Connect with us

Društvo

MIROSLAV ĆOSOVIĆ: Stojan Novaković se 1910. žali što se u Carigradu jedan Crnogorac nije izjasnio kao Srbin

Published

on

Stojan Novaković bio je srpski političar, diplomata, filolog i istoričar. Bio je član Srpske kraljevske akademije, osnivač i lider Napredne stranke, bibliotekar Narodne biblioteke u Beogradu, profesor gimnazije i Velike škole u Beogradu, član Državnog saveta. Vodio je odeljenje za propagandu u Staroj i Južnoj Srbiji (Kosovo i Makedonija) pri Ministarstvu spoljnih poslova. Bio je poslanik (ambasador) Kraljevine Srbije u Carigradu, Parizu i Petrogradu, ministar prosvete, unutrašnjih i spoljnih poslova i dva puta predsednik Ministarskog saveta (vlade). Bio je šef srpske delegacije koja je zaključila 1912. mir sa Turskom posle Prvog balkanskog rata.

Objavio je više od 400 naučnih radova, najviše iz istoriografije, slovenske filologije, teorije književnosti, političke i pravne istorije, istorijske geografije. Radio je na srpskoj bibliografiji, bavio se leksikografijom, kao i starom srpskom knjigom, pa čak i nekom vrstom rane geopolitike. U mladosti je pisao pesme i romane i prevodio, bio je učenik Đure Daničića, a od 1865. do 1868. uređivao je i izdavao časopis “Vila”. Njegovom zaslugom štampani su “Zakonski spomenici srpskih država srednjeg veka” i “Zakonik Stefana Dušana cara srpskog” (prvo naučno, kritičko izdanje). Dela: “Vaskrs države srpske”, “Srbi i Turci XIV i XV veka”, “Selo”, “Balkanska pitanja”, “Istorija srpske književosti”, “Srpska gramatika”. (“Vremeplov: Umro Stojan Novaković”, portal RTV Vojvodine, 18. II 2021)

STOJAN NOVAKOVIĆ 1910. O PROPAGIRANJU SRPSTVA, KOJE JE NEOPHODNO

Zbog aneksije BiH od strane Austro-Ugarske i zbog slabe nacionalne svijesti tadašnjih Srba, Stojan Novaković je 1910. napisao članak “Quid nunc?” (“A sad?”). U njemu je savjetovao sa se poradi na kulturnoj propagandi da bi se ojačala nacionalna svijest Srba.

Pokazao je jedan primjer slabe nacionalne svijesti Srba, tj ljudi za koje je on smatrao da su Srbi. U Istanbulu su se trojica mladića u nekoj gimnaziji za koje je Novaković zaključio da su Srbi – izjasnili kao: Austrijanac, Belgijanac i Crnogorac. Srpske etnobajke kažu da su se Crnogorci prvi put upisali kao Crnogorci poslije Drugog svjetskog rata. To nije istina. Istina je da je knjaz/kralj Nikola upisivao svoje podanike koji su govorili slovenskim jezikom – kao Srbe, u skladu sa njegovom željom da zaśedne na svesrpski tron, on ili neki od njegovih sinova. Tako, kad su se Crnogorci ukrcavali na brodove koji su plovili za SAD, masovno i većinski su se izjašnjavali kao Crnogorci, o čemu je ostala dokumentacija na ostrvu Elis kod Njujorka.

U prilog ovome – i bivši košarkaš Duci Simonović posvjedočio je (emisija Istina ili laž, Srpska RTV, 2014, link), da su se na početku II svjetskog rata vojnici iz Crne Gore u vojsci Kraljevine Jugoslavije – izjašnjavali kao Crnogorci.

Članak Stojana Novakovića je klasični velikosrpski članak, Novaković i Dubrovčane smatra za Srbe i fantazira o srpstvu Dubrovnika. Članak je objavljen u časopisu Srpsko nasljeđe pod naslovom “UJEDINJUJMO, ujedinjujmo srca naša”, u broju br 3, u martu 1998. godine.

Evo dijela članka:

Kad su iz Dubrovnika, godine 1908, iz uredništva “Srđa” objavili da misle izdati knjigu u spomen ukinuća stare Dubrovačke Republike, mi smo im, za tu knjigu, 31. januara 1908. napisali ovaj članak:

Duh je silniji od tijela; misao je jača od svačega. Trošne su sve čovječanske ustanove, ali je vječit i nerazoriv duh narodni u svojoj svijesti, u svojoj obrazovanosti, u duhovnom jedinstvu svojemu.Na dan 31. januara 1908. opomenimo se da je prije sto godina pod udarcima grube sile pala i Republika Dubrovačka, najstarija ustanova koju je Srpstvo naslijedilo iz srednjih vijekova i koja je u XIX vijek uplivala. U svoje vrijeme, prije, nje, pale su takođe pod udarcima sile i srpske državne tvorevine u Maćedoniji, u Srbiji, u Bosni, u Zeti i u Hercegovini.

Duh Srpstva nije pao i nije mogao pasti. On je lebdio iznad tijeh ruševina. Njega je nosila knjiga, pjesma i priča; on je živio u vjeri, u knjizi, u jeziku; on je njegovao neugasni plamen, svagda gotov da novu varnicu pusti, da novoj tvorevini dušu udahne.

Na današnji dan, kad se opominjemo propasti jedne tvorevine, poznajmo, braćo i narode, ovu istinu; poklonimo joj se; uznesimo je; nadahnimo se njome za nova sjajna djela!

Prenimo se svi! Proučimo u današnje prosvećeno vrijeme malo prije kazane istine. Koristimo se njima, jer je jedino u njima spas naroda našega!

Dižimo jedno Srpstvo kulturom, ovim lijepim jezikom i ujedinjenom prosvjetom narodnom. Prionimo svi da nađemo sredstva kojima se to može izvršiti.

Duhovnome radu jedini je gospodar naša dobra volja. A duhovni je rad orao silnijeh krila: njemu nema granica ni brda. Njemu su “svuda brodi gdje god dođe vodi”.

U današnjem vijeku slobode, njemu smetnje nema do u našem neznanju, u našem nemaru, u našoj duhovnoj lijenosti, u našoj nepouzdanosti i u našoj nevjeri!

Kad je tome duhovnom radu naše srce gospodar i izvor, izvedimo ga na bijeli dan, načinimo od njega djelo. Neka nam u tom poslu ne bude žao ni žrtava, ni truda, jer je u duhovnom napretku spasenje naroda našega!

Ujedinjujmo, ujedinjujmo srce onoga na Timoku i onoga ukraj Gruža na Jadranskome moru; onoga iz Skadra na Bojani, i onoga na Moravi, i onoga na Uni, i onoga na hladnom Vardaru!

Šta može i čime smeta granica među sedam državnih vlasti, koje danas upravljaju narodom našim, duhovnome ujedinjenju naroda našega u obrazovanosti, u ukusu, u knjizi, u rodoljublju i u narodnim idealima?

Kulturno Srpstvo može postati kad god mi hoćemo. Ono treba da izađe iz duha i iz volje naše. Do nas stoji da ga iz visine budućnosti spustimo na zemlju naše opšte domovine.

Za nj nema nikakve zabrane!

Ujedinjujmo, ujedinjujmo srca naša!

(Osim Dubrovačke spomenice, štampano u “Zori”, glasniku srpske napredne omladine (1910), br. 1), a odatle u “Srpskoj riječi„ u Sarajevu).

Kada na kraju septembra 1908. stiže glas da je carskim ukazom iz Beča objavljena ankesija Bosne i Hercegovine austrijskoj monarhiji, mi smo, 26. septembra uveče, na prethodnoj konferenciji vanredno sazvane Narodne skupštine, u ime Napredne stranke, govorili u istom smislu, s namerom da uzdignemo klonulost koja je tada bila očevidna među narodnim poslanicima. Tom prilikom smo podsetili na Prusku i njenu istoriju posle Napoleonove najezde, na kraljicu Lujzu i na nemački prosvetni i kulturni pokret, koji je tako slavan spomen stavio. Tom prilikom smo pomenuli da je narodni život, ako je krepak sam u sebi (a srpski je narodni život uvek to dosad bio), pun raznih sredstava da se bori protiv napada i neprilika i da se održi, kao i da, osim borbe oružjem, ima borba prosvetom, borba knjigom, borba slogom narodnom, borba uverenjem i ljubavlju svoje narodnosti, koju danas sprečiti niko ne može, koja je onoliko nepobedna koliko je moćna.

Mi smo još tada upućivali na vojevanje prosvetom i narodnom obrazovanošću, vojevanje mirno, besprekidno i neodoljivo. Ne treba zaboraviti da je vojevanje oružjem uvek kratkog trajanja i da vojevanje knjigom i prosvetom, jačanjem svesti i duha narodnog, traje i dan i noć, i da je u vremenu bezgranično. I što duže traje, sve je silnije.

Zar su mala duhovna osvojenja Dositeja i Vuka St. Karayića, Ljudevita Gaja i vladike J.J. Štrosmajera, P.P. Njegoša i Branka Radičevića, i onih mnogih, znanih i neznanih viđenih i neviđenih, koji su perom i rečju, učiteljstvom i propovedništvom, knjigama i novinama, predstavama i slikama načinili ono srpstvo i hrvatstvo, ono jugoslovenstvo, koje se danas vidi i zamišlja u obrazovanom delu naroda našega i među rodoljubima jugoslovenskim od Timoka do Jadranskog mora, i od Vardara do Krajine pod Alpima?

