Connect with us

Društvo

ZARIJA VUKAŠINOVIĆ, BORAC ČETVRTE CRNOGORSKE PROLETERSKE BRIGADE: Još ima živih sa Ljubinog groba

Published

on

Zarija Vukašinović

Zarija Vukašinović je jedini živi učesnik čuvene Bitke na Ljubinom grobu, borac slavne Druge čete Trećeg bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade. U januaru je napunio 98 godina, ali mu ovih majskih dana nije trebalo postavljati dodatna pitanja da evocira sjećanje na okršaj na prevoju na Zelengori koji je ostao zapamćen i po poruci koju su borci poslali Vrhovnom štabu: ,,Dok god na Ljubinom grobu budete čuli pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera“.

– Bitka se odigrala 12. i 13. juna 1943. godine i naš omiljeni komandant Vasilije Vako Đurović bio je teško ranjen. Drug Tito pitao je koja smo mi jedinica i kad je dobio odgovor rekao je da Ljubin grob mora da se brani – po cijenu života. Mi smo tu njegovu naredbu primili zdravo za gotovo, riješili da se pobijemo, pa ko pretekne…

Srce jače od oružja

O borbi od koje je prošlo 77 godina Zarija priča u jednom dahu, ubjedljivo i emotivno – sjeća se imena saboraca, toponima, detaljno opisuje kretanja jedinica i akcija, živo navodi pojedinosti bitke čiji je jedini živi svjedok.

– Znali smo da po cijenu života moramo obezbijediti prolaz ranjenicima i Vrhovnom štabu. Na Ljubinom grobu zauvijek je ostalo 27 proletera, nas 13 je preživjelo… Zadatak je bio najpreči i mi smo ga izvršili. Bila je to borba prsa u prsa, Njemci jesu imali jače oružje, ali mi smo imali bolje srce. Nije im uspio nijedan napad, a nama su pri kraju bitke stigli u pomoć drugovi iz Druge dalmatinske – sjeća se Vukašinović dramatičnih ratnih vremena, kada su ,,dva dana gorjeli nebo i zemlja“.

Za „istaknuti masovni heroizam u borbi protiv narodnih neprijatelja i besprimjerno junaštvo“, kako piše u obrazloženju odluke za dodjelu Ordena zasluga za narod, Četvrta crnogorska udarna brigada odlikovana je 20. decembra 1951. godine.

Svjedok istorije

Prekaljeni borac Vukašinović s posebnim pijetetom i biranim riječima sjeća se svojih saboraca, kako on kaže div-junaka. Nabraja imena Peka Dapčevića, Mitra Bakića, Špira Mugoše, Vaka Đurovića, Vlajka Đuranovića, zatim Blaga Radovića, Šćepana Stijepovića, Vojina Stijepovića, Todora Rašovića i mnogih drugih.

Hrabro partizansko Zarijino srce ima dugi staž na frontu, istinski je svjedok istorije. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka, vojevao je u bitkama na: Pljevljima, Livnu, Duvnu, Kupresu, Prozoru, Neretvi, Sutjesci…Svugdje je stizao, a kad danas podvuče crtu nema dilemu da je fašizam najveće zlo i da se svi zajedno moramo boriti protiv njega. Ističe da vjeruje u našu omladinu, te da je siguran da bi i oni bili hrabri i neustrašivi kad bi bilo stani-pani, ali je najbitnije da nikad više ne dođe do rata.

– Najveća mi je želja da još jednom odem na Ljubin grob! Jeste da ne mogu na noge baš najbolje, ali to bih baš volio – kaže Vukašinović, ističući da je srećan što je u Podgorici podignut spomenik Maršalu Titu.

I srećan i tužan

– Kad se poslije bitke spustila noć na Ljubin grob, a pored naših položaja prošao Vrhovni štab i grupa ranjenika, obuzele su me dvostruke emocije – iskren je naš domaćin. Bio sam srećan što smo obavili povjereni zadatak i omogućili probijanje neprijateljskog obruča, a istovremeno tužan što je na bojištu zauvijek ostalo mnogo naših drugova – sjeća se Vukašinović.

1 Comment

1 Komentar

  1. Giro D Shabo

    12.06.2021. at 20:15

    Vječna slava junacima sa Ljubinog Groba! Vječna sramota za kvislinge.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije