Connect with us

Politika

Cilj im je promijeniti dušu

Published

on

Piše: Miloš Perović

Na samom početku uspostavljanja neoliberalizma njegova ”zla kraljica” Margaret Tačer sažela je u jednoj rečenici u intervjuu za Sunday Times (1981) suštinu ovog projekta vladajuće klase – „Ekonomija je metod, cilj je promeniti dušu”. Doista, četiri decenije kasnije duša građanstva u metropolama kapitalizma je posve drugačija. Sferom ideologije vlada hiperindividualizam, odnosno egoizam. Oni su odraz dugogodišnjeg slamanja organizacija radničke klase (sindikata) i svakog oblika kolektivnog delanja unutar ekonomskog modela čiji je apsolutni princip neograničena pohlepa koja se najočitije ogleda u dugom procesu privatizacije svega postojećeg. Trenutna vladajuća klasa crnogorskog društva pred sebe je, na jedan posve drugačiji način, takođe postavila cilj promene duše društva.

Nedavno je Centar za građansko obrazovanje prezentovao rezultate istraživanja               javnog mnenja o odnosima Crne Gore i Srbije koje je sprovedeno u prvoj polovini oktobra na uzorku od 995 ispitanika. Na prvi pogled, rezultati ovog istraživanja su ohrabrujući. Nezavisnost Crne Gore je neupitna za 77,3 odsto ispitanika, dok tek četvrtina (24,3 odsto) ispitanih smatra da treba ponoviti referendum o nezavisnosti Crne Gore.

Pomenuta četvrtina zbirno izražava broj onih koji su za zajednicu sa Srbijom (18,3 odsto) i onih koji su za zajednicu sa Srbijom i Republikom Srpskom (6 odsto). Da postoji crnogorski identitet nezavisan od srpskog smatra ubedljiva većina ispitanika (72 odsto), dok postojanje crnogorskog jezika priznaje 63,5 odsto. Analiza ovih rezultata automatski nameće jedino moguće pitanje: kako sa ovakvim većinskim opredeljenjom građana Crnom Gorom danas vlada ideologija četništva reprezentovana od strane manje ili više otvorenih marioneta režima u Beogradu? “Prvoloptaški” odgovor na ovo pitanje je veoma jednostavan. Već je apsolviran u brojnim analizama izbora iz avgusta 2020. na kojima su velikosrpske, pročetničke partije osvojile većinu od samo jednog poslanika razlike uz pomoć tobožnje liberalne partije “zelenih” koja reprezentuje interese medijskih tajkuna i većeg dela patološki korumpiranog NVO sektora. Međutim, odgovor na ovo pitanje je kompleksniji.

Osim za jedan značajan deo crnogorskog četništva koji uglavnom politički reprezentuju oni koji su nekada činili Demokratski front, a čija snaga ne prelazi više od četvrtine građana Crne Gore, velika većina ne dovodi u pitanje političku formu u kojoj se Crna Gora nalazi – njenu državnost. Slika ovog stanja biva potpuno drugačija kada se sa terena formalnog državno-pravnog statusa prebacimo na njegovu sadržinu, odnosno vrednosti na kojima je društvo utemeljeno. Od obnove crnogorske državnosti 2006. godine, primarni cilj srpskih nacionalista u Crnoj Gori nije nužno prisajedinjenje Srbiji nego promena sadržine crnogorske državnosti. Sada kada su se konačno dokopali državne vlasti i svih privilegija koje ona nosi sa sobom, ne treba od njih očekivati da je se zarad srpstva tako lako odreknu formalno je predajući u ruke Beogradu. To što je ona u njegovim rukama suštinski, još uvek ne znači da će se ugroženi Srbi u Crnoj Gori i drugi koji im saslužuju tek tako odreći službenih automobila, šofera, žderanja na šaru, gledanja sportskih događaja po svetu na račun građana i svega ostalog što u nakaradnim društvima proističe iz obnašanja državih funkcija.

Stoga se glavna politička borba u Crnoj Gori u prethodne dve decenije odvija na predpolitičkim pitanjima identiteta (koje ne treba brkati sa neoliberalnim, postmodernističkim identitetskim politikama koje su okupirale političku sferu država razvijenog kapitalističkog centra). Primarni cilj crnogorskih velikosrba i njihovih nalogodavaca u Beogradu je radikalna promena karaktera crnogorskog društva. S tom svrhom su pristupili i kriminalnoj organizaciji popisa stanovništva čiji je krajnji cilj štelovanje rezultata kojim bi značajno uvećali brojnost “srpskog korpusa” u Crnoj Gori. Time bi se stekli uslovi za realizaciju primarnog cilja velikosrpstva – prekompoziciju Crne Gore iz multietničke u drugu srpsku državu na Balkanu. To bi svakako otvorila mogućnost da se u budućnosti menja i sam državno-pravni okvir u kojem se Crna Gora nalazi.

Osim u sferi statistike, odnosno u sferi etničkog inžinjeringa, glavni udar velikosrba na crnogorski identitet ide u pravcu revizije istorijskog sećanja na period Drugog svetskog rata. Za čitav istorijski period koji mu prethodi strategija srpskih nacionalista je veoma jednostavna. Svodi se na prosto prisvajanje celokupne crnogorske istorije. No, na tumačenju istorije Crne Gore u 20. veku, posebno događaja iz Drugog svetskog rata, prelama se osnovni društveni konflikt moderne Crne Gore. Jedan od potpornih stubova crnogorskog identiteta od obnove njene državnosti do “oslobođenja” 2020. bilo je njeno partizansko nasleđe. Prethodna vlast je ovaj, kao i sve ostale elemente modernog nacionalnog identiteta, prihvatila nevoljno. Nametnula joj je to njezina dominantno četnička opozicija spram koje se morala diferencirati prihvatajući antifašistički segment partizanskog nasleđa, a odbacujući segment socijalne pravde, što je naposletku i stajalo gubitka vlasti.

Pomenuto istraživanje CGO pokazuje da je upravo odnos građana prema događajima iz Drugog svetskog rata polje na kojem će se odvijati borba za dušu i karakter crnogorskog društva. Ono pokazuje da polovina (49,7 odsto) ispitanika nema stav/ne zna odgovor na pitanje koji im je pokret iz Drugog svetskog rata bliži. 32,3 odsto zauzima stav da im je bliži partizanski pokret, dok se 18 odsto opredeljuje za četništvo. To je osnovni razlog zbog kojeg snage crnogorskog četništva, njihovih naredbodavaca iz Beograda i srpske crkve kao glavne operativne snage na terenu ulažu ogromne napore na polju istorijskog revizionizma sa ciljem rehabilitacije i normalizacije četništva u Crnoj Gori. Računaju da je pola Crne Gore plastelin koji će svojom agresivnom promocijom četništva oblikovati po vlastitoj meri.

Primera za to je mnogo. Idu oni od blaćenja partizanskog i slavljenja četničkog pokreta od strane glavnokomandujućih srpske crkve u Crnoj Gori koje je u svom tekstu taksativno naveo Boban Batrićević zbog čega ga tuži marionetska sudska vlast u Podgorici, do projekcije propagandnog smeća u formi filma režimskog glumca i režisera koji se proslavio ulogom srbijanskog seljaćiča u najimbecilnijoj seriji tradicionalno imbecilnog serijskog programa Radio-televizije Srbije. To propagandno smeće marionetska vlast u Kotoru pušta u kulturnom centru koji nosi ime Nikole Đurkovića kojeg su oni koje ovo smeće slavi ubili na jedini način koji su znali – kukavički i podmuklo, uz pomoć okupatora – da bi nad njegovim mrtvim telom zaigrali kolo ispoljavajući svoju životinjsku narav.

Nije potrebna nikakva imaginacija da se zamisli kako će uskoro izgledati crnogorsko društvo ukoliko četničko orgijanje ne naiđe na organizovan i odlučan otpor. Dovoljno je pogledati na šta liči današnja Srbija. Samo u potonjih mesec dana u njoj se odvijao festival četništva tokom kojeg je najpre održana premijera pomenutog propagandnog smeća kojoj je prisustvovala gotovo kompletna politička i duhovna “elita” države na čelu sa kolonijalnim upraviteljem ovog dela Balkana i glavnim međunarodnim pokroviteljem režima u Beogradu – američkim ambasadorom Kristoferom Hilom. Zatim je par dana kasnije sin komandanta Rovačkog četničkog odreda predvodio rulju koja je u glavnom gradu srpskog sveta otvorila muzej i spomenik Draži Mihailoviću. Naposletku, u maloj vojvođanskoj opštini Novi Kneževac naprednjačka je vlast promenila nazive 44 ulice kako bi zatrla svako sećanje na partizanski pokret i NOB. Da ne bi bilo zabune o namerama, divljak na poziciji lokalnog kabadahije je naglasio da je cilj ove akcije brisanje svih komunističkih simbola u opštini.

Bez dileme će budući razvoj crnogorskog društva poprimiti identičan karakter ukoliko se njegov većinski deo konačno ne probudi i počne politički organizovano da se suprotstavlja fašizmu koji se valja njegovim selima i gradovima. Ukoliko se fašizacija Crne Gore nastavi bez ozbiljnog otpora, fašizam će brzo postati društvena normalnost. Progon neistomišljenika će biti rutinska rabota. Prema slučajevima poput aktuelne tužbe protiv Bobana Batrićevića neće se više niko osvrtati. Ljudi će se povlačiti u male krugove istomišljenika i u unutrašnju emigraciju, kao što je to slučaj u Srbiji danas. U tom slučaju formalna državnost Crne Gore će biti nebitna. Ona će biti druga četnička država na Balkanu.

Naposletku, ne treba imati nikakvih iluzija da se u otporu četništvu može računati na bilo kakvu pomoć “zapadnih saveznika”. U državama koje su nam tobožnji saveznici antikomunizam poprima oblik državne religije. Na nivou Evropske unije istorijski revizionizam je institucionalizovan Rezolucijom Saveta Evrope 1096 (“Mere za demontiranje nasleđa bivših komunističkih totalitarnih sistema”) iz 1996. godine.

Rezolucijom Saveta Evrope 1481 6 (“Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima”) iz 2006. godine i Rezolucijom Evropskog parlamenta o evropskoj savesti i totalitarizmu iz 2009. godine. Time je Evropska unija relativizovala uloge strana suprotstavljenih u Drugom svetskom ratu, izbrisala razliku između dobra i zla i otvorila široko polje fašizacije svojih država članica kojoj upravo prisustvujemo. Njihova pomoć na ovom polju borbe biće identična pomoći koju je Crnoj Gori pružala u prethodnih nekoliko godina četničke klerikalne kontrarevolucije. Dakle, bolje da je nema.

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije