BOBAN BATRIĆEVIĆ: Šta će nam apostoli prirediti za 13. jul?

Što onda treba da radi antifašistički dio Crne Gore koji nema svoje zastupnike u vladajućoj većini? Odgovor je, valjda, jednostavan – Isto ono što su radili njihovi preci u Drugome svjetskome ratu: samoorganizacija!

Janusova proslava

Nedavno održana proslava petnaestogodišnjice obnove crnogorske nezavisnosti 21. maja imala je dva lica. Jedno je lice, u režiji patriotskih organizacija i građana, pokazano na Ivanovim koritima i Cetinju; drugo je izrazila Vlada na Trgu nezavisnosti u Podgorici. Prvome događaju prisustvovalo je više desetina hiljada pośetilaca; drugome, okrnjeni sastav predstavnika izvšne vlasti u Crnoj Gori. Kroz uporednu analizu ovih događaja lako se dolazi do slike koja reflektuje cjelokupno trajanje aktuelne Vlade: na jednoj je strani odjekivala pjesma pa su Cetinje i Lovćen ličili na crveni Woodstock; a na drugoj se strani čula tišina praznoga podgoričkog trga na kojem je povorka političkih lidera pozirala u korotnome stavu. Cijeli region mogao se uvjeriti koliku podršku premijer Zdravko Krivokapić i njegovi koalicioni partneri imaju među građanima koji obnovu nezavisnosti smatraju svetkovinom. Nije zaista ni čudo, jer kako je prvi čovjek najvišega organa izvršne vlasti i sâm jednom rekao – da se on pitao 2006. godine, Crna Gora danas vjerovatno ne bi bila suverena država.

Pomirenje

Novovladajuća većina, kadrirana od stane Srpske pravoslavne crkve, u svojim je narativima najviše pervertirala smisao riječi „pomirenje“. Pomnija analiza njihovih izjava otkriva da oni pomirenje ne vide kao jačanje tolerancije unutar višenacionalnoga i multikonfesionalnog društva, već da sebi i onima koji ne priznaju crnogorsku državu i njene simbole privedu „odnarođenu braću i sestre“ pod krov „jedine svete svetosavske crkve“. Vrlo česta upotreba riječi „pomirenje“ u kontekstu objedinjenja „pravoslavnoga bića“ (što je krasilo diskurs i bivšeg premijera Markovića) potvrđuje iznešeni sud. Da se aktivno radi na takvoj vrsti „pomirenja“ svjedoče nam potezi svih vladinih ministarstava, a naročito Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, na čijem se čelu nalazi samozvana „žena-četnik“. Skandalozna naimenovanja u ta četiri resora, definitivno etnički najčistija u novijoj istoriji Crne Gore, kao i najave nezakonite smjene 1000 direktora osnovnih i srednjih škola, izmjene nastavnih planova, programa i udžbenika te priprema terena za proglašavanje cjelokupne sakralne crnogorske baštine vlasništvom SPC, samo su dio plana „pomirenja“ na kojemu bi pozadivio i Staljin iz faze rusifikacije SSSR-a. Kako je po riječima partije vicepremijera Abazovića ova Vlada okrenuta budućnosti, pomirenje sadašnjih generacija retroaktivno će voditi ka pomirenju prošlih. Jasno je, međutim, da premijer koji je dočekivao četnika i teroristu Nikolu Kavaju, ministarka četnik i ministar koji ne priznaje genocid u Srebrenici, podmeću cijanid umjesto lule mira, ali da se ipak nadaju u njeno opijatsko dejstvo stvaranja kolektivnoga zaborava.

Trinaestojulka

13.jula Crna Gora će obilježiti jedan od najznačajnijih nacionalnih praznika – Dan državnosti, budući da je na isti dan 1878. godine tadašnja knjaževina Crna Gora stekla međunarodno priznanje na Berlinskome kongresu. Ove godine 13. jula biće proslavljeno 80 godina od slavnog Trinaestojulskog ustanka crnogorskoga naroda iz Drugoga svjetskog rata. Premijer Krivokapić naći će se u dvostruko težoj situaciji nego što je bio 21. maja. Toga dana nerado je proslavljao državni praznik koji mu intimno nije blizak. Ovoga puta biće prinuđen da obilježi dva – i proslavu državnosti i proslavu ustanka koji su poveli komunisti. Da o vođama ustanka premijer nema visoko mišljenje sâm je izjavio gostujući u jednoj emisiji, kada je umjesto njihove istorijske uloge u pružanju otpora okupatoru govorio o njihovim zločinima u selu njegove babe po majci. Jedno je sigurno: 13. jula premijer će biti pred iskušenjem, pa mu jedini spas da podnese pristisak javne funkcije može biti rashlađena trinaestojulka.

Tri koalicije

Proslava Trinaestojulskog ustanka ove godine biće prva od završetka Drugoga svjetskoga rata koju će Crna Gora dočekati s vladajućom većinom kojoj tekovine Narodnooslobodilačke borbe ne predstavljaju temeljno vrijednosno polazište. Da uprostimo – crnogorsku Vladu čine tri koalicije. Najveća i najsnažnija koalicija u sastavu Vlade među svojim liderima ima pojedinaca sa zvanjem četničkog vojvode, i uglavnom smatra da su četnici jedini antifašistički pokret, dok partizane klasifikuje kao zločince. Srednja po snazi koalicija koja je darivala predśednika Parlamenta, odbija da se o tekovinama Drugoga svjetskoga rata javno izjasni a intimno naginje izjednačavanju četnika i partizana. Treća i ubjedljivo najslabija koalicija koja je darivala vicepremijera čvrsto je opredijeljena za očuvanje životne sredine, tako da od nje možemo očekivati apele da se više nikad ne ponove zločini četničkog pokreta, ali ne oni nad muslimanima i neborbenim stanovništvom, već zločini prema prirodi budući da su četničke brigade talijanskim i njemačkim minobacačima rovale crnogorski zeleniš. Na takav su nas cinizam odavno navikli.

Uzevši u obzir dosadašnje iskustvo odnosa vladajuće većine prema najvažnijim identitetskim i istorijskim debatama u Crnoj Gori, ne sumnjamo da će njihova proslava 13. jula svojim kvalitetom biti istovjetna onoj od 21. maja. Međutim, treba očekivati jedan interpretativni predožak koji s njihove strane nije bilo moguće umetnuti za Dan obnove nezavisnosti. Naravno, to je staro dobro – „pomirenje“. Trinaestojulski ustanak u kome su pored komunista učešća uzeli i ljudi koji će kasnije preći na stranu četnika i okupatora idealni je poligon za isprobavanje novih vladajućih sofizama i jačanje starih mitova. Na tome putu imaće punu podršku kadrovski prestrukturirane SPC, koja u redovima svojih novosvečeva ima pozamašnu paletu četničkih zlikovaca i saradnika okupatora. No, kao da poslije Trinaestojulskoga ustanka nema istorije Drugoga svjetskoga rata, četničkih zločina i saradnje s okupatorom, naš će premijer i najveći dio vlade lamentirati nad danom kad su se „braća“ zajedno oduprla okupatoru, i to će biti vrhunac metafizičkog transa o tzv. jedinstvu vascijeloga pravoslavnog bića i mita o njegovome opstanku. Svjedoci smo da je to već viđeni obrazac iz vremenā kad je aktuelna vlast bila opozicija.

Proslava

Na kraju ovoga teksta treba postaviti pitanje – Što onda treba da radi antifašistički dio Crne Gore koji nema svoje zastupnike u vladajućoj većini? Odgovor je, valjda, jednostavan – Isto ono što su radili njihovi preci u Drugome svjetskome ratu: samoorganizacija! Proslava 21. maja u režiji građana bila je najljepša i najiskrenija proslava dana obnove nezavisnosti od 2006. godine. Toga dana Cetinje i Lovćen su položili ispit. Budući da oni koji osporavaju državu uporno ističu da Crna Gora od Bioča prema śeveru ne postoji, idealno mjesto za Centralnu proslavu 13. jula bio bi Kolašin. U praktičnome smislu, njegova geografska pozicija omogućava jednaku udaljenost iz gotovo svih gradova Crne Gore, dok je u istorijskom smislu Kolašin jedan od simbola Narodnooslobodilačkoga rata na ovome prostoru i grad u kojem je 13. jula 1944. obnovljen crnogorski subjektivitet.

Nakon kapitulacije Italije Kolašin je postao centar oslobođene teritorije Crne Gore odakle se krenulo u njeno konačno oslobođenje. Baš u tome gradu utemeljeno je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke (ZAVNO) kao najviši politički i predstavnički organ narodnooslobilačke borbe koje je potvrdilo istorijske odluke Drugog zasijedanja AVNOJ-a iz Jajca, čime su udareni temelji povratku crnogorskog nacionalnog i teritorijalnog subjektiviteta. Na trogodišnjicu ustanka, 13. jula 1944. godine ZAVNO je u Kolašinu prerastao u najviše zakonodavno i izvršno tijelo na teritoriji Crne Gore – u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO) koja je potvrdila federalni status Crne Gore u okviru Demokratske federativne Jugoslavije. Zasijedanje CASNO u Kolašinu koje je počelo 13. jula imalo je ustavotvorni karakter te se posmatra kao istorijsko, jer su njegove odluke ispravile istorijsku nepravdu nanešenu Crnoj Gori na Podgoričkoj skupštini 1918. godine. Kolašin, dakle, u potpunosti odražava obje simbolike 13. jula.

Na antifašističkim i patriotskim je organizacijama da donesu odluku o Centralnoj proslavi 13. jula. Ne smije se ovakvoj Vladi Crne Gore ostaviti prostora za slobodnu interpretativnu akrobatiku koja i kroz ovaj događaj želi nastaviti svoje namjere revizije istorije i izjednačavanja četnika i partizana.

Izvor: Gradski portal