RUS JEGOR KOVALJEVSKI, PRIJE 183 GODINE: “Vasilije, kojega Crnogorci slave kao sveca”

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ

Ruski rudarski inženjer, diplomata i pisac Jegor Kovaljevski, rođen je 18. februara 1809. godine, а umro 2. oktobra 1868. Nekoliko puta je boravio u Crnoj Gori, prvi put 1838. godine. Poslije njegove smrti u Rusiji su 1872. objavljeni njegovi spisi o Crnoj Gori u knjizi “Черногория и славянские земли”, a kod nas je tu knjigu prevela i objavila izdavačka kuća CID iz Podgorice.

Marijan Mašo Miljić piše o Kovaljevskom:

“J. P. Kovaljevski je (jednom kao istraživač i tri puta kao diplomata) boravio u Crnoj Gori po nalogu  cara i odobrenju ruske vlade u važnim misijama, obavljаjući delikatne zadatke od izuzetne važnosti i za Crnu Goru i za Rusku imperiju, u vrtlogu evropskih zbivanja, sudbonosnih za Crnu Goru.

Kovaljevski je, kao mladi ruski inženjer, tokom prvog dolaska u Crnu Goru, 2. juna 1838. upoznao vladiku Petra II Petrovića Njegoša, i u njoj ostao skoro četiri mjeseca, do polovine septembra.

Drugi put, u prvu diplomatsku misiju (24.III/6.IV 1852) upućen je na Cetinje da utiče na smirivanje sukoba nastalih nakon smrti Petra II oko njegove vladarske stolice, koju je on odredio svome sinovcu Danilu Stankovu. Kovaljevski je treći put došao u Crnu Goru u februaru 1853, ponovo u važnu diplomatsku misiju da bi posredovao, zajedno sa austrijskim komesarima, u regulisanju crnogorsko-turskog ratnog sukoba, odnosno vojne zloglasnog Omer-paše Latasa na Crnu Goru.

I, četvrti put, već poznati i priznati diplomata, Jegor Petrovič, stigao je u Crnu Goru početkom januara 1854. godine, na pomolu rusko-turskog rata, da podrži ideju samog imperatora Nikolaja I da podstakne i pripremi Crnu Goru za opšti ustanak na Balkanu protiv Turske imperije. Kao žestoki pristalica careve zamisli on ipak nije uspio da ubijedi ni svoje načelstvo ni vladu u realnost njenog ostvarenja. Iako razočaran u odnos pretpostavljenih  prema njemu i Crnoj Gori, on nije prestajao da se bori za priznanje njene državne nezavisnosti, za proširenje granica, izlazak na more i stvaranje uslova za njenu budućnost, državni opstanak i narodni preporod.”

(Marijan Mašo Miljić, Jegor Petrovič Kovaljevski i Petar II Petrović Njegoš, časopis Crnogorski anali, broj 5-6, jul 2014)

Kovaljevski je u manastiru Ostrog boravio pred kraj jula mjeseca 1838. godine. O Sv. Vasiliju Ostroškom ovo je zapisao:

“Ovdje je prije oko 200 godina otpočinuo čovjek, slomljen godinama i borbom sa neprijateljem, ali snažan duhom, nekada moćni arhipastir humski i skadarski, izgnanik, koji je spoznao svu ništavnost ljudske vlasti, zamijenivši je smirenjem, molitvom i radom – Vasilije, kojega Crnogorci slave kao sveca. I kako je dosegao on ovu strminu, i kako je mogao rukama izgraditi ovo obitavalište rada i tišine i doline suza – predanje je tamno. Domišljanja se ne smiju dotaći svetinje.” (Jegor Kovaljevski, Crna Gora i slovenske zemlje, CID, POdgorica, 1999, str 51)

Kovaljevskom nije ni na kraj pameti palo da je Sv. Vasilije srpski svetac, kako ga danas predstavljaju.