To je probijen i utrven put koji valja još više širiti i kojim valja dalje ići k zadatku ujedinjenja koji su postigli Nemci i Italijani.

Treba imati na umu još jednu veoma znatnu razliku.

Jedinstvo italijansko i nemačko nije stvoreno samo oružjem pod rukovođenjem Kavura i Bizmarka, nego je njihovom političkom akcijom samo osveštano ranije ostvareno ujedinjenje duhova, sazdano silnim radom poezije, umetnosti, nauke, duha i života narodnog.

Nama Srbima danas ne ostaje ništa drugo nego da sledujemo tome dobro shvaćenom primeru.

Ujedinimo i mi duhom, jezikom, narodnom svešću i prosvetom plemena svoja po svim oblastima srpskim. Postignimo to, pa ćemo videti kako će se uticaj toga svršenog dela odmah osetiti na politici, ma kakva ona bila.

Neiscrpna su mirna sredstva kojima na tome raditi možemo. Bezbrojna su, među njima, ona kojima u današnje vreme nikakva državna vlast smetnje ili ne pravi ili praviti ne može.

Kulturni rad, ovaj koji mi preporučujemo, ne isključuje ni najmanje priprave za raspravu putem sile, za koju gde koji misle da je jedina. Zdravlje narodno traži da se, uza svoj kulturni život i rad na ujedinjenju, neprestano misli i na pitanja oružane odbrane ili oružane akcije, utoliko više što se danas državama daje onoliko poštovanje koliko vojnički vrede.

Ali mudrost traži da se nijedan momenat ne propusti, i da se zna gde nam je tvrda i neodoljiva uzdanica.

Čitajte istoriju italijanskog ujedinjenja, pa ćete videti da su ta kulturna mirna sredstva učinila za jedinstvo Italije daleko više nego revolucionarna razmetanja.

Osnovane na slobodi i na pravu, dužne, radi opšteg državnog opstanka, da čuvaju sebe i sa sobom red u društvu kao jedinu pouzdanu osnovicu svakoga dobra, suvremene su države svekolike u raspoloženjima i u težnjama evolucije. Stoga su one sve protiv revolucije, koja, u stvari, danas predstavlja nered i grubo nasilje, srednjevekovno sredstvo otpora, koje je često gore od one zloupotrebe na koju je napereno. Današnja su najmoćnija sredstva razlog i strpljenje, i ona ne promašuju nikad, a ne kvare ništa.

Postarajmo se i mi Srbi, da se rad na ujedinjenju naroda našeg povede mirnim sredstvima, sredstvima evolucije u jednom duhu i pravcu, putem prosvete i kulture, stalno, živo, neumorno — pa će pobeda biti naša.

Obratimo se roditeljima da u ovom duhu vaspitavaju decu svoju. Počnimo osvojenje i propagandu od kolevke i blagota materinskog carstva u kući i u kolibi, u dvoru i na trgu, pa će pobeda biti naša.

(Evo jednog malog primera kako stojimo u ovom pogledu. Nedavno je štampan u Carigradu izveštaj za 1898-88. amerikanske gimnazije Robert-Koleya, više Rumeli-hisara na Bosforu. Među blizu 500 učenika ima mnogo Jermena, Grka i Bugara (ovih poslednjih oko 70), i svaki je u spisku obeležio narodnost svojim narodnim imenom. Srbi obično ne idu u tu gimnaziju, ali razmotrivši bolje, nađosmo ipak trojicu, samo što se nijedan nije zapisao kao Srbin. Jedan se zapisao kao Austrijanac, jedan — kao Belgijanac, a jedan kao Crnogorac. I samo su se Srbi našli da uzmu građanstvo i državu odakle su kao narodnost, a to ne učini ni Grk, ni Bugarin, ni Jermenin nijedan! “S tim li ćemo izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove, koji žive dokle sunca traje?”)

Samo ne klonimo duhom. Lagano, ali uvek napred, bestelesnim silama, u duhovni narod srpski, u narod budućnosti. Kroz bestelesne sile, kojima nam se danas valja služiti, prebrodićemo sve granice što nas sad rastavljaju, proći ćemo najjače brave i pregrade, i naš će se narod, jednoga dana, pokazati kao moć neodoljiva i neprobojna.

I on će onda sigurno tražiti i dobiti šta htedne.

A mi, međutim, smišljajmo i probajmo, nastojmo stalno i bez prekida da izdržimo ovu beskrvu bitku mira, prosvete i kulture za svoj narod. Ova bitka je teža nego ona oružjem, ali u njoj nema poraza, pobeda u njoj ne izostaje, i kad jednom dođe — ona je večita. 

In hoc signo vinces!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije