Povežite se sa nama

Medijsko reketiranje

Laž ponekad dolazi sa Zapada, naravno na srpskom

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Jednom davno (1993/94.) radio sam u projektu Evropske unije zvanom “Radio Brod” pokušavajući da u društvu odabranih novinara sa prostora bivše SFRJ iz međunarodnih voda Jadrana u svijet pošaljem istinu o bosanskom i hrvatskom ratu. Imali smo sreću: redakcija je bila mješovita, uređivačka politika antiratna, novinari slobodni u svom radu. Istina, oni iz Srbije pomalo sputani, razapeti između činjenica i ugađanja zahtjevnoj javnosti u Srbiji, kojoj su bili bliži mitovi i “istina” iz srpskih izvora.

U jednoj autorskoj emisiji, dok su me ljuljali talasi Jadrana, a mikrofon šetao lijevo-desno po stolu, rekao sam u etar da “Srbin može biti demokrata, ali samo dok se ne pomene Crna Gora”. Uz burne reakcije srpskog dijela redakcije.

Kako tada, tako i danas. Srpski političar, novinar, javni djelatnik…može pristati na sve: pohrliti u džamiju da pokaže svoj senzibilitet za vjerske razlike, priznati Kosovo jer to zahtijeva faktičko stanje, pomiriti se sa Hrvatima jer dosta je ”podela” i ”netrpeljivosti”, shvatiti da su Slovenci bili u pravu kada su ”otišli”, osuditi Rusiju, priznati američku dominaciju…

Sve, sve, sve može, ali na pomen Crnogoraca i njihovih prava, na pomen crnogorske kulture, istorije, tradicije, na pomen slavnih crnogorskih slikara, umjetnika, sportista…po urođenom refleksu obrva se podiže, oči raskolače, a glasne žice spontano emituju tako znanu misao: ”Pa šta hoće oni dole, bre”? 

U tom je uskliku skoncentrisano sve ono što je decenijama, od Garašanina na ovamo, pažljivo i sistemski plasirano u zvaničnoj i nezvaničnoj srpskoj interpretaciji Crne Gore: “oni ne postoje”, “to je izmišljena nacija”, “njihov narod, njihova istorija, njihov jezik i njihova crkva su srpski”…

Previše uvoda za jednu jedinu misao koju sam lansirao takođe početkom 90-tih, po povratku iz te nestvarne misije širenja istine o ex yu ratovima kada sam rekao da niko tako iskreno ne mrzi, kao srpski nacionalisti – Crnogorce.

U tu iskrenu mržnju, u taj koloplet želje za potiranjem, negacijom, asimilacijom i nametanjem kompleksa inferiornosti, uvjerio bih se u svakoj novoj situaciji gdje bi se očitavao taj imperijalni odnos kakav Miloševićeva, Đinđićeva, Tadićeva, Vučićeva.. svejedno,… Srbija gaji prema nama.

Kako onda drugačije tumačiti prilog BBC-ja na srpskom jeziku u kome je Duklja proglašena za “srpsku državu”, u kojoj je Vladimir Dukljanski preinačen u “Jovana Vladimira, prvog srpskog vladara”, u kome ne postoje crnogorski vjernici i gdje srpski crkveni objekti na svete crnogorske planine “silaze sa neba”, nego kao produžetak takve paradigme?

Tako ih je učio Dobrica

Nije lako srpskim novinarima kada rade za svjetski priznate medijske brendove. Tu se na surov način sudare dobra pozicija i pristojna zarada s jedne, te obaveza da ne zaboraviš odakle dolaziš, s druge strane. Tu se sukobe novinar profesionalac u tebi, sa glasnikom “srpskog sveta” koji je, to se “ne sme” zaboraviti, u  poziciji da plasira neku drugačiju istinu, makar ona bila kontra svijeta i zdravog razuma. Tu si, da se ne lažemo, u poziciji da prećutiš poneku “belosvetsku zaveru” protiv Srba i plasiraš “laž kao srpski državni interes”, kako nas je to učio Dobrica Ćosić.

Mislite li da su novinari BBC-ja na srpskom, plasirajući idiotski, nadasve bezočan i pokvareno propagandistički prilog o državi Duklji, bili neznaveni ili neinformisani? Varate se. Tu se radi o umišljaju, eklatantnoj manipulaciji činjenicama, brutalnom falsifikovanju istorije.

I naravno: zabrinjavajuće je što se ti propagandni, hegemonistički i kolonijalni koncepti mogu naći i pročitati u medijima koji dolaze sa Zapada, medijima koji su brend, primjer za ugled svakom mladom čovjeku koji ulazi u smutne novinarske vode, a želi biti profesionalac, ne propagandista.

Problem, kako rekoh, nastaje onoga trenutka kada svjetski priznatom mediju dodijeliš mogućnost da ima redakciju “na srpskom”.

Tada i BBC, Euro news, Dojče Vele, CNN, Voice of America, N1…postaju tek medijska olupina koja se skriva iza glasovitog loga. Otprilike kao kada bi na šasiju i motor yuga 50 nakačio znak mercedesa.

Nebitno je što je dio medija koje pobrojah u javnom vlasništvu zapadnih država iz kojih dolaze, a dio u privatnom. Princip je isti kada je u pitanju Crna Gora. Sve ostalo su nijanse.

Neću biti subjektivan, niti prekršiti pravilo kućnog vaspitanja da nikad ne pljunem tamo gdje sam nekada hljeb jeo, ali moj 22-godišnji rad u Voice of America, mediju američke Vlade, u redakciji na srpskom jeziku, bio je neprestana borba koju sam sa dijelom redakcije vodio pokušavajući da dam doprinos emancipaciji Crne Gore i njihovog pokušaja da me u tome spriječe. Naravno, onda kada se promovisao evro-atlanski put Crne Gore, nije bilo problema. Ako bih na kratko skrenuo na teren identitetske borbe Crnogoraca, tu je problema bilo i više nego što se može zamisliti.

Ova fotografija mitropolita moje crkve, nije slučajno potpisana ovako. Ovo “TRT” umetnuto u njegovu navodnu titulu, odraz je jedne logike koja je vladala uvijek kada se pomene Crnogorska crkva, crnogorski jezik, naša kultura ili istorija. Tada, trudeći se da ne poremetim odnos sa urednikom reagujem, tražim objašnjenje, predložim ispravku. Sjutradan, uslijedi ”ispravka” u kojoj se Mihailo predstavlja kao mitropolit Srpske pravoslavne crkve (SPC)!

Šta više reći o redakciji koja je na ideju da se nakon 2006. godine organizuje redakcija na crnogorskom jeziku, učinila sve da do realizacije takve ideje ne dođe!? Naravno, rukovodeći se jedino logikom velikih brojeva, odnosno malobrojnošću stanovništva, tj. medijskih konzumenata u Crnoj Gori.

Šta reći kada realizatorka programa ima slobodu da me pozove nakon što sam citirao izjavu predsjednika države da “u Crnoj Gori 90-tih nije bilo rata” i satima me riba kako to nije tačno i kako sam uopšte mogao da tako nešto umonitiram u prilog!?

Laž koja dolazi sa Zapada je opasnija

Da se razumijemo: mnogo je opasnije i po “srpski svet” učinkovitije kada medij zvučnog imena, sa Zapada, objavi nešto što negira Crnogorce, nego kada to uradi neki regionalni ili medij iz Srbije. Objavi li nešto tako BBC, onda to postaje snažan zamajac za aproprijaciju i preoblikovanje istorijskoga crnogorskog nasljeđa, kako bi se uguralo tamo gdje ne pripada – u srpsku kulturu i istoriju.

Ako ste, dok ste gledali njihov tv prilog na trenutak pomislili da se dio njihove novinarske naracije može tumačiti kao omaška, stvari se potpuno ogole kada vidite da je izbor sagovornika na istom fonu i da je kao “istorijska činjenica” uzeto kazivanje osobe koja je ratni huškač s dubrovačkoga ratišta i iz Pobjede 90-tih, osvjedočeni skrnavitelj grobova, danas skriven iza popovske mantije.

Prosječan gledalac onda pomisli da je čuveni BBC prihvatio srpsku verziju istorije kao zvaničnu, ne shvatajući da se iza odrednice “na srpskom jeziku” skriva mašinerija za otimanje tuđeg kulturno-istorijskog blaga, pojekat „srpskog sveta“ , koja je ranije samo Zetu proglašavala za prvu srpsku državu, a danas i Duklju i njene vladare.

Ili, ako bi neko mogao da pronađe opravdanje onoga što je učinio BBC u analogiji sa negdašnjim britanskim pokroviteljstvom nad izbjegličkom srpskom Vladom kojoj u opisu posla nije bio antifašizam, šta reći za televiziju N1, čiji je vlasnik United Media grupa i koja je ekskluzivni, regionalni, informativni partner čuvenog CNN-a?

Neću sada o tome kako je N1 izvještavala o Belvederu i inauguraciji srpskog popa u Cetinjskom manastiru, jer privatnom mediju obično istina nije sveta, kao što bi to trebalo da bude onome koji je u vlasništvu države.

Ali, ta N1, opet rukovodeći se logikom velikih brojeva, nije otvorila redakciju za Crnu Goru. O nama izvještavaju samo ako prijete sukobi ili građanski rat. Moguće i ako se desi zemljotres, ali jači.

N1 je strukturirana po principima na kojima je nastala i Kraljevina SHS 1919. godine. Samo što su, za razliku od tada, Slovence zamijenili Bosanci. Tako ćete kada god se raspravlja o nekoj “gorućoj” temi od značaja za region, vidjeti kako se ekran razdavaja na tri dijela, a uključuju sagovornici iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Podgorica je za njih tek daleka provincija u kojoj se ne dešava ništa relevantno po regionalnu politiku i u kojoj skoro da ne postoji neko ko ima išta značajnije da prozbori. Čak i kada emituju izvještaj o vremenu, sa mape je izrezana Crna Gora! Nema je, ne postoji. Reći će neko: bolje i to nego da je tretiraju kao dio Otvorenog Balkana.

Koliko smo za tu informativnu izopštenost sami krivi, drugo je pitanje. Baš kao što tema ovoga teksta nijesu neki domaći mediji koji su ipak veće zlo od pobrojanih. Da je Njegoš živ, uvjeren sam danas da bi onu misao o “zlu domaćem” prebacio na teren medija i žigosao one koji u kontinuitetu Crnoj Gori rade o glavi.

Ipak, za kraj, jedna zanimljivost ili anegdota koja govori da se neke stvari ne dešavaju slučajno. Subotnju informaciju da je prodato 51% kancera (pardon, koncerna) Vijesti, začinilo mi je saznanje da ih je kupila, niko drugi do United Media grupa. Uđete li na portal Vijesti da dobijete informaciju više o tome, dočekaće vas rubrika u kojoj revnosno, svakodnevno prenose BBC na srpskom!

Prenijeli su, naravno i ono o Duklji kao prvoj srpskoj državi. Ćutali su, nije im zasmetalo. Ipak, jednom će im vjerovatno zasmetati kada ih srpska istorija počne tretirati kao prvi privatni srpski dnevni list iz Crne Gore. Ali, tada više neće imati ko da reaguje.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije