KAD AVION PIŠE SRCEM: Za njih je nebo avantura civilizacije za koju nijesu spremni

Ne znaju oni za onaj osjećaj kada presjedate u Parizu ili Rimu, na povratku iz dalekog svijeta. Pa vas na vratima trošnog aviona na kome stoji ime vaše zemlje, sačeka stjuardesa i poželi “dobar dan”. Na čistom crnogorskom. Kao da ste stigli kući, a do nje je još par hiljada kilometara.

Za njih je nebo samo pridjev za neki, kavge željni narod. Sastojak svijesti o samodovoljnosti. Oni su nebeski samo da bi vodili agresorske ratove i sprovodili asimilatorske projekte. Za njih nebo nije beskrajni plavi svod, već kapa – šubara pod kojom bi da nas vrate u prošlost.

Oni u nebo, baš kao i u more, gledaju kao u veliku avanturu civilizacije. Sigurni u jedno: da ih nijesu dostojni. I zato im smetaju naši avioni. I naši brodovi. Tih prostranstava se plaše jer ih one mogu odvesti u nešto tuđe i nepoznato. A oni -tako umišljeni i svjesni da nijesu dostojni modernosti i drugosti.

Dok su ovdje mnogi gledali u pod i ljubili skute popova, emancipovana, moderna Crna Gora, dijelom zahvaljujući nacionalnoj aviokopmaniji, počela je da spoznaje svijet. Montenegroairlines je postao brend. Evropski proizvod koji pomaže da se naviknete na dobro.

Uzalud ćete nam pričati o gubicima, dugovima, javašluku, državnoj pomoći, nepotizmu. Svi znamo da je toga bilo. Neki od nas, osjetili i na svojoj koži.

I znamo: nijesu vama smetali ni gubici, ni dugovi. Smeta vam ono “Montenegro” i smeta vam ono “nacionalna”. Hajde, priznajte. Baš kao što vam je smetalo što je NKT nacionalno, a nije srpsko. I zato ga je trebalo ukinuti. Iz istog razloga zbog kojeg ćete kidisati na Javni servis. Ne zato što je loš, nego zato što je crnogorski.

Ipak, ovo sa aviokompanijom, Crnogorci vam neće oprostiti. To je kao da ste zatekli trošnu roditeljsku kuću i samo zato što vam se učinila kao ruina, odlučili da je srušite. A nije trebalo. Jer, tu su uspomene, sjećanja, fotografije, stara pisma, majčina suza dok vas je pratila u bijeli svijet..

Ali, japijevci sa zalizanim kosama i estradnim rodoljubljem, nemaju nikakvih osjećanja i spremni su na sve zarad svojih karijera.

I zato oni ne znaju šta znači avionom iscrtati srce. Jer, njihovo je ostalo tamo neđe, u bijelom svjetu, na svjetskim berzama gdje se gubi i srce i duša.

O srcu znamo mi koji nijesmo imali sreću da se školujemo vani, ali smo sačuvali onu zeru časti i ponosa u našoj nedođiji. Nas nije bilo stid što je naš avion izgledao najlošije na pisti nekog velikog svjetskog aerodroma. Nije, jer bio je naš. I što je učinio da barem 26 godina ne budemo nedođija.

A oni, onako bezosjećajni i bezobrazni, ti sitni, bezvrijedni japijevci, misle da su odužili dug prema rodnoj grudi ako nauče da kleče i da se krste. Oni bi da Crna Gora zauvijek bude palanka koju su, kada su pošli u svijet, ostavili u srednjevjekovnoj magli imperijalnog projekta. Jer, oni će biti bolji i vredniji samo ako je ona uboga i jadna.

I zato su aviokompaniji skresali krila.

Zato ne shvataju što znači ono veliko srce na nebu iznad Kolašina, Mojkovca i Nikšića koje je icrtao kapetan Pavlićević. Jer, za njih je srce samo organ. Za nas ono znači ljubav koja će Crnu Goru spasiti takvih.

Ovo su potezi okupacione vlasti. A oni diraju u naš ponos i našu čast. U naš osjećaj slobode.

Zaletjeli su se. Preigrali. I već stali u onaj red u kome se zna kakvo mjesto zauzimaju Nemanje, Bonaparte, Murati…