Povežite se sa nama

Komnetar

Koga li je zapadnulo carstvo?!

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Milenko A. Perović

Henri Kisidžer, profesor koji je uticao da se Amerika izvuče iz pakla Vijetnamskog rata, definisao je paradoksalni karakter njene političke logike: „Opasno je biti neprijatelj Amerike; smrtonosno je opasno biti njen prijatelj!“

Mnogi su iskusili posljedice zakučaste logike američkog političkog prijateljstva. Traumatično ih je ośetila Jugoslavija u godinama raspada. Potonjih godina i Crna Gora se našla na putanji „negativne dijalektike“ američke politike na Balkanu.

Plauzibilan je stav da se Crna Gora bez američkog nagovora i podrške od 1997. godine do Referenduma ne bi mogla zapututi u ostvarivanje independističkog političkog projekta ni sretno izmaći kandžama beogradskog hegemonizma. Bez američkog „odvraćanja“ u vrijeme NATO bombardovanja, Miloševićeva soldateska bi svoje strahove, frustracije i pomjerenu agresiju iskalila na Crnoj Gori, slično kao što je činila na Kosovu.

Međutim, politička klasa koja je vodila independistički proces i dovela ga do državnog osamostaljenja Crne Gore zapala je u nemilost kod Amerikanaca. Vjerovatno, ta je nemilost pokrenuta površnim i prozaičnim birokratskim razlozima. Izvjesno, ona je do određenog stepena uticala da crnogorska vladajuća klasa pretrpi poraz na potonjim parlamentarnim izborima.

Šta se oficijelno uzimalo kao njen glavni „crimen?“ Kritika crnogorske političke klase sa zapadne strane – kojoj je Amerika davala osnovni ton – manje ili više opravdano pogađala je sve deformisane strukturalne i manifestne oblike njene vladavine:  „nesmjenljivost,“ privatizaciju države, partitokratiju, koruciju, nepotizam, kriminal etc.

Koliko god bila osnovana, ova je kritika bila kontraproduktivna za opšte političko i društveno stanje Crne Gore. Njena materijalizacija je proizvela politički krš i lom. Obrnula je Crnu Goru u tešku povijesnu, društvenu i vrijednosnu regresiju! Istina može biti štetnija od najgore laži, ako se ne kaže u pravo vrijeme, na pravom mjestu, na pravi način i pravim povodom!

Zapadna kritika stanja u postreferendumskoj Crnoj Gori građena je na kapitalno pogrešnoj premisi. Nije se oslonila na sagledavanje cjeline njenog duhovnog, političkog i ekonomskog stanja. Kritika je apstrahovala od nezaobilazne potrebe da se mora najprije steći vjerna slika o bitnim faktorima koji Crnu Goru danas čine takvom kakva jeste.

Do svijesti zapadnih kritičara – sklonih prosuđivačkoj površnosti i improviziranim zaključcima – nije stizala spoznaja šta na najnegativniji način kvari i onesposobljava osnovnu razvojnu liniju crnogorske povijesti duže od sto godina. Kao ni 1918. godine, tako se ni danas zapadni činioci nijesu opterećivali potrebom da razumiju ogromnu destruktivnu moć velikosrpstva po sve strane crnogorske povijesne egzistencije. Teško je reći da li se iko od njih zapitao što su crnogorski patrioti morali tri puta za stotinu godina crnogorsku državu dizati iz pepela.

Zapadna kritika zanemarila je geostrateške prilike, posebno faktum da je Crna Gora stalna meta srpskog hegemonizma, ali i ruskih pretenzija na trajni prodor u Sredozemni basen. Zapadnjaci su bili indiferentni pred činjenicom da poslije tzv. tranzicije, Crna Gora mora – stalno ometana iznutra i spolja – preživjeti dugi i neizvjesni proces stvaranja odgovorne političke i ekonomske klase te intelektualne i kulturne elite. Dakle, mora stvarati one koji će držati državu!

U zapadnim šematiziranim obrascima kritike nije bilo mjesta za dublje razumijevanja vitalnih pitanja postojanja i demokratskog razvoja Crne Gore. Nije bilo mjesta ni za razlučivanje onih društvenih snaga koje su spremne i sposobne da produktivno mijenjaju Crnu Goru od destruktivnih prevaranata i hohštaplera koji glume „privrženost zapadnim vrijednostima,“ da bi lakše i podlije radili za interese velikosrpstva protiv njenog postojanja!

Uistinu, teško je razumjeti neobični i nelogični politički kurs koji je američka administracija potonjih godina zauzela prema suverenoj Crnoj Gori i njenoj prozapadnoj orijentaciji. Rezon toga kursa u potpunosti se poklapa s lažnom slikom koju su o crnogorskim prilikama stvorili lokalni medijski tajkuni i odgovarajuće beogradske i moskovske bezbjednosne, propagandne i medijske službe!

Ovi tajkuni i ove službe – s namjerom da razore crnogorsku državnu suverenost i na njenim ruševinama ostvare svoje makijavelističke i lukrativne namjere – uporno su stvarali i propagandno širili podlu predstavu da Crnoj Gori prijete „dva ekstremizma.“ Podlost te predstave sastojala se u spajanju istinitog i lažnog stava. Istinit je stav da ekstremističko velikosrpstvo predstavlja najveću prijetnju postojanju Crne Gore kao države. Lažan je stav da postoji „crnogorski nacionalizam“ koji je ekstremistički opasan po „građansko biće“ Crne Gore!

Ovakvom kombinacijom istine i laži medijski tajkuni – podržani od pomenutih službi – propagirali su svoj „politički program“ suzbijanja ekstremističkog Demokratskog fronta i „ekstremističke“ Demokratske partije socijalista. U zapadnoj političkoj blokadi ova dva najuticajnija politička subjekta, oni su viđeli šansu da se – preko minornih i marginalnih partijica – dokopaju cjeline vlasti u državi!

Nema direktnih dokaza da je američki negativni kurs prema suverenističkim partijama bio određen uticajem ove tajkunske lažne predstave. Međutim, mnogo je indirektnih dokaza koji upućuju na zaključak da je Amerika u Crnoj Gori slijedila i podržavala tajkunsko-beogradsko-moskovski „politički program.“ Zato su svi postupci američkih kuratora prema suverenističkoj Crnoj Gori bili pogrešni! Njihovi postupci doveli su Crnu Goru u vrlo teško povijesno stanje!

Kako drugačije objasniti indiferenciju Amerike prema činjenici da je Crna Gora mogla planuti u pokušaju državnog udara 2016. godine? Kako objasniti indiferenciju njenih visokih službenika prema totalnoj politizacije Crkve Srbije i njenoj neskrivenoj namjeri da sruši duhovne i institucionalne temelje Crne Gore te je odvrati od evroatlantske orijentacije?

Zašto su momci iz Stejt departmenta više nego rječito šutali kad su se Beograd i Moskva bezobzirno miješali u crnogorski izborni proces? Zašto se nijesu zabrinuli što je na parlamentarnim izborima pobijedila antizapadna klerofašistička velikosrpska i proruska politikantska papazjanija?

Samo paranoička sklonost prema „teorijama zavjere“ može naći objašnjenje da se Amerika

u Crnoj Gori rukovodila dubljim i dugoročnijim računicama, nedokučivim običnim smrtnicima. Evidentno je da su njeni službenici, zaduženi da kreiraju politiku prema Crnoj Gori, imali potpuno pogrešne predstave šta se u njoj čini i šta bi trebalo činiti! Neka se sami pokušaju dośetiti jesu li ih podgorički medijski tajkuni i njihovi beogradski i moskovski mentori navukli na tanak led!

Šta je drugo nego vožnja po tankom ledu kada američki zvaničnici klerofašističku podvaladžijsku pobjedu (što je bio ključ tajkunske „strategije“)  nad suverenističkim partijama pozdrave kao „pobjedu demokratije!“ Oni čak nijesu primijetili ni groteskno pucanje leda pod njihovim nogama, nego su klerofašističku manastirsku Vladu prihvatali s istim entuzijazmom kao što su je prihvatili Beograd i Moskva!

Da nijesu slijedili imbecilnu tezu o potrebi suzbijanja „dva ekstremizma“ i njihovih političkih nosilaca, zar bi Zapadnjaci mirno prihvatili da podgorički tajkuni sa srpskim kaluđerima i popovima biraju Vladu za koju se unaprijed moralo znati da će biti nesposobna i da će svim silama raditi na destrukciji Crne Gore? Kad se nepromišljeno prihvati teza o izbjegavanju „ekstremizama,“ onda se pristaje i na klerofašističku Vladu.

Kad se proguta podvala s „ekstremizmima,“ onda se lako proguta kao normalna nevjerovatna činjenica da niđe u blizini vlasti ne smije biti Crnogoraca, iako su većinska nacija u Crnoj Gori! Kao da su „nacionalno pitanje“ studirali u visokoj školi „Vijesti,“ zapadni kuratori su kao samorazumljivo primili uvjerenje da biti Crnogorac znači – biti „crnogorski nacionalista.“ I dalje: biti „crnogorski nacionalista“ znači – biti „pećinski nacionalista,“ dakle, „ekstremista!“

Zapadne kuratore nije uznemiravala činjenica, ako su je uopšte bili svjesni, da „prva demokratska Vlada“ nastoji uništiti sve što je crnogorsko u nacionalnom i državnim smislu! Nije poznato da su se „ambasadori Kvinte“ živi čujali pred mnoštvom prizora velikosrpske marginalizacije i anihilacije Crnogoraca usred njihove vlastite države!

Uznemiri su se tek kad se i s udaljenih galaksija moglo viđeti da ta Vlada uništava Crnu Goru. Nijesu u tome našli svoje krivice. Štaviše, nijesu bili spremni ni sposobni da iz temelja preispitaju pogrešne predstave na kojima su gradili svoju crnogorsku politiku! Naprotiv, u potpunosti su sačuvali svoje pogrešne predstave i na temelju njih se odlučili za  katastrofalno pogrešne ljude koji treba da nose novu Vladu, opet prema imbecilnoj strategiji „izbjegavanja ekstremizama!“

Ključnu vlast u novoj Vladi dali su ljudima s neprijateljskim namjerama prema Crnoj Gori i Crnogorcima! Čime je drugim nego teškim neprijateljstvom vođena namjera da se potpiše tzv. Temeljni ugovor s Crkvom Srbije i Crna Gora ugura u „Otvoreni Balkan?“ Nova Vlada je proklamovala veleizdajnički program razaranje crnogorske nacije države! Njeni američki kuratori su – po drugi put za dvije godine – u Crnoj Gori aktivirali drugi dio Kisindžerovog stava.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije