Možda će to śeme jednom nići

Piše: Nebojša Redžić

Pitam se, dvije godine nakon belvederskog jutra i cetinjskog suzavca, što bih to mogao reći o utoličenju tuđinskog popa kvislinškog imena, a da se ne ponovim?! Možda da budem sasvim ličan i sjetim se kako sam supruzi, odlazeći put Cetinja 4. septembra 2021. oko četiri popodne rekao: Ako se ne vratim, molim te da jednog dana kažeš Luki koliko sam ga volio (tada je imao samo dvije godine). Ili možda, da sam predveče oko 19 h, direktno u portal Luča unio reportažu za Kruševog ždrijela i bio izričit da Belveder neće pasti! Pa onda da – kada su se godinu kasnije evocirale uspomene – famozni Google uglavnom u prvi plan gura moj tekst sa naslovom: Za jačanje nacionalne svijesti više je učinio Belveder, nego sva intelektualna i naučna misao.

Ipak, još nijesam počeo da pišem memoare, pa ću na ostacima belvederske energije začuđeno konstatovati da u polarizovanoj crnogorskoj javnosti još nije jasno da li se radilo o patriotskom protestu ili o pobuni organizovane kriminalne grupe (!), je li u pitanju bila odbrana prava na slobodu vjerskog opredjeljenja ili nasilno sprječavanje jedne vjerske skupine da ustoliči svog mitropolita, konačno – jesmo li se okupili kao što su to činili naši preci uvijek kada bi okupatori i kvislinzi kidisali na našu slobodu, ili smo odlutali s one strane Ustava i zakona i neprijavljenim skupom počinili ona krivična djela kakva je politički instruirano tužilaštvo u jednom trenutku htjelo da nam natovari na leđa?!

Postoje, ipak, neke vrijednosti koje važe u crnogorskom društvu koje nijesu normirane i upisane u pravne akte države Crne Gore. Recimo, ponos i sramota. Vidio sam stotine i hiljade ljudi koji su bili na Belvederu, ili su samo zamišljali da su osvanuli tamo, kako se zore, prse i ponose činjenicom da su odoljeli namjerama odrođenih Crnogoraca koji se sada drugačije nacionalno iskazuju da zaigraju krvavi pir ispred Cetinjskog manastira. Ali, ne vidjeh, ne čuh, niti pročitah nijednog Srbina kako je srećan što mu se mitropolit istovario iznad Manastira i na brzinu, u prisustvu do zuba naoružanih kriminalaca iz Republike Srpske, odradio obred “ustoličenja”.

Štoviše, mnogi koje znam šapatom ili s rezignacijom, znali su mi kazati da pancir ćebe i kalašnjikovi nijesu imanentni jednom takvom činu. Dok bi opisivali događaj koji su, helikopterskim prepadom na Prijestonicu ukrali iz svakodnevnice toga grada, nerijetko su osjećali sramotu. A sramota je važna, poručio sam u jednom ranijem tekstu Dritanu Abazoviću nakon još jednog u nizu njegovih nesojluka.

Jer, kako se to zove kada jednom ponosnom narodu, nakon što si prevrnuo korito koje te je napojilo, želiš u ime tuđina da oduzmeš čast, slobodu i identitet, da mu prisvojiš (ukradeš) sakralno i kulturno blago? U svakoj civilizovanoj zemlji, to bi se nazvalo izdaja.

Od Jakova do Dare sa Smokovca

Što god neko o belvederskom skupu mislio, koliko god mu postupak nekoliko hiljada ljudi koji su nošeni duhom patriotizma i instinktom odbrane slobode i časti izgledao militantno, malo je događaja u novijoj crnogorskog istoriji koji su poput ovoga, nosili poruku da su ovovremeni Crnogorci dostojni svojih predaka. Homogenizacija Crnogoraca koja se desila toga dana, zarad odbrane časti i našeg prava na postojanje, najveličanstveniji je skup koji se u nas desio u posljednjoj deceniji. Najmanje.

Nije mnogo sličnih dešavanja bilo ni u ranim devedesetim, kada su Građanski odbor za mir ili Liberalni savez Crne Gore organizovali mitinge u prisustvu neprijateljski nastrojene policije. Bilo je na Petrovdan 1991. i oružanog sukoba ispred Cetinjskog manastira, jurišali su liberali na četničke barikade na putu prema Bijelom Polju dok su snajperisti tzv. VJ u šumi iznad puta čekali da prvi potegnemo oružje, napadali su cetinjski mladići na automobil u kome su bili Momir Bulatović i Branko Kostić… ali nikada, kao na Belvederu nije bilo pitanje momenta kada će planuti sukob širokih razmjera.

Bilo je to jasno i uz komandi policijskih starješina (“Bolje mi njih, nego oni nas”), ali i u ponašanju pročetničkog Javnog servisa koji je izmišljenom informacijom o tome da je pucano na policiju, želio dati alibi sramotnom ponašanju uniformisanih osoba koje su, pretrvorene u zvjeri, na današnji dan prije dvije godine u oblaku suzavca sprovodili po Cetinju klasičan državni teror. I onda se nađe tabloid poput sramotnih Vijesti da se juče upita zašto institucije nijesu utvrdile bilo čiju odgovornost za događaje na Belvederu! Naravno, pritom aludirajući na odgovorne za sprječavanje velikosrpskog pira ispred Cetinjskog manastira, a ne na one koji su sa predumišljajem pokušali ugušiti bojnim otrovima čitav jedan grad.

Svi znamo da je život uvijek ispred pravne norme. Da su se “belvederci” zaista ponašali protivpravno i da su zaista ugrozili vjerska prava svetosavskih jurišnika, danas bi barem polovina onih koji su bili na barikadama, čamili u zatvorima. No, čak je i militantnim pravoslavnim bratstvima jasno da je Kruševo ždrijelo toga dana, noći i jutra, bila posljednja, ali bukvalno posljednja linija odbrane Crne Gore od potpunog porobljavanja. Da je pao Belveder, pala bi crnogorska čast, da su pred Manastirom toga dana orgijali srpski popovi i njima odani naaarod, bio bi to jedan od najvećih udaraca na obraz crnogorski. Uostalom, mislim da Abazovićevi policajci nijesu ni slutili – a mislim da nikada neće ni saznati – što bi im se desilo da su kojim slučajem pokušali nasilno probiti barikadu. I bolje je što neće!   

Svoj odgovor, rekao bi neko, svetosavska većina koja vlada Crnom Gorom dala je na ovogodišnjim izborima. Kada već nijesu mogli preko Belvedera, oni su svoje povjerenje dali onome ko je imao “najoriginalniji” recept za rješavanje barikade na Belvederu. Jakov Milatović je rečenicom: “Pa što ako na Cetinju pogine 10 Crnogoraca”, zavrijedio povjerenje svih onih koji bi ognjem splamćeli vascijelu Crnu Goru, da ni kamen na kamenu od nje ne ostane. A kada taj naum nijesu mogli sprovesti bukvalno, oni se od Jakova do Dare sa Smokovca trude da takav efekat realizuju drugim – političkim i ekonomskim sredstvima – ne bi li je natjerali da se potpuno pokori i potčini beogradskim nalogodavcima.

Crveni tepih za tuđina

No, od toga što žele svetosavci, više me brine pitanje: što je ostalo od energije Belvedera? Jer, nekako mi splašnjavanje referendumskog poleta nakon 2006. godine, neodoljivo liči na ono što je za samo dvije godine prosuto nakon Belvedera. U tom se periodu desilo toliko nesojluka aktuelne vlasti izglasane podrškom DPS-a, da nam je pljuvanje na crnogorsku tradiciju postalo normalnost, a uriniranje po grobovima predaka stvarnost sa kojom živimo i na koju, nažalost, ćutimo.

Nacionalni Crnogorac, njegova istorija i tradicija, danas nalikuju crvu kojeg vojnička čizma gazi, a nakon gaženja “zavrne” još koji put po njemu ne bi li ga ovjerila. Nikada nijedan okupator prije današnjega, nije tako suptilno “odradio” čin okupacije, ne dozvolivši nam ni da ispalimo simboličan metak u znak otpora i odbrane.

Svaki će nam istoričar, ako je iskren i pošten, priznati da nikada u svojoj istoriji Crna Gora nije tako odano i podanički prostrla crveni tepih tuđinu i dala legitimitet svim njegovim aktima porobljavanja i krađe naše istorije i kulturne baštine. Jer, ako su se naši preci – koliko god u minulim vjekovima bili nepismeni ili neznaveni – makar rukovodili instinktom samoodržanja i potrebe da odbrane slobodu i čast, tako je današnja glasačka većina koja donosi prevagu na izborima, oportuna, difuzna i adaptabilna na ropstvo, da se čovjek zapita radi li se o mazohistima, neznalicama ili oštećenima od “štokholmskog sindroma”.

Da se razumijemo: nije danas Crnogoraca spremnih da stanu na put velikosrpskoj aždaji ništa manje nego što je bilo liberala u ranim devedesetim, kada je Crna Gora takođe bila na koljenima. Ali, tada je postojala energija otpora koja je bila podstaknuta nadom i optimizmom. Tada smo znali da gore nego što je, ne može biti, da je svaki novi dan šansa da se uzdignemo i pridobijemo nekog novog, da je naša ideja nezavisnosti i slobode superiorna i da će se protivnik sam urušiti u svojim međusobnim trvenjima.

Danas je nade manje, optimizam nema pokriće, a iskustvo vladavine crnogorskih stranaka u nezavisnoj Crnoj Gori (od 2006. do 2020. godine) nije baš neki podsticaj da se stavi glava u torbu za njihov novi povratak na vlast. Pogotovo zato što ni ovo vrijeme zla, nije iznjedrilo nacionalnu crnogorsku stranku koja bi se pozabavila identitetskim pitanjima i okupila oko sebe vojsku apstinenata i nezadovoljnika aktuelnom ponudom. Da je recimo, nakon Belvedera nastala stranka sa tim nazivom, na energiji otpora imala bi danas barem desetak poslanika u parlamentu.

No, umjesto otpora tuđinu, Crnogorci imaju preča posla tražeći neprijatelje u vlastitim redovima. Umjesto da pomognu odrođenoj braći da se vrate sebi, svojim precima i korijenima, oni im međusobnim trvenjima, pizmom i sujetama otvaraju prostor da i dalje jašu po našoj tradiciji i neumorno da pladnju nude ovu nesretnu državu patetičnom, plačljivom i lažavom Aleksandru Vučiću. Među nacionalnim Crnogorcima, danas je barem deset struja koje na različit način vide izlaz iz ove situacije, a imamo barem hiljadu pojedinaca koji su sebe ubijedili da baš oni treba da stanu na čelo pokreta otpora. Rezultat svega toga je junačenje po društvenim mrežama i tastatura herojstvo, u kojem se pogotovo oni koji su svoju egzistenciju pronašli daleko od naših granica, neumorno pitaju zašto mi ovdje već jednom ne izađemo na ulicu i pokažemo domaćim izdajnicima njihovog boga.

U takvom ambijentu, dok elita društva, intelektualci, akademici, Univerzitet, književnici i medijski poslenici mudro ćute, Crna Gora neodoljivo podsjeća na usnulu ljepoticu koja fizičkom ljepotom očarava putnike namjernike, ali visi nad ambisom i pitanje je trenutka kada će joj neko “pomoći” da sklizne dolje. Energija Belvedera nije se rasula sama od sebe, već uz pomoć upravo onih koji misle da im po božjim zakonima pripada barjak Crnogorstva. Dok jedna mala grupa ljudi generiše crnogorsku nacionalnu energiju pomažući projekte koji po samo njima znanim kriterijumima vrijede, a za to vrijeme uništavajući sve ono što nije pod njihovom kontrolom, Crna Gora nezaustavljivo ide ka samouništenju.

Samo što ovoga puta nije potrebna strana vojska da bismo počeli da puzimo pred tuđinovim čizmama. Dovoljni smo sebi. Ovakvi kakvi jesmo.

Do nekog novog buđenja, ostaće samo ono śeme koje je prosuto po travi gradskog stadiona dok igra reprezentacija, a sa tribina grmi: Belveder! Belveder! Možda će ipak jednom nići?!