Najgori za drugog

Piše: Nebojša Redžić

Postoje ljudi koji misle da su od Boga dati da mijenjaju društvene odnose. Ljudi koji smatraju da od njih počinje jedna epoha. Osobe koje su se samoproglasile za očeve nacije.

Jednog od takvih upoznao sam 1990. godine, u vrijeme dok su trajale pripreme za pokretanje prvog nezavisnog crnogorskog nedjeljnika „Monitor“. Profesor matematike sa Univerziteta u Tološima Miodrag Miško Perović znao je od prvog dana da je on taj. Djelovao mi je samouvjereno kada sam u jednom slučajnom susretu saznao da prikuplja donacije koje će mu u vremenu posrnule Crne Gore poslužiti za pokretanje nedjeljnika. Bješe tada dovoljno čestitih, ali i imućnih Crnogoraca koji su se gotovo utrkivali u visini novčane sume koju će podariti profesoru koji se tako nametnuo kao vođa medijskog krila pokreta za nezavisnost Crne Gore.

Zapravo, oduvijek me je fascinirila potreba mnogih profesora Univerziteta da ulogu profesora ili predavača zamijene nekom ulogom u političkom životu. U tome su im mogli konkurisati jedino ljekari, kojih je 90-tih u političkom životu čak bilo više nego profesora. Neostvareni u profesiji, željni publiciteta, što li?

Mora da je ta matematika u kojoj je, kažu, Perović bio uspješan, bila mnogo dosadna i premalo unosna, pa se moralo posegnuti za nečim uzbudljivijim, nepredvidljivijim i većim – kao što je uloga medijskog magnata, kakav je još u startu želio biti Miško. Matematika mu je vjerovatno poslužila da mnogo godina kasnije, kada je u nekim svojim pisanijama objavljivao spiskove ljudi koji su bili donatori „Monitora“, vješto zaobiđe fakte, mnoge ljude koji su izdvojili značajne sume zaboravi, a bogami, kažu mnogi – i pogrešno prikaže koliko je novca tada prikupio.

Preračunao se u još nečemu: kada smo se prvi put sreli, bio je ubijeđen da će upravo on biti prvi vlasnik lista koji neće odražavati zvanične stavove – ni Saveza komunista, a ni bilo koje od tada već formiranih partija. Nezavistan, hej! Tu ulogu obećavali su mu puni džepovi dojč maraka, podrška velikog gospodina i mecene projekta crnogorske nezavisnosti Stanislava-Ćana Koprivice koji je u poslu bio više nego uspješan, kao i brojni intelektualci koji su, uprkos novom velikosrpskom nasrtaju na Crnu Goru, davali podršku suverenosti Crne Gore. Ipak, nije ni slutio da će se obistiniti ono što sam mu tada rekao: da ću sa svojim društvom, bez donacija, bez novca i bez velike pompe, prije njega napraviti nezavisni list.

I desilo se: jula 1990. godine izašao je prvi broj magazina „Krug“ koji, istina, nije bio nedjeljnik (izlazio je 15-dnevno), ali je ustalasao medijsku žabokrečinu u kojoj su tada ostavljali za sobom medijski vonj četnička „Pobjeda“ i Emilova TVCG. „Krug“ je, zapravo, bio šok za mnoge, a reklo bi se posebno za Miška Perovića. Malena redakcija koju su, zajedno sa mnom, činili novinari Darko Šuković, Željko Ivanović, Milka Tadić, Zorica Raković, Slavoljub Šćekić, uz vlasnika lista Dragoslava Joksimovića… nije imala čak ni prostor za redakcijski sastanak. Znali smo se okupiti u stanu narodnog heroja Komnena Cerovića, mog bliskog rođaka, koji nam je zajedno sa svojim sinovima Stankom i Stojanom (prvi je urednik radija Frans internacional u Parizu, a drugi kolumnista kultnog lista „Vreme“) dali neke početne sugestije za pravac u kome ćemo djelovati.

Oni koji su tada viđali Miška, znali su uz osmijeh primjetiti da je bio čas zelen, a čas crven u licu dok su ga zezali zbog činjenice da mu pripreme za „Monitor“ predugo traju i da ga je „Krug“ pretekao.

Kada se u oktobru iste godine na kioscima pojavio i „Monitor“, bilo je jasno da je u pitanju vrijedan medijski poduhvat iza koga stoji značajna logistika. Okupio je Perović značajna novinarska imena koja su, ipak, imala samo jednu „falinku“ – gotovo svi autori u „Monitoru“ proistekli su iz prethodnog sistema i radili u komunističkim „sredstvima javnog informisanja“. Tada su, naime, novinari (baš kao i mnogi danas) bili sredstvo, ali jedne jedine partije koja je njegovala beskonfliktnost i jednoumlje.

Težak čovjek čudnih navika

Nakon što je „Krug“ u decembru 1990. godine, neposredno nakon prvih parlamentarnih izbora na kojima je ubjedljivo pobijedio Savez komunista Crne Gore, prestao da izlazi, „Monitor“ je ostao sam na alternativnoj medijskoj sceni, uz ubjeđenje svih koji su u njemu radili da njihova vremena tek dolaze.

Znao je to i Miško Perović koji je tih godina, dok su Liberalni savez i „Monitor“ generisali snaženje suverenističkog bloka, biti tvrdo na strani projekta nezavisne Crne Gore, toliko da bi čak stiskao pesnice i skakao od sreće kada bi gledao neke mladiće koji uz poklič „E viva“ lome stakla na automobilu beogradskih registracija. Da li zbog sve snažnije podrške stranih ambasada, sve unosnijih donacija, zbog projekcije da će ga „Monitor“ izvući iz sivila profesorskog života ili, na kraju, pomalo i zbog Crne Gore, tek, Perovića nije demoralisao poraz Reformskih snaga koje su 1990. godine pokušale parirati Bulatovićevim i Đukanovićevim komunistima.

Već krajem decembra pozvao me je da pređem u „Monitor“. Nije mi trebalo mnogo za odluku, prihvatio sam njegov poziv, uz obećanje da ću za sobom povući i Željka Ivanovića, što mi je uz mnogo napora i uspjelo. Svoj prvi tekst za „Monitor“ napisao sam 11. januara 1991. godine, a Perović nije skrivao zadovoljstvo što je uspio među „svoje vojnike“ uvući i nas dvojicu. Uz obaveznu ljutnju kada bih mu skrenuo pažnju da nijesam ničiji vojnik, a ako bih već morao da budem nečiji, onda sigurno ne bih bio njegov.

Proces upoznavanja sa tim teškim čovjekom čudnih navika, nije tekao lagano. Čak i kada bi nam nešto prigovarao, činio je to glasno, ali uz obavezno persiranje koje bi situaciju ponekad dovodilo do apsurda. Znao se on tako svađati danima sa Željkom Ivanovićem, poznatom po neotesanom nastupu i nepodilaženju autoritetima, pa bi mu ovaj – da svi u redakciji čuju – znao glasno reći: profesore, idite u p**** materinu! Ko bi rekao da će upravo njih dvojica postati ortaci i doći do neslućenih poslovnih visina krunisanih milionskim prodajama akcija dnevnika „Vijesti“ (koji je proistekao iz projekta „Monitora“), najprije Bodu Hombahu i konačno, prije par godina, vođama tragikomične srpske opozicije Šolaku i Đilasu. I sve bi bilo u redu, da nas, 11 ili 12 novinara „Monitora“ koji smo imali trećinu akcija „Vijesti“, Miško i Željko, skupa sa još trojicom ortaka, nijesu bestidno pokrali i naše akcije pripisali sebi. Naravno, uz zaštitu tadašnjeg političkog establišmenta koji im je, valjda, obećao da nikada neće biti procesuirani zbog te bestidne krađe o kojoj su Šeki Radončić i Marko Vešović čak pisali i knjigu, a Srđan Kusovac brojne tekstove u “Pobjedi”, u nastavcima.

Iskreno se nadam da će u ovoj novoj, ”oslobođenoj” Crnoj Gori, neki nezavisni organ koji ne mora biti Tužilaštvo (zbog zastarjelosti) utvrditi da smo svi mi koji smo imali trećinu akcija ”Vijesti” – pokradeni, a da su Ranka Čarapić i Milivoje Katnić imali obavezu da o tome ćute. Ili, naprosto, staviti Miška pred poligraf da odgovori na jedno jedino pitanje: da li je 11 novinara ”Monitora” pokradeno?!

Nastajanje projekta „Vijesti“ koje su proistekle i časnog i hrabrog „Monitora“ (to nema nikakve veze sa današnjim „Monitorom“) bila je još jedna Miškova ujdurma koja mu je garantovala brzu i laku zaradu. Koja opet, ne bi bila toliko unosna, da prethodno nije pokrao „svoje vojnike“. Uporedo sa tim, desila se i najveća greška u mojoj novinarskoj karijeri – prelazak iz „Monitora“ u „Vijesti“.

Brkati Roćen kao cenzor

Bila je druga polovina avgusta 1997. godine kada me je, tek što sam se vratio sa ljetovanja, pozvao u „Pikadili“ Ljubiša Mitrović, budući glavni urednik „Vijesti“ i ponudio mi da pređem u novi dnevni list. Rekao je da je sve spremno za start i da ću biti urednik redakcije unutrašnje politike. Plata – duplo veća nego u „Monitoru“.

Kada sam ušao u redakciju koja se trada nalazila u zgradi „Bocola“ na izlazu iz grada prema Zlatici, skoro da sam odmah zažalio. Lagodnost rada u „Mionitoru“ gdje je jedina obaveza bilo pisanje jednog teksta nedjeljno, zamijenio sam radom u “rudniku” u koji sam ulazio ujutru u 9, a vraćao se kući kasno uveče. Još kada sam shvatio da izgled lista kroje dva specijalca bivše vlasti – Aleksandar Eraković i Slavoljub Šćekić, a da tekstove kasno uveče finalizuje brkati Milan Roćen, već nakon par dana mogao sam početi da se lupam šakama u glavu.

Da ne dužim: u „Vijestima“ sam izdržao manje od pola godine. Već u februaru 1998. godine, nakon mnogih etički problematičnih novinarskih zadataka koje su mi pokušali „uvaliti“, otvoreno sam se suprotstavio navijačkom pristupu i nekritični intoniranim tekstovima o DPS-u. Ma, uzalud tražim riječi: „Vijesti“ su jasno navijale za tu stranku i toliko je bestidno protežirale, da je to bio atak na razum svakog mislećeg stvora.

Prethodno, „Vijesti“ su neskriveno podržale Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, kada je nakon žestoke kampanje pobijeđen protivkandidat Momir Bulatović. U tome sam, u mjeri koja nije „bola oči“ i sam učestvovao. Naime, oduvijek sam smatrao da „angažovano novinarstvo“ čini smisao mog bavljenja tim poslom. Priklonio sam se mišljenju da je Đukanović tada bio „manje zlo“ od Bulatovića. Ipak, uoči parlamentarnih izbora koji su bili zakazani za maj 1998. godine, otvoreno sam se suprotstavio namjeri „Vijesti“ da protežiraju jedino DPS, a svim silama udare po Liberalnom savezu. U tome jednostavno – nijesam želio da učestvujem. Iako mi je direktor „Vijesti“ Željko Ivanović nudio da za istu platu pređem u redakciju za spoljnu politiku i budem njen urednik, nijesam prihvatio. Ponudio mi je, čak, da sjedim kući i ništa ne radim za platu od 1000 DM. I to sam odbio. Uzeo sam radnu knjižicu i pobjegao glavom bez obzira. Nijesam želio učestvovati u još jednoj lošoj predstavi Miška Perovića koji se uzaludno trudio da projekat „Vijesti“ prikaže kao logičan nastavak onoga što je radio „Monitor“.

E sad zamislite ovo: isti oni ljudi koji su tada bile obične podguzne muve Mila Đukanovića, razišli su se sa mnom što nijesam želio da budem jedan od njih. Mnogo godina kasnije, nakon što su se oni razišli sa Milom jer nijesu nakon referenduma dobili „adekvatna“ premijerska i ambasadorska mjesta, optuživali su mene da radim za Mila Đukanovića! A ja nikada nijesam – zna to i Milo – bio ničiji do svoj. Takvi obično prođu najlošije, ali makar imaju mirnu savjest.

Sve što je kasnije radio Miško Perović – a radi se uglavnom o poslovnim poduhvatima – manje više je poznato javnosti i može se „izguglati“. Mnogo toga, međutim, što se dešavalo iza scene, zaslužuje najmanje dvije knjige. Jedna bi, recimo, morala biti sazdana isključivo od brojki. Da se sakupe podaci o Miškovoj imovini prije „Monitora“ i nakon njega. Da se pošteno pobroje donacije koje je dobijao u kešu i da se prati put tog novca. Da se ispita je li Perovićeva plata i ostali prihodi, adekvatna njegovom životnom stilu. Da mu se pobroje nekretnine. Da se vidi koliko je njegovo u Lovćen banci. Da mu se prebroje milioni.

Postoje, rekoh, neki ljudi koji imaju životni cilj. Neko želi postati slavan, neko ugledan, neko bogat… Neko želi ostaviti trag kao dobrotvor, kao dobar čovjek, kao patriota… Neko želi postati premijer, pa ne postane. Miško Perović će, nakon svega, ostati jedino upamćen kao bogat, ako se bogatstvo mjeri ciframa na bankovnom računu. Nikada nije postao slavan, još manje ugledan, ponajmanje čovjek koji ima osobine za poštovanje. Ako ga istorija negdje bude smjestila, biće to mjesto najvećeg oportuniste jedne ere, osobe bez morala i skrupula, bestidnog manipulatora i spletkaroša kome tradicionalne crnogorske vrline kakve su čast, moral, ponos, viteštvo i istina, oduvijek bile strane.

Budući da mu je jedino intelekt nesporan, on je zapravo sofisticirana verzija onoga tipa koji je na Kosovu glumio heroja, a kada ga je kosovska policija privela, jaukao da je operisan. E, tako se Miško na svaku istinu o sebi, koju čuje gdje god se pojavi od ljudi koji ga doživljavaju kao prevaranta, hvata za srce i glumi da je bolesniji nego što jeste.

Miško Perović je, zapravo, najveći antiratni profiter u istoriji Crne Gore. Zaista, sva sreća da mu se ovo – da je bio protivnik rata – ne može negirati. U suprotnom, da je kojim slučajem uzeo pušku i krenuo na Dubrovnik, a kasnije otišao u brda iznad Sarajeva da puca na grad – danas bi ga SPC i otac Gojko slavili ka heroja. Ma, šta heroja?! Postao bi svetac. Kao pop Maca. Štoviše, mislim da bi on, da je kojim slučajem 90-tih upoznao Daku Davidovića, a ne Ćana Koprivicu, postao Jozef Gebels ovog vremena.

Neuspješni novinar i profesor, prihvatio je novac kao religiju, a kao agitator mira i pomirenja, postao je jedino „glavni i odgovorni urednik“ 30-avgustovskog „oslobođenja“ Crne Gore. Politički otac opskurne, najpogrešnije ličnosti u političkoj istoriji Crne Gore, Dritana Abazovića. Zastiđe za sva vremena!

Miško Perović je, zaista, crnogorska never-ending story. Tužna, nikada dovršena priča ovovremene Crne Gore. Obrazac konvertitstva. Što bi prost narod rekao – najgori za drugog.