Povežite se sa nama

Kultura

ZORAN ILINČIĆ: Atlantida još postoji (IV)

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Evo šta je pisao dr Paul Šliman:

Nekoliko dana prije svoje smrti u Napulju, 1890. godine, moj djed Hajnrih Šliman predao je nekom svom pouzdanom prijatelju zatvorenu kovertu na kojoj je svojom rukom napisao:

— Neka ovo otvori jedino onaj član moje porodice koji će dati časnu riječ da će čitav svoj život posvetiti istraživanjima označenim u ovoj poruci!

Inače, sat prije smrti, moj djed je zatražio olovku i papir i nesigurnom rukom napisao još jednu poruku:

— Tajni dodatak onome što se nalazi u zatvorenoj koverti.

Razbij vazu s glavom sove i ispitaj sadržaj. On se odnosi na Atlantidu.

Grob istočno od ruševina hrama u Saisu i na groblju u dolini Ćakuna. Važno. Naći ćeš dokaze o tačnosti moje teze. Noć dolazi… Zbogom!…

I tu je poruku dao mom prijatelju, kojem je povjerio i zatvorenu kovertu, a ovaj je sve deponovao u jednoj francuskoj banci.

Kada sam završio svoje studije u Rusiji, Njemačkoj i na Istoku, odlučio sam da nastavim istraživanja mog slavnog djeda. Godine 1906. učinio sam onako kako je moj djed Hajnrih zahtijevao, i otvorio sam kovertu. U njoj sam našao razne dokumente i fotografije, ali i djedovu poruku.

Glasila je:

„ Onaj koji otvori ovu kovertu mora se čvrsto zakleti da će nastaviti moje nedovršeno djelo…“

Došao sam do zaključka da Atlantida, prapostojbina sviih civilizacija, nije bila samo golema zemlja između Amerike i zapadnih obala Afrike i Evrope, nego da je, zaista, bila i kolijevka naše civilizacije!

U materijalima što sam ih objedinio, naći će se dokumenti, bilješke, članci, hipoteze i svi dokazi, koji, po mom mišljenju, vode prema konačnom otkrivanju Atlantide.

Ko god bude ispitivao te komade obavezan je svojom čašću da će nastaviti moja započeta listraživanja, i da će ih što prije završiti s definitivno pozitivnim rezultatima.

Prije svega, on treba da koristi sva sredstva koja mu polažem u ruke, a drugo, on ne smije zaboraviti da istakne da sam ja istinski pokretač ove akcije.

Francuska banka posjeduje u svojim trezorima sumu, koja će biti stavljena na raspolaganje onome koji će se odlučiti na istraživanje, a ta suma biće sigurno dovoljna za sve troškove te akcije. Neka Svemogući blagoslovi ovu važnu misiju!…

Hajnrih Šliman

Međutim, jedan drugi rukopis moga djeda bio je ovako sastavljen: „ Godline 1873, za vrijeme mojih iskopavanja u ruševinama Troje, nabrdu Hisarliku, kada sam došao do drugog sloja zemlje i iznio na svjetlost dana čuveno Prijamovo blago, otkrio sam ispod tog blaga, jednu neobičnu bronzanu vazu specifičnog oblika.

U taj vazi nalazilo se nekoliko komada glinenih krhotina, razni mali metalni predmeti, novac i predmeti od kosti, što su se, s vremenom, bili već okamenili.

Više tiih zanimljivih predmeta, a i sama bronzana vaza, nosili su natpis pisan feničkim hijeroglifima.

Natpis glasi: „Od kralja Atlantide — Kronosa!“

Ali ni to nije bilo sve. U koverti sam našao još jedan dokument, označen slovom B. Otvorio sam ga i pročitao:

Godine 1883, vidio sam u muzeju u Luvru, u Parizu, zbiriku predmeta otkrivenih za vrijeme iskopavanja prastarog grada Tiahuanaka, u Centralnoj Americi. Zapazio sam tamo i komade glinenih lonaca, potpuno iste fakture i od iste materije, te okamenjene predmete od kosti, apsolutno slične onima što sam ih ranije pronašao u bronzanoj vazi ispod Prijamovog blaga.

Sličnost tih dviju serija predmeta ne može se objašnjavati slučajnošću. Vaze iz Centralne Amerike ne nose na sebi ni feničko, a ni bilo koje drugo pismo!

Požurio sam da nanovo provjerim svoje sačuvane primjerke i uskoro sam se uvjerio da je natpis na vazi i na neobičnim predmetima bio, u stvari, znatno novijeg postanka od samih predmeta.

Nabavivši nekoliko uzoraka fragmenata iz Tiahuanaka, podvrgao sam ih hemijskom i mikroskopskom ispitivanju.Rezultate, koje sam dobio, nepobitno su dokazivali da su dvije serije grnčarije, one iz Centralne Amerike, kao i one iz Troje, pravljene od potpuno iste vrste gline, koja se ne može naći ni u staraj Feniciji, ni u Centralnoj Americi!

Detaljna analiza metalnih predmeta pokazala je da su načinjene od legure platine, bakra i aluminijuma, legure koja do sada nije bila pronađena i koja ni do danas nije sasvim poznata!

Tako sam došao do zaključka da su svi ti vrijedni predmeti, koji su bili pronađeni na dva suprotna kraja svijeta, bili napravljeni od istog materijala i da su, očito, bili istog porijekla. Međutim, svi ti predmeti nisu ni fenički, nimikenski, a ni američki…

Čiji su onda bili? Šta je trebalo da pomislim?

Da su nekada napravljeni istom rukom i da su kasnije bili preneseni na različita, toliko udaljena mjesta?

Natpis na onim predmetima što sam ih pronašao na brdu Hisarliku, u ruševinama Troje, ubjedljivo upućuje na njiihovo istinsko porijeklo —Atlantidu! Da, Atlantidu!

To izvanredno otkriće me je toliko ohrabrilo da sam svoja istraživanja nastavio novom energijom.

U jednom muzeju u Svetom Petrogradu, pronašao sam veoma stari svitak egipatskog papirusa, koji je bio datiran iz vremena vladavine faraona Senedža, iz druge dinastije, dakle, otprilike 4571. godine prije nove ere.

Taj vrijedni papirus detaljno kazuje kako je faraon Senta, poslao svoju ekspediciju prema zapadu, kako bi ovi vješti pomorci otkrili tragove zemlje Atlantide, odakle su 3.350 godina prije nego što se rodio faraon Senta, došlipreci Egipćana, donoseći sa sobom mudrost i znanje iz svoje fantastične domovine.

Ekspedidija se vratila poslije šest godina ne pronašavši ni taj narod, a ni preživjele, koji bi bili u stanju da daju bilo kakva objašnjenja o toj nestaloj zemlji.

Drugi rukopis iz tog Muzeja, koji je pisao drevni egipatski istoričar Menethon, kaže da je vladavina mudraca u Atlantidi trajala trinaest hiljada i devet stotina godina …

Ovaj tekst je izazvao u naučnim krugovima u svijetu, veliko interesovanje.

Redakciji američkog lista počela su da stižu pisma i problematični tekstovi iz raznih krajeva. Zamjeranja naučnika, istraživača i arheologa, svodila su se na činjenicu da je dr Paul Šliman pomiješao maštu sa naukom i da je nemoguće da je Hajnrih Šliman u Troji otkrio vazu koja je mogla da potiče sa Atlantide.

„ To su podle neistine!“ zaključili su mnogi.

Redakcija se branila kako je znala i umjela.

A dr Paul Šliman?! Sta je on odgovorio?!

Ništa. Ni riječi.

To i nije biio nikakvo čudo, jer takva ličnost nije ni — postojala!

Dr. Paula Šlimana izmislila je — redakcija „Njujork Amerikena“!

Po mom mišljenju i Hajnrih Šliman je bio sličnog kova kao „njegov unuk“ Paul. Mislim da je njegova priča o otkrivanju Troje na brdu Hisarlik i navodni pronalazak Prijamovog blaga, jedna od najvećih prevara u istoriji arheologije. Prevara je očito bila motivisana ekonomskim razlozima. Zamislite samo koliko je porasla cijena velikog broja svakodnevno viđanih komada zlatnog nakita, kada se odjednom „utvrdilo“ da su dio Prijamovog blaga.

Poznati crnogorski istraživač Novak Andesilić se niz godina bavio pitanjem lokacije Troje i svoje zaključke prezentirao u više knjiga i radova.

Sa velikom pouzdanošću locirao je Troju na lokaciji koja se nalazi desetak kilometara istočno od Podgorice, sada glavnog grada Crne Gore. Ta lokacija se u potpunosti poklapa sa opisom pozicije Troje koja je data u Ilijadi, djelu koje je navodno stvorio neko ko se zvao Homer.

U prilog tvrdnjama gosp. Andesilića navesti ću samo jedan detalj iz Ilijade: u bliskoj okolini Troje bilo je osam rijeka, ili bolje rečeno, vodenih tokova, jedno jezero i njegova spona sa morem.

Sve to postoji na lokaciji Troje koju kao tačnu navodi gosp. Andesilić, dok u okolini brda Hisarlik, lokaciji Troje po trvđenju Šlimana, od vodenih tokova postoji samo jedan slabi potočić, nema ni jezera, a ni spone sa morem.

Arheolozi se i danas sukobljavaju sa onim tumačenjima djelova Platonovog teksta iz kojih proizilazi da je na Atlantidi prije 11-12.000 godina cvetala civilizacija zadivljujuće visokog nivoa.

Odbojnost arheologije prema visoko razvijenoj Atlantidi počiva na jednom, još uvijek široko prihvaćenom učenju: isključeno je da je prije 11-12.000 godina postojala tako visoka civilizacija, kakvu nam opisuju neki tumači Platonovih Dijaloga.

I dan-danas gleda se na rimsko-grčku antiku kao na temelj najnaprednije civilizacije.

Zato je mnogima neprihvatljivo da je gotovo 9.000 godina prije Atine i Rima postojala država na čijoj bi organizaciji mnogi pozavidjeli i danas. Ipak se mora primijetiti da arheolozi zaboravljaju da su i prije rimskogcarstva i helenskih državica postojali i drevni Egipat, stara kultura Mesopotamije, Minejska civilizacija na Kritu, drevna carstva Kine i Indije.

Zaboravljaju da je u kineskoj pustinji Gobi pronađen vrlo star pijesak vrlo specifičanog sastava, onakav kakav se može naći samo na mjestima nuklearnih eksplozija.

Kada se sumira dosadašnje pisanje o Atlantidi, dolazi se do zaključka, da je ubedljiva većina autora smatrala da je Atlantida bila locirana u području Atlanskog okeana ili u njegovim priobalnim područjima..

Drugo interesantno područje za moguću lokaciju Atlantide su Mediteranska ostrva i zemlje oko Mediterana.

Kao moguća lokacija Atlantide u nekim drugim područjima svijeta, navodi se samo u sporadičnim slučajevima.

Skoro sve potencijalne, do sada date, lokacije Atlantide su na sjevernoj polulopti Zemlje.

Vrijeme kada je nestala Atlantida je vrlo sporno, moguće da se taj događaj desio i kasnije od najčešće pominjanog vremena od 9500 godina prije nove ere.

Atlantida i Atlantovo more

„Bog uvijek čuva svoju djecu.“

Zoran M. Ilinčić

Činjenica je, da još uvijek, sem opširnog i preciznog pisanja Platona, ne postoji pronađen ni jedan direktan opšteprihvatljiv dokaz pisane ili materijalne prirode o stvarnom postojanju legendarne Atlantide.

Analizirajući Platonove zapise Timaj i Kritija, sa lakoćom sam primijetio da oni predstavljaju opis i pamćenje o Atlantidi kakva je bila prije njenog katastrofalnog nestanka.

Međutim, posebno mi je čudno, da do sada, nijedan od autora knjiga i članaka u kojima su analizirani ti zapisi, nije konstatovao da je o samom katastrofalnom događaju nestanka Atlantide u Timaju i Kritiji napisano svega pola rečenice.

Kao što sam i naveo u Uvodu ove knjige, u Platonovoj priči su mnoge prirodne pojave i događaji opisani fascinantno realno i logično, sa tačnošću i detaljima koji ne mogu biti posledica fikcije, već jedino opisa stvarne države i naroda koji je živio u njoj od strane nekog ko je bio tamo i ispričao potomcima svoju priču o tome.

Platonovu priču su tumačili i o tome govorili i pisali hiljade istraživača, naučnika, vidovnjaka, avanturista, umnih ljudi, ali i mnogih drugih zanesenjaka i šarlatana, i bez obzira na njihov ogroman trud, dasadašnja obrada iobjašnjenja Platonovih Dijaloga i zaključci o lokaciji Atlantide izvedeni iz toga, po mom mišljenju, nemaju potrebnu logičnu i naučnu argumentovanost i ubjedljivost, da bi se na osnovu njih, mogli jasno i nedvosmisleno prihvatiti njihovi izvedeni zaključci o lokaciji Atlantide.

U skladu sa predhodnim, a vrlo jasno svestan činjenice da za današnje ljude istorija nije ono što je bilo, već da je za njih istorija ono što je o događajima iz prošlosti napisano ili na drugi „uvjerljiv način“ prezentirano, traženju prave lokacije Atlantide sam prišao od početka, kao da o tome, u bliskoj prošlosti, niko ništa nije ni rekao, ni napisao.

Na osnovu prikupljenih validnih činjenica i dugogodišnjih logičnih razmišljanja, nedvosmisleno sam zaključio da je Atlantida postojala u Atlantovom moru, koje se sada zove Indijski okean, na širem prostoru gdje se sada nalazi ostrvo Madagaskar i ostrva oko njega.

 

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Sponzor

Najčitanije