MARKO VEŠOVIĆ: Bez Gordane (3)

Piše: Marko Vešović

9.To najvažnije zvalo se svjetska literatura. Nakon prvih sastanaka, rekao sam joj  da mi je književnost važnija od svega na svijetu. Gordana je to zauvijek upamtila i s tim živjela 48 godina, a ja se nikad nisam upitao: kako joj je? Šta se imaš pitati kad ima „njenoga genija“? Književnost bi bila veća od Boga, ako bi taj gospodin slučajno postojao, govorio sam studentima. Svagda sam se osjećao kao skroman sluga njenoj veličini, a bez te službe ne bi bilo ni mene, onoga najvrednijeg u meni, koliko god ga bilo.

Kad sam pisao pjesme, često mi je bilo kao vjerniku koji u crkvi svoju svijeću pali na tuđoj. I nisu jednom moje časove kao bogoslužje doživljavali studenti kojima sam govorio: “Riječi svjetska literatura prvi je upotrijebio Gete. Koji je rekao: ‘Persijanci imaju sedam pjesnika od kojih je svaki malo veći od mene’“. To je posve nov pogled na književnost.

I pomislio sam ko zna koliko puta: Gordana koja je majka po pozivu, mati je i svojim đacima, a pomalo je mati i svom čoeku, ne pomalo već ihihi koliko, najzad ima dijete. Bila bi nepravda do neba da nikad nije rodila, i sad je mnogo više ona stara i posve je druga. Tu Gordanu u braku sam triput otkrivao. Triput mi je iznova zasjala moja draga vazda jednaka i posve nova. I Gordana je umjela da me iznenadi  “nečim poznatim“, kao Andrićev genijalni pričalac slušaoce.

Nekad bih se sjetio one jevrejske: “Bog nije mogao biti na svakome mjestu, pa je zato stvorio majke“. Je, najviše je biti Bog, a iza njega dođu majke, s tim da znaju biti veći čudovorci od onog ko ih je stvorio, što pouzdano znam, jer sam sin jedne od tih čudotvorki. Babeljev hasid Gedali govorio je da su majke besmrtne. Moj razum ateiste mogao bi prihvatiti tek raj za majke. Muškarci, koji vladaju svijetom, krepaju ko paščad.

10. Otkad mi se rodila šćer, nisam pipnuo drugu ženu. Kako ću varati Ivaninu majku i jednog od božjih namjesnika na zemlji? Jesam bio na kušnjama, ali sam ih umio i izbjegavati, jer je na mjerodavnu mjestu rečeno: i ne vovedi nas vo iskušenije no izbavi nas ot lukavago. Pošto Bog ne postoji, a s rukom na Bibliji zakleo bih se da Sotone ima, i nije bilo nikoga da me izbavlja ni iz čega, dok mi je Đašo, u redovnim porcijama, kao u ratu Rašo granate, slao napasti.

Slobodan Terzić, moj bivši kolega iz Pera Kosorića, gimnazije koju su zvali kaubojska, jednom je zabavljao raju, preda mnom, pričama o meni. Ovu još pamtim. Jedna studentkinja, koja dugo nije izlazila na ispit, odlučila je da položi po hitnom postupku, i telefonirala da me pita kad bi mogla polagati. I da joj kažem šta je najbitnije za pročitati. Rekao sam da dođe u garsonjeru u ulici Danila Đokića, da se dogovorimo. Kad je pozvonila, izašao sam pred vrata s dva cekera knjiga koje će pročitati, petnaestak ili dvadeset minuta objašnjavao šta je najvažnije u tim najvažnijim knjigama, i dogovorio datum ispita. Bila je privlačna, u garsonjeri bi bila mnogo privlačnija, ali se vidjelo, ako me današnji pogled iz daljine ne vara, da se sva sjebala. Ovo bih zaboravio da me nije podsjetio Slobo koji je tu stvar morao doznati na izvoru, što znači da je imao posla i s njom, a cure su ga, zgodnog i duhovitog, zaista htjele, velikodušno praštajući mu oženjenost. I pamtim da sam Slobu, povodom te  studentice koja je htjela da me, za prolaznu, pusti u sebe, pitao: „Je li bila iz Crne Gore porijeklom ?“ „Nije. Što?“ “Tamo vele: parče pičke Boga prenemaže“.

11. Posljednje iskušenije: u učionici na četvrtom spratu, nakon položenog ispita, riđa studentica, ne sjećam se je li bila kršćanka ili hrišćanka ili muslimanka, valjda potonja: bile su ubjedljivo najbrojnije. Gledale su me kao vrsnog profesora, što jesam bio, i kao ikonu odbrane Sarajeva, što je tvorevina papaka koji moraju sve pretvoriti u licitarsko srce, ali to dvoje bilo je dovoljno da jednu od tih studentica zasvrbi đe ju sunce ne grije, kako bi rekla Darinka.

Ko zna je li bila i jedina. Ali znam šta ih je očaravalo.To mi je rekla studentica s kojom sam se docnije vrlo sprijateljio. „Bio si jako neposredan. Pred nama je bio dečko koji ni od koga ništa da krije“. Ovo pamtim i zato što je Gordana voljela zvati me dečkom. Iz sličnih razloga. Četiri godine mlađa,  moja draga često se osjećala starijom od mene vječno neodraslog.

Riđa je sačekala da se ostali raziđu, čak je otvorila vrata da pogleda ima li koga u hodniku, sjela u zadnju klupu i kazala: „Ja sam zaljubljena u vas“. Pamtim da sam pomislio: na njoj bih izludio od blaženstva i u Jagomir bi me odveli.

Govorio sam dugo, a ne sjećam ničeg. Baš ničeg. Ne mogu ni pretpostaviti šta sam joj mogao reći. I ne znam kako mi je uspjelo odbiti je a da je ne uvrijedim, bar je tako izgledalo. Kad je otišla, pomislio sam: plakaćeš jednom zbog ovoga.

A pošto dobro znam sebe, morao bih, da se ne bih i s njom izbrukao, zaljubiti se u nju, što bi mi bilo lakše nego oguliti bananu. Mada nije isključeno da bi, umjesto zaljubljenosti, bila dovoljna razlika  u godinama. Faiz Softić pričao mi je da mu je ahabab, fakultetski profesor i on, kad je otišao u penziju, rekao: „Da mi je jebati šta mlado“. Moja bivša studentica Alma Sarajlić podsjetila me kako sam joj pričao da mi je jedan osamdesetogodišnjak rekao: “Da mi je jebati curu od osamnaest“ i da sam zaprepašten dodao: „Moja Ivana ima osamnaest“. Ovo sam zaboravio, lako mi se briše što drugim zborim,  bolje pamtim šta sam čuo. U Crnoj Rijeci, rodnom selu Envera Kazaza, kažu: Mlada pič. staru kur. najbolja je belegija.Tako je Almina mama savjetovala kćeri da u svom romanu piše bezobrazne riječi.

I morao bih sve ispričati Gordani, a kako joj reći da ti je bilo krasno s putericom? Lako je bilo, prije Ivanina rođenja, kad bih se s drugom ženom proveo kao Janko na Kosovu, svojoj priznati sve. To je bio i dokaz da je Gordana za mene jedina prava žena. Da pravo muško mogu biti samo s njom, okorjelom neznalicom, kakav sam bio i sam. Kad smo se uzeli, pobijedijeli bismo na svakom kvizu u neznanju šta naš partner najviše voli.