je razotkrivati laž o srpskom etničkom porijeklu Crnogoraca. Mnoštvo je dokaza o etničkoj autohtonosti i posebnosti Crnogoraca. Čak ni konvertovanje mnoštva Crnogoraca u Srbe nije nikakav argument protiv postojanja crnogorske nacije!

Nikakvog smisla nema dokazivati ontološkim lažovima, mitomanima i agresivnim psihopatama da se crnogorska nacija razvila iz crnogorskog naroda. Njihova svijest, kako veli Aristotel, nikad neće „popustiti pred razlogom!“ Dokazi imaju smisla samo ako su upućeni onima koji su spremni za argumentativnost.

Velikom korpusu takvih dokaza ovđe valja pridružiti jedan istorijski dokument, manje poznat crnogorskoj naučnoj i opštoj javnosti. Dokument je nastao u Vojvodini. U njoj se najprije počela buditi srpska nacionalna svijest početkom 19. vijeka. Prvi srpski istraživači biće srpskog naroda drže se činjenica. Mitologizacijama pribjegavaju samo kad ne znaju činjenice o starijoj povijest Srba.

Georgije Magarašević jedan je od najviđenijih vojvođanskih Srba iz prve polovine 19. vijeka. U prvoj svesci Letopisa za 1825. godinu (Budim), on piše o „pokolenjima slavenskog naroda u III desetini XIX veka.” Opisuje južne Slovene (Ilira), u koje pored drugih „Slavena“ spadaju i „Serbi“ („Slaveno-Serbsko koleno“).

Magarašević piše: „K ovome kolenu prinadleže:

  1. Bugari u starom kraljevstvu Bugarska, a sada se u tako nazivanoj provinciji SofijaVilajet, između Dunava, Crnog mora, Balkan gore i Serbije. Od Volge pristignuvši se 679 presele se ovamo, i tu obitavša Slavenska kolena koje suzbiju, koje pak s njima se sojedine, primivši Slavenski jezik i slav. običaje. Ima Bugara oko 500.000; od kojih 450.000 jesu pravoslavne vostočne cerkve, ostali pak katolici.
  2. Serbi su najpre u Kraljevstvu Serbskom (sadašnjoj provinciji Turskoj Serf Vilajet) s obe strane Morave između Timoka, Drine, Hema, Save i Dunava obitavali; posle su pak naročito pri koncu 17. veka u Avstr. Slavoniju i južnu Mađarsku prešli i tu se naselili. Oni se zloupotrebitelno i Raci nazivaju od inostrani(h); jer neka čast Serbalja živi oko reke Rasce, koja je nekad celu zemlju Rasciju delila. U Serf Vilajetu ima Serbalja 900.000; u Mađarskoj pak, izključujući Slavoniju, 338. 000; dakle svega 1.238.000; svi su vostoč. pravosl. cerkve.
  3. Bošnjaci žive između Drine, Verbasa, Save, Dalmacije i Hema, čislom 450.000; ispovedaju ili Islam; ili su Rimokatolici, ili pravoslavni.
  4. Cernogorci (Montenegri) nazivaju se Slavenski obitavatelji planina Cernogorski(h) u Turskoj Albaniji, koji se od primorja Antivarskog do Bosne proteže. Od Turaka nikad nisu pokoreni bili; i dan današnji jesu slobodni i nezavisimi. S njima upravlja Episkop i Mitropolit Petr Petrović. Ima ih preko 53.000 ljudi, koji su svi bez izjatija pravoslavne vost. cerkve sinovi.
  5. Slavonci, žitelji Kraljev. Slavonije, graniče s Rvatskom, i posredstvom Save, Drave i Dunava s Mađarskom. Vojvodstvo Srem prinadleži Slavoniji (čislom 500.000 od kojih su jedni 247.000 pravoslavni; a drugi 253.000 Rimokatolici).
  6. Dalmatini. Pored Adriatskog mora, između Kroacije, Bosne i Albanije leži Kraljev. Dalmacije. Dalmatina ima 300.000; ko ovima kad se doda još i oni(h) 80.000 koji su pod Turcima, i koji u Ercegovini žive, to izlazi 380.000 od koji(h) 70.000 jesu pravoslav. vost. cerkve i imaju svoga Episkopa u Šibeniku; a drugi su Rimokatolici 310 000.“

Koje zaključke izvodi Magarašević?

Crnogorci (Montenegri) su jedan od južnoslovenskih naroda. On je upućen u njihovu neprekidnu borbu za narodnu i državnu slobodu. Implicite, tu borbu ističe kao svojstvo koje Crnogorce razlikuje od okolnih slovenskih naroda, dakle, i od srpskog naroda.

On nije sklon lažima i falsifikatima potonjih velikosrpskih ideologa. Korektno svjedoči o Srbima kao narodu koji živi u Srbiji pod turskom upravom, u južnoj Ugarskoj te Slavoniji. Nikakve Srbe ne nalazi u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Dalmaciji ni u Hrvatskoj. Zna da tamo žive i pravoslavci, ali ne i Srbe. U njegovom vremenu, pravoslavlje se još uvijek smatra „vostočnom“ ili „grčkom vjerom.“ Još ono nije postalo osnov srbizacije pravoslavaca koji nijesu etnički Srbi.

Izvještava on da u Bosni žive Bošnjaci, podijeljeni samo po vjeroispovijestima. Nema tamo Srba ni Hrvata. Nekoliko decenija kasnije ideolozi srpstva počinju prevoditi pravoslavne Bošnjake u „nacionalne“ Srbe, a ideolozi hrvatstva  katoličke Bošnjake u „nacionalne“ Hrvate.

Magarašević nije mogao pretpostaviti da će premještanje političkog i kulturnog središta Srba iz Vojvodine u Srbiju podstaći razvoj velikodržavnih pretenzija. Nije mogao znati da će Vuk i Garašanin dati snažni zamah velikosrpskom istorijskom revizionizmu, ideologiji prisvajanja tuđih narodnih i kulturnih identiteta te htijenjima srbizacije okolnih naroda.

Vjerovatno bi se taj čestiti čovjek grdno začudio da je kako mogao nazreti budućnost i viđeti kako Crnogorce proglašavaju etničkim i nacionalnim Srbima!

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije