Povežite se sa nama

Medijsko reketiranje

Račun bez krčmara profesora računa

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Milenko A. Perović

U danima pada anticrnogorske Vlade ulcinjskog opskuranta ne treba nikako zaboraviti profesora računa koji je njegov politički stvoritelj. Na njega pada dobar dio političke, moralne i metafizičke odgovornosti za sve što je njegov pulen činio kao potpredśednik pretpotonje, a posebno kao predśednik potonje crnogorske Vlade.

Odgovornost mirakuloznog profesora takvog je karaktera da zaslužuje posebno mjesto u novijoj crnogorskoj povijesti. Zadužio je psihopatologiju sredstava javnog informisanja, jer je crnogorskim uslovima utemeljio i do krajnjih konzekvenci razvio likvidatorsko novinarstvo (Hinrichtungsjournalismus, po vrlo uspjelom izrazu grofa fon Lamsdorfa).

Zadužio je i crnogorsku psihopatologiju političkog života, jer je  znatno pripomogao u „osmišljavanju“ i razmahivanju likvidatorske politike koja je Crnu Goru dovela na rub sunovrata. Ta politika uistinu je anti-politika koja je vodila razaranju političkih, duhovnih, moralnih, kulturih, jezičkih i religijskih temelja crnogorske države!

Milenko Perovic
Milenko Perović

Oba djela ovoga mathematikosa moraju biti dobro zapamćena. Ona treba da podśećaju, upozoravaju i opominju kakvi se sve destruktivni makijavelistički likovi – krajnje ośetljivi na obolijevanje od „tiranskog ludila veličine“ – mogu odnjiviti pod plavetnim crnogorskim nebom, spremni da lagumaju sve crnogorsko kad ih u svoje šake ščepa aždaja irealnih patoloških politikantskih ambicija. Jedna je slovenačka revolucionarna davno iskazala neugodnu opservaciju: u crnogorskim brdima svaki čoban misli da može biti firer!

Pad potonje nakazne Vlade donio je ambisanje profesorovog zlog grandomanskog anti-djela. U njega je on  uložio toliko nemoralnoga truda da se po dubini nepočinstva znatno primakao Amfilohijevom dijaboličnom trudu na uništavanju Crne Gore!

Moralo se njegovo politikantsko anti-djelo ambisati, kao što će i Amfilohijevo! Sva mu je „ars combinatoria“ počivala na ideološki i politički nemogućoj ideji. Zasnovana na idejnom i kadrovskom šatlatanstvu, na polju tvrde i ozbiljne politike nije ona mogla durati  duže od mačkove ženidbe!

Radi budućega nauka, valja osvijetliti anticrnogorsku anatomiju medijske i politikantske destruktivnosti profesora računa. Možda bi Crna Gora mogla nešto naučiti iz nesreće koju joj je donio!

Osvješteniji dio crnogorske javnosti poodavno je shvatio da se iza suverenističkih procrnogorskih stavova profesora računa skriva neutaživa žudnja za materijalnim bogaćenjem. Oni koji su ga dobro upoznali bez teškoća su shvatili da se on ni za trenutak ne bi kolebao da za lični ćar proda, izda i satre cijelu Crnu Goru!

Vrijeme je pokazalo da mu žudnja za bogaćenjem nije glavni životni pokretač. Naprotiv, politička moć je bila ono za čim je istinski čeznuo. Brigom za „crnogorstvo“ je jedno kraće vrijeme prikrivao moćnu makijavelističku žudnju za političkom vlašću. Nije njemu bilo do vlasti u Crnoj Gori, nego nad Crnom Gorom!

U političkoj filozofiji davno su se stekle spoznaje da za apsolutnom političkom moći najčešće žude ljudi ropskih duša, nezasiti egoisti, teški podlaci spremni da svjesno čine golema zla i nesretnici koji svoj neotklonjivi kompleks inferiornosti pokušavaju preokrenuti u kompleks superiornosti. Profesor računa bio je i ostao živi i pokretni dokaz tih spoznaja!

U komičnom i tugaljivom ispoljavanju samozaljubljenosti, iz njega je nezaustavljivo probijalo uvjerenje da je kosmička nepravda što – pored njega tako univerzalno izuzetnog – Crnom Gorom vladaju nekakvi sitni politikanti. Istinski ih je mrzio što „uzurpiraju“ mjesto za koje je mislio da jedino njemu pripada. Nepravdom je smatrao što mu se sva Crna Gora nije davno poklonila i predala mu u ruke insignije moći.

S takvom se idiosinkrazijom moglo življeti samo ako se smisli strategija borbe protiv te „nepravde.“ I smislio ju je, za zlo Crne Gore! Najprije je trebalo steći medijsku moć, a ona bi poslužila kao batina kojom se dolazi do kapitalne političke moći.

Brzo je shvatio da medijsku moć neće steći okupljanjem najboljih i najčestitijih žurnalista. Zato je regrutovao beskrupulozni i poslušni medijski bašibozluk, spreman za najprljavije „medijske“ zadatke. Vođen istom logikom u pokušajima stvaranja političkih partija okupljao je politikantski bašibozluk. S takvim kadrovskim bazama mogao se odati čarima likvidatorskog novinarstva i likvidatorske politike.

Skrpario je i pseudo-ideologiju „srednjeg puta“ između crnogorskog suverenizma i velikosrpskog unionizma. Tako je najlakše mogao mešetarski manevrisati između suverenista i četnika! Uistinu, njegova je politikantska računica bila krajnje primitivna. Mogao je računati samo na trenutni uspjeh u društvenim slojevima s previše političkih analfabeta.

Nije mu bilo teško shvatiti kako se u Crnoj Gori od izbora do izbora održava referendumska razlika podrške suverenizmu u odnosu na unionizam. „Skontao“ je da prevarantskom demagogijom može očupati dio suverenističkog biračkog tijela i jednim potezom neutralisati tu razliku ili je preokrenuti u korist unionizma.

Takvom izmjenom odnosa političkih snaga na lak način stekao bi skupocjenu trgovačku robu. Ona bi mu mogla na političkom tržištu obezbijediti ogromnu političku dobit, ako je kao „jezičak na vagi“ ponudi  četnicima i srpskim popovima. S nekoliko procenata podrške prevarenih, razočaranih ili zbunjenih suverenističkih glasača postao bi gospodar političke situacije. Tada bi na ključne političke pozicije instalirao svoj bašibozluk, a sebe kao velikog političkog kombinatora držao u pozadini s rukama na glavnim polugama moći!

Bio je spreman da plati svaku cijenu da bi stekao političku moć. Znao je da će četnici i popovi – kao što su mu to davno tražili beogradski mentori – cijenu postaviti u njegovoj bespogovornoj spremnosti, kao i gotovosti njegovih „vojnika“ da zajedno udarnički rade na uništavanju Crne Gore!

Svoje medijsko-politikantske račinice temeljio je na činjenici da se „suverenističke“ partije nehajno i nepromišljeno odnose prema jednom dijelu suverenističkog biračkog tijela. One ne čine ništa da održe ili povećaju razliku suverenističkog u odnosu na unionistički birački korpus, nego im je i referendumska razlika krajnje upitna i fragilna.

Profesor računa je za potonjih petnaestak godina četiri puta jurišao upravo na tu razliku, s namjerom da pridobije njene aktere i stavi ih pod svoju kontrolu. Čelnici „suverenističkih“ partija to nijesu primjećivali ili su se pravili nevješti ili nijesu bili sposobni za odgovor. Znao je on vrlo dobro da ne može stvoriti svoju ozbiljnu političku partiju ni uz svu silu medijske presije kojoj je izlagao javno mnijenje ni uz ogromnu finansijsku i „logističku“ pomoći iz Beograda.

U pohod na vlast kretao se u više navrata formiranjem malih bastardnih partija. Prve dvije su mu se brzo otrgle ispod kontrole. S trećom je 2015. i 2016. godine dobro zaljuljao Crnu Goru, ali je nije uspio srušiti. Tek mu se s četvrtom partijicom ”posrećilo”. Političke snage su se tako rasporedile da je njegov bastard od partijice odjednom dobio veliki ”koalicioni potencijal” u poslu dovođenja na vlast četnika i srpskih popova.

Ipak, bio je to račun bez krčmara. Da nije, ne bi s treskom propale obje Vlade koje su se držale na njegovom ”koalicionom potencijalu”. Kako je bilo moguće da njegova nebulozna zamisao trenutno uspije i zašto je morala propasti?

Bilo je moguće, jer je on kao „projekat“ bio sintetičko djelo neprincipijelnosti nomenklature koja je vladala trideset godina, podlosti politike Zapada na Balkanu i u Crnoj Gori te četničkog i popovskog mentalnog gliba. Priroda uvijek ispravlja svoje pogreške. Kad politički život stvori pogrešni „projekt,“ ispravlja se tako što ga brzo pretvori u sablast za sprdnju!

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije