SPC U DRUGIM ZEMLJAMA: Plaćaju porez, prijavljuju zaposlene, čak i kad su registrovani kao udruženja građana

Srpska pravoslavna crkva se u mnogim evropskim državama vodi kao udruženje građana, a kao vjerska zajednica je registrovana u skandinavskim zemljama, Velikoj Britaniji, Australiji i Rusiji

Iako su se brojni sveštenici SPC širom Evrope trudili da u evropske zemlje prenesu način rada koji imaju u matici, da ne plaćaju porez, ne prijavljuju zaposlene, žive od donacija i ne dokazuju porijeklo svoje imovine – uređeni sistemi tih država im nijesu dozvoljavali takvo ponašanje.

Primjer kako je uređen položaj SPC je Hrvatska u kojoj se u potpunosti primjenjuju odredbe Ugovora koji su 2002. godine potpisali episkop Jovan u ime SPC u Hrvatskoj i premijer Ivica Račan.

U BiH se pojedini članovi Ugovora između crkve i države uopšte ne poštuju. Posebno sporno je pitanje crkvene imovine koje u Bosni i Hercegovini nije ni otvoreno iako je ugovor između države i SPC potpisan 2007. godine, piše Pobjeda.

Njemačka

Iako više od 700 hiljada Srba živi u Austriji i Njemačkoj SPC tamo nije riješila svoj status.

“SPC, za razliku od ruske, grčke ili rumunske u Njemačkoj nema status društva kapitala javnog prava, već običnog udruženja, maltene kao ribolovačko udruženje”, objasnio je episkop Diseldorfa i cijele Njemačke Grigorije u intervjuu za Dojče vele, istakavši da je zatekao haotično stanje u eparhiji kada je stupio na dužnost naročito u finansijama jer nema kontinuiranog finansiranja već: “živi se od priloga naroda”.

“Ne možemo zaposliti sveštenika u Njemačkoj kao što možemo u Srbiji bez plate i osiguranja. To je stvari komplikovalo kod mojih prethodnika koji su penosili način rada iz Srbije ovdje, a to nije moguće. Zato je došlo do gubljenja tla pod nogama”,  naveo je Grigorije i izrazio nadu da će SPC dobiti željeni status u Njemačkoj, ali i bolje i obrazovanije sveštenike “spremnije da govore i njemački i srpski i uče teologiju”, jer se njegovim dolaskom na čelo eparhije službe sve više obavljaju na njemačkom jeziku.

Eparhija mora sama da izbori status vjerske zajednice i ne može joj pomoći Ambasada Srbije u Njemačkoj pošto je SPC sama nadležna oko svih pitanja sopstvenog funkcionisanja.

Hrvatska

Za sve što se dešava između SPC u Hrvatskoj i države Hrvatske pita se episkop zagrebačko–ljubljanski. Hrvatska komunicira sa njim i Episkopskim savjetom (kojeg čine predstavnici pet eparhija SPC u Hrvatskoj) a ne sa patrijarhom i Patrijaršijom u Beogradu.

Prema Ugovoru koji su 2002. godine potpisali episkop Jovan u ime SPC u Hrvatskoj i Ivica Račan, za unutrašnje uređenje SPC u Hrvatskoj (osnivanje, mijenjanje, ukidanje episkopija i parohija) nadležan je Sveti Arhijerejski sabor.

SPC su zagarantovana prava slobode štampe, štampanje i širenje knjiga, novina, časopisa, osnivanje humanitarnih ustanova, pravo vjeroispovijesti u prosvjeti, zdravstu, vojsci, zatvorima…, a najviše članova ugovora se odnosi na sprovođenje vjeronauke u obrazovanju.

Hrvatska se obavezala da će sve matične knjige koje su oduzete u vrijeme Jugoslavije dati u posjed – ali ne u vlasništvo SPC, kao i da brojni dokumenti koji se čuvaju u arhivama i bibliotekama SPC sačinjavaju dio kulturne baštine Hrvatske i dostupne su građanima na osnovu hrvatskih propisa.

SPC dobija mjesečno novac iz budžeta Hrvatske za sveštenike, a Episkopski savjet SPC mora svake godine do 1. novembra da dostavi popis novih i ukinutih parohija. U popis parohija ne ulaze parohije koje nemaju stalnog paroha i novoosnovane parohije koje imaju manje od 1.500 vjernika u gradu i 500 na selu. U skladu sa hrvatskim zakonima SPC u Hrvatskoj ima pravo da gradi crkve ili zgrade a lokaciju bira episkop sa nadležnim tijelima Hrvatske.

Bosna i Hercegovina

Patrijarh Pavle i Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH su decembra 2007. godine potpisali Osnovni ugovor između SPC i BiH koji je ratifikovan tek 2008. godine jer članovi predsjedništva BiH nisu bili saglasni da li je SPC međunarodni subjekt, odnosno zastupali su stanovište da je to crkva sa sjedištem u stranoj zemlji.

Ipak, SPC u BiH ima javni i pravni subjektivitet koji je imala i prije zaključenja ovog ugovora stoji u članu dva, a BiH priznaje javno i pravno svojstvo pomjesnih crkvenih jedinica i ustanova SPC koje imaju pravni subjektivitet prema Ustavu SPC.

Pored zagarantovanih prava na vjeronauku, štampu, otvaranje RTV stanica…, SPC je nadležna za unutrašnju organizaciju, a državni organi ne mogu preduzimati bezbjednosne mjere bez odobrenja crkvenih vlasti, a izuzeci su ako se radi o hitnoj zaštiti života, zdravlja ili spašavanja dobra posebne istorijske i umjetničke vrijednosti.

Međutim, glavni problem je nesprovođenje člana 10 ovog ugovora – restitucija crkvene imovine jer nije donijet zakon koji to reguliše. Avgusta prošle godine Miloš Lučić, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH rekao je da eparhija dabrobosanska nije dostavila prijedlog članova komisije u ime SPC da bi se riješilo pitanje restitucije uz ocjenu da nema volje da se to riješi. Za nevjerovati je da pitanje restitucije koči baš Vlada Republike Srpske koja je februara 2010. godine donijela mišljenje da je zakon o restituciji nepotreban na nivou BiH i da je njegovo donošenje u isključivoj nadležnosti Republike Srpske. Jasno je da ova odluka nije donijeta bez znanja SPC s obzirom da član predsjedništva BiH Milorad Dodik često boravi u patrijaršiji u Beogradu.

I ovaj ugovor se najviše bavi pitanjem sprovođenja vjeronauke, ne pominje se kulturno blago SPC ni status sadašnje crkvene imovine, ali naznačeno je da gradnja novih hramova i objekata SPC mora biti u skladu sa BiH zakonima i uz blagoslov i pismeno odobrenje pomjesnog episkopa.