Povežite se sa nama

KOLUMNE

Marko Vešović: NEŠTO KAO DNEVNIČKI ZAPISI (9)

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Marko Vešović

2. 8.

Pješke sam pošao do Gordane u 18 sati, kao obično, jer je vrućina, a Ivana je ostala u kući. Vratio sam u 22 sata, i kad sam ušao u  kuću, zazvonio je telefon: Ivana otišla prijateljici i provjerava jesam li se vratio.  „Uzeo sam i svoje i tvoje ključeve“, kažem joj. „Čudi me“, veli, kao nekad Gordana.

Ivanina mati nastavlja pomalo da postoji u njenom i u mom govoru, što me veseli i rastužuje istodobno. “Srećo moja“, velim joj, „čuvaj svoje ključeve od mene. Stavljaj ih na mjesta gdje ih ja ne mogu naći“. Onda Ivanin smijeh, mladalački, pun zdravlja, vazda ga volim čuti, pored ostalog i zato što me podsjeća na mene iz davnih dana: upravo ovako sam se i ja smijao, a drago je čovjeku kad god se osvjedoči da je svom djetetu, bar donekle, ostavio u nasljeđe ono što zna da mu je bilo naljepše. I njen i moj smijeh kazivali su isto: svijet je i moj.

5. 8.

Pet mjeseci je prošlo od njene smrti i možda mi nije teže nego na dan kad je umrla, ali je beznadnije. Kao da sam u brisanom prostoru koji je svuda i nigdje, glavi nema skloništa. Ili kao da u majici i kratkim hlačama hodam januarskim Sarajevom.  Ovo je, u stvari, uspomena.

Januar, pada snijeg, ulazim u studentski dom Mladen Stojanović, a niza stepenice slazi Ilja Sijarić, moj drug iz gimnazijskih i studentskih klupa, u majici i kratkim hlačama, a knjige mu pod rukom. “Kuda?“ „Do Ćamilovih“, kaže. Zagledam mu se u oči, vidim da me zeza, i obojica prasnemo u mladićki smijeh pun zdravlja. Ovaj put sandžačkog.

Stotinama puta mi je dosad izlazio pred oči Gordanin ropac, to ne zavisi ni od čega u meni ni van mene i ne može se ni predvidjeti ni izbjeći. To se naprosto mora. To kao Dabićeva pancirna granata probija pet zidova zaredom. Bože, kako se lako mre: noć prije smo ležali na kauču i, držeći se za ruke, slušali i gledali djecu na Pinku, komentirali kako je koje pjevalo, a sutradan tri-četiri krkljaja i nema te više.

Kad se toga sjetim, mogu jedino da zacvilim: “Majko moja, majko moja, majko moja“, kao da sam pogođen kuršumom. „Majko moja, što me rodi?“ Te riječi sam, u raznim povodima, nesvjestan toga, počeo na ulici da ponavljam, i jedna žena, možda me zna, zblanula se kad ih je čula.

Na Gordaninom grobu sjetio sam se njenog diplomskog rada o caru Hadrijanu, što me razveselilo, ali ne samo zato što je sve davno, zna se, divno. Hadrijanove memoare, roman Margerite Jursenar, čitao sam najmanje triput, a njegov završetak: “Pokušajmo i u smrt ući otvorenih očiju“ jedna je od deviza kojih sam se u potonjih desetak godina pridržavao kad sam o smrti pisao pjesme, a ima ih ko Rokića. Ne znam ko su bili Rokići, ali sam se, kao svojom, i kad govorim i kad pišem, često služio ovom uzrečicom koju sam čuo od Gordane i Bog zna koliko sam njenoga usvojio, ne samo u jeziku,  a više i ne znam da je bilo njeno.

Roman je čitala i Gordana i toliko joj se svidio car Hadrijan, ta pomno dokumentirana izmišljotina, da je odlučila o njemu napisati diplomski. Pošto ovdje nisam bio neznalica, pomogao sam joj da rad uobliči: napravio plan rada, posložio najbolje što sam umio ono što je ekscerpirala i ono što je napisala, rečenicama davao potrebnu preciznost, a kad smo završili, prekucao ga na biserici. To je jedini put da smo nešto zajedno pravili, zato sam se toliko razveselio, i gotovo sam pobjegao s njenoga groba da sačuvam tu radost, jer bih se mogao sjetiti nečeg što bi me ojadilo.

Pošto smo oboje bili mladi kad smo čitali taj genijalni roman, sigurno je da nam nije prošao samo kroz glavu nego i kroz sudbinu. Na primjer. Priča o carevom ljubavniku Antinoju, božanski lijepu mladiću koji je izvršio samoubijstvo, obilježila je i nas: homosekualizam smo cio život vidjeli kao prirodnu stvar, za šta je morala biti zaslužna i Jursenarova koja je bila lezbijka.

Pamtim da je, kad smo gledali, valjda na televiziji,  film o lezbijkama, Gordana rekla: „Pa žena jedino i može znati šta žena najviše voli“. To pamtim, a sav moj život s njom zaboravio. I sjećam da sam Novici Petkoviću, u koga je bilo mnogo odbojnosti, gađenja i straha od homoseksualaca, jednom  rekao, tek dopola u šali: „Ti si zapravo latentni peško.“ A dobrohotan odnos prema svakom homiću, pod uslovom da nije Pahomić, dokaz je moje ljudske i muške normalnosti.

Naknadno sam sjetio: diplomski rad je imao naslov Car Hadrijan i njegovo doba, i zaista je bio dobar i uspješno ga je odbranila, ali joj je profesor zamjerio što je  više govorila o Hadrijanu nego o njegovom vremenu. Pa hvala bogu!

I moram dodati: vrijeme od svoje šezdeset i pete, kad sam otišao u penziju, pa do Gordanine smrti, danas mi pred očima iskrsava kao moje Periklovo doba: nikad  nisam bolje pisao, ni bio bolji i razumniji čovjek. A Gordana je, dok smo pričali, ili smo se voljeli, ili se samo gledali, morala je osjećati kako u svemu tome ima debele njene zasluge, što mi je danas utjeha.

Sto osamdeset i deveti dan

Prazne duše i praznih očiju lebdim u praznom i zato, kao u Zmaja, grozno velikom svijetu. Što je prazniji, sve je veći. Oko dva legao da spavam i, prvi put otkako je umrla, s njom sam naglas pričao. I od toga mi je bilo malo kao lakše, pa sam brže zaspao.

Moja  sjećanja na sreću s Gordanom jamačno bi dala mom životu smisao, kad bi život bez nje mogao imati smisla. Ali ne može. Mogu jedino zaludno poduzimati ovo ili ono protiv njegove do neba vapijuće besmislenosti.

Ponekad mislim: Gordana postoji u meni, u mome bolu, možda snažnije nego što je ikad postojala na svijetu. U mojoj samoći, u mom očajanju, toliko je živa da mi često dođe da kao kuče zacvilim. Zasad, mila, jedino to umijem: da me svako sjećanje na tebe unesreći, jer tada tebe najviše u meni ima. Jedino to i toliko možemo učiniti za mrtve.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije