Povežite se sa nama

Komnetar

Stokholmski sindrom u novijoj crnogorskoj povijesti

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Milenko A. Perović

Duže od stotinu godina velikosrpska agresija najveći je egzistencijalni problem Crne Gore, glavni remetilački činilac u konsolidaciji nacionalne svijesti Crnogoraca i katalizator većine drugih problema crnogorskog društva.

Ova je agresija imala nekoliko povijesnih oblika. Destruktivnim radom obrenovićevske i karađorđevićevske Srbije protiv Crne Gore, ona je svoj najteži teroristički, oružani, politički, ekonomski, kulturni, obrazovni i vjerski oblik iskazala između 1918. i 1941. godine. Sve potonje strategije i taktike agresivnog rada velikosrpstva protiv Crne Gore i Crnogoraca do dana današnjeg u njoj imaju svoje izvorište, orijentir i svrhu.

Interbellum je Crna Gora ušla bez države, dinastije, nacionalnih i državnih institucija, patriotske inteligencije i civilnog društva. Potpuno nezaštićena na povijesnoj vjetrometini postala je lak plijen velikosrpskog hegemonizma. Ratni saveznici prepustili su je na milost i nemilost spoljašnjoj agresiji. Vladajuća politička „elita“ najvećim dijelom izdala je kralja i domovinu te se stavila u službu „jakim i opakim“ okupatorskim krvnicima. Crnogorska crkva nije bila spremna ni sposobna da sačuva ni samu sebe kao instituciju, a nekmoli državne i nacionalne interese. Spontani komitski pokret nije imao nikakvih izgleda da oslobodi Crnu Goru.

Milenko Perovic
Milenko Perović

Crnogorci su bili prepušteni srbijanskoj „prisajediniteljskoj“ agresiji. Dio crnogorskog nacionalnog korpusa pred okupatorskom silom izabrao je identifikaciju s agresorom. Kasnije će srodni tip identifikacije u psihološkoj nauci i kriminologiji biti shvaćen kao bitni oblik Stokholmskog sindroma. Naučno nije nesporna teza o ovom sindromu. Međutim, teorijske generalizacije iskustava s „talačkim krizama“ otkrivaju karakteristične psihološke mehanizme ovoga sindroma. Oni se umnogome podudaraju s mehanizmima oblikovanja kolektivne psihologije dijela Crnogoraca iz vremena srbijanske okupacije 1918. godine i Bijelog terora. Njihove posljedice Crna Gora živi i danas!

Stokholmski sindrom svojim heurističkim mogućnostima prevazilazi objašnjenje psihologije „talačkih kriza“. Spoznaje o njemu mogu se primjenjivati na mnogo složenije socijalno-psihološke i političke situacije koje počivaju na odnosu između agresora i žrtve agresije. Tako se „korporativnim“ naziva oblik ovoga sindroma koji nastaje pod diktatorskim režimima. Zbog straha, nesigurnosti i ugroženosti života, dio stanovništva potpuno se potčinjava „vođi,“ „prelazi na njegovu stranu“ i identifikuje se s njim.

U Crnoj Gori sva se bitna obilježja ovoga sindroma u masovno-psihološkom obliku pokazuju u vremenu od 1918. do 1941. godine. Uzrok im treba tražiti u srbijanskom državnom terorizmu protiv Crne Gore, vojnoj okupaciji, krvavim kaznenim ekspedicijama mahom protiv golorukog stanovništva, masovnim represalijama, uništavanju kuća i životnih resursa mnogih ljudi, ubijanju, pljačkanju, nasilju, silovanjima, ponižavanjima Crnogoraca, u obezvrjeđivanju svega crnogorskog.

Na totalnu agresiju dio Crnogoraca odgovorio je potčinjavanjem iz straha ili interesa, identifikovanjem s agresorom te spremnošću da mu pomogne u zlikovačkom odnosu prema svojim sunarodnicima. Masovnija nacionalna konverzija Crnogoraca u Srbe u ovom periodu djelo je zastrašivanja, računice, kao i duge velikosrpske propagande u kojoj je Crnogorcima kao „najčistijim Srbima“ nametano kao samorazumljivo „prisajedinjenje Crne Gore Srbiji.“

Kakav god da im je do tada bio odnos prema „srpstvu,“ za većinu Crnogoraca morala je biti nevjerovatnom povijesna situacija u kojoj „osloboditeljska braća“ postupaju prema njima mnogo gore nego što je ikad ijedan okupator postupao! U mnogima od njih tada se ukorijenila duboka trauma zbog straha i ośećanja bespomoćnosti pred „bratskom“ agresijom. Kao i kod „stokholmskih talaca“, da bi se mogla preživjeti, ova su ośećanja dobila karakteristični obrt u divljenju prema agresoru, odobravanju njegovog zlikovačkog odnosa prema nepokornim Crnogorcima te pravdanju okupatora u ime „viših ciljeva.“

Brojni su se Crnogorci – tražeći alibi u „odanosti srpstvu“ – potrudili da „uhvate vezu“ s agresorom. Ugađali su mu špijuniranjem sunarodnika i asistiranjem u zločinačkom radu protiv njih. Iz toga je slijedila normalizacija ideološkog, političkog, emocionalnog i nacionalnog identifikovanja s velikosrpskim agresorom! Traumatska nesreća i moralni slom porodili su tada prvu generaciju Crnogoraca koji su se počeli nacionalno ośećati i deklarisati kao Srbi!

U Stokhlmskom sindromu  žrtva se emocionalno vezuje uz otmičara, saośeća s njim i razvija spremnosti na saradnju, fascinirana njegovom dominantnošću. Masovni crnogorski oblik ovoga fenomena je „Bijeli teror“. U njemu je služba okupatoru i identifikacija s njim razvila agresivnost mnogo krvožedniju od one velikosrpske. Najstrašnijem teroru izlagani su najbolji ljudi i najuglednija bratstva Crne Gore.

Okupator je znao da će slomiti Crnu Goru samo ako njih slomije. Nažalost, potomci nekih od njih danas su najvulgarniji zastupnici onoga zla koje je u krvi okupalo njihove pretke i cijelu Crnu Goru! Oni se identifikuju s ideologijom ubica svojih komitskih predaka. Na sudu istorije oni danas svjedoče u korist tih ubica i njihove nacifašističke ideologije.   

Ana Frojd je ovaj psihološki mehanizam nazvala identifikacijom s agresorom. Uzrok mu je našla u strahu žrtve od agresora, ośećaju zavisnosti od njegove volje i traženju spasa u ugađanju. Ovaj uzrok odricanje žrtve od svog identiteta te prihvatanje i interiorizaciju identiteta agresora.

Crnogorcima je dobro poznat taj psihološki mehanizam. Srpska okupacija 1918. godine za njih je bila neočekivan, brutalan, šokantan i traumatičan čin! Našli su se u ulozi trajnih talaca velikosrpstva, bez nade u izbavljenje i oslobođenje. Bezizlaznost položaja navela ih je da se trajno okrenu protiv svojih vitalnih nacionalnih interesa. Kao što se drže kolonijalistički porobljeni narodi, počeli su se identifikovati sa svojim porobljivačima, pravdajući to – na tipično crnogorski način – krupnim riječima i nepodnošljivom patetikom!

Prve žrtve takvoga izbora bili su ljudi bez ličnog autoriteta, poslušnici bez razvijenih odbrambenih mehanizama, zavisnici od tuđeg autoriteta i pokroviteljstva, ali i mnogi lukrativni tipovi. Vrijeme im je donijelo zgodu da kao progonjeni postanu goniči svojih najbližih. U strahu od agresora, postali su mu najvjernici saradnici, najopakiji agresori i patološki mrzitelji svoga dotadašnjeg identiteta.

Neki psiholozi tvrde da je u identifikaciji s agresorom često na djelu “transgeneracijska traumatizacija” (transgenerationale Traumatisierung). Ona ne samo da može biti doživotna, nego se prenosi i na sljedeće generacije. Najdublji korijen crnogorskog nacionalnog konvertitstva izrasta iz te traume. Zbog toga se doskora o užasnoj istini te traume mahom ćutalo u narodnoj predaji, istorijskoj nauci, ali i u književnost! Primjerice, “preskočio” ju je Lalić, ali i istoričari koji nijesu bili u stanju razumjeti Trinaestojulsku silinu razvezivanja te trauma, prema kojoj su Frojdova psihoanalitička razvezivanja bolnih duševnih čvorova obična đetinja šala!

Mnogi se Crnogorci kunu u “srpstvo” svojih đedova. Štaviše, sasvim ozbiljno misle da su im đedovska ukrivanja vlastitih trauma supstancijalni dokaz o svom “vječnom” srpskom nacionalnom identitetu. Uistinu, nemaju oni pojma da tako samo svjedoče o psihopatološkoj mimikriji teškog straha svojih predaka od Kalabića, Kecmanovića i zlikovačke fukare što se stavila u službu okupatoru! “Strah životu kalja obraz često!” Lakše je sanirati traumu promjenom nacionalnog identiteta, nego je vječito i aktivno držati u svijesti.

Traumu 1918. godine pokušavaju već četiri generacije potisnuti “empatijom rođenom iz straha” (Šandor Ferenc) od velikosrpske agresije. Ana Frojd je ovu “terapiju” nazvala “mimetičkom reprezentacijom” koja znači preuzimanje uloge agresora. Kad bivši Crnogorci patološki mrze Crnogorce, valja ih razumjeti. Oni su na terapiji. Ona ne može biti uspješna bez potpunog zaboravljanja sebe i izdaja samoga sebe.

Danas u Crnoj Gori nema političke partije koja bi jasno i glasno deklarisala da se bori za crnogorske nacionalne interese! To je znak da “terapija” djeluje i na Crnogorce koji se nijesu konvertovali u Srbe, nego se nalaze na “pričuvnom položaju” tobožnje “građanske orijentacije”.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije