Povežite se sa nama

Komentar

Vladimir i Kosara sa Petrovaradina

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Slobodan L. Jovanović

Čitav civilizovani svijet je užasnut divljačkom agresijom Rusije na Ukrajinu, započetom u ranim jutarnjim časovima, mučki, bez najave i uz prethodno podlo negiranje takvih namjera. Vjerovatno bi Ukrajina spremnije dočekala taj zločinački udar na nju da je povjerovala američkim obavještajnim izvorima, dodatno se naoružala, poboljšala zalihe hrane, vode i ljekova. Niko razuman nije ni očekivao da će ruska vojska poštovati bilo koja pravila ratovanja, pošteđeti civile, kulturno istorijske objekte, škole, vrtiće, bolnice znajući u kojoj mjeri je politički vrh Ruske federacije indiferentan na civilizacijske norme,  ljudska prava, ljudske sudbine i u sopstvenoj zemlji.

Dok u Rusiji vlada potpuna informaciona blokada i nedostupnost bilo kakvih slika o surovosti ruske agresije, patnji Ukrajinaca, civilnim žrtvama, masovnim grobnicama, čime se pacifikuje svaki unutrašnji otpor agresiji, u jednoj drugoj evropskoj zemlji, u kojoj su sve informacije dostupne, u kojoj su vidljive slike stradanja Ukrajine i Ukrajinaca, postoji većinska podrška ruskom agresoru i čak aplauzi zločinačkim tragovima koje ostavlja za sobom. Uz odsustvo bilo kakve empatije prema stradanju đece, žena i običnih ljudi koji su ostali bez domova, očajnih u svom beznađu. Kao da su to breme skinuli sa sebe pripisujući eskapistički krivicu za rat Volodomiru Zelenskom i navodnom ukrajinskom fašizmu, dajući svakoj nevinoj ukrajinskoj žrtvi epitet NATO–nacista.

Niko razuman nije ni očekivao od pisanog i elektronskog brloga u Srbiji, koji se samo u Srbiji i dijelu Crne Gore smatra medijima, da će predočiti svojoj publici prave informacije o razmjerama zločina prema Ukrajini i analize o stvarnim uzrocima agresije na nju. Konačno, vlasnik najgledanije televizije u Srbije je napisao na tviteru da svoj profit gradi na retardiranosti svoje publike, na što auditorijum na kojem pravi profit nije uopšte odreagovao. Ono malo medija koji vole da se reklamiraju kao preofesionalni i objektivni, sa druge strane, dovođenjem raznoraznih likova sa površnim poznavanjem istorijata odnosa između ukrajinskog i ruskog naroda i sopstvenim predrasudama prema nacionalnom pitanju i Ukrajinaca i nacija u sopstvenom okruženju, unosi konfuziju i na onaj dio javnog mnjenja koji svoje stavove ne gradi na fascinaciji Vladimirom Putinom.

Najčešća formulacija koju koristi ta vrsta nazovipoznavaoca situacije je da je ukrajinski narod žrtva obračuna NATO pakta i Ruske federacije i da se NATO bori protiv Rusije krvlju Ukrajinaca. Većina govori o grešci Ukrajine što je zatražila pristup NATO alijansi, čime je isprovocirala Putina. I sami užasnuti razmjerama ubijenja i razaranja Ukrajine, takve stavove često proprate komentarom u stilu sve je bolje od ovoga što se dešava u Ukrajini. Upravo zbog takvih koji se nijesu potrudili da istraže redoslijed događanja u Ukrajini i stave zahtjev Ukrajine NATO-u u vremenski kontekst, podśetićemo se na njihov istorijat.

Da ne ulazimo u ranije pregovore i ugovore koje su potpisali međusobno Ukrajina i Rusija, kojima je Rusija dobila pravo na korišćenje pomorskih baza na Krimu i kojima je garantovala cjelovtost ukrajinske države, a Ukrajina se odrekla nuklearnog naoružanja, pozabavićemo se događanjima od kraja novembra 2013, koji su direktna posljedica odustajanja predśednika Ukrajine, Viktora Janukovića, od potpisivanja trgovinskog ugovora sa EU i njegova najava da će Ukrajina svoju budućnost graditi na najbližim političkim i trgovinskim odnosima sa Rusijom. Ljubiteljima Putina je nekako najlakše da događaje na Majdanu pripišu djelovanju CIA i Amerike, iako je očito da se većina ukrajinskog naroda digla na noge zbog odustajanja tadašnjeg rukovodstva Ukrajine od evropskog puta i potpunog približavanja Rusiji. Valjda današnji događaji dovoljno govore o ubjeđenjima Ukrajinaca kada je u pitanju njihov odnos prema Rusiji.

Vladimir Putin je nudio sredinom decembra 2013-te finansijsku pomoć Ukrajini kroz kupovinu ukrajinskih obveznica od 15 milijardi dolara i smanjenje cijene gasa za 30%, da bi podržao Janukovića i njegovu odluku. Odluka ukrajinske Rade (ukrajinski parlament) u januaru 2014-te, kada donosi zakone kojima se zabranjuju okupljanja građana, još više je omasovilo proteste, koji se šire po cijeloj Ukrajini. Viktor Janukovič, čelnici opozicije i šefovi diplomatije Francuske, Njemačke i Poljske potpisuju sporazum 21. februara, kojim je dogovoreno formiranje vlade nacionalnog jedinstva, smanjivanje predśedničkih ovlašćenja i raspisivanje prijevremenih izbora do kraja godine. Ne obazirući se na to i ne vjerujući da će ti izbori proći bez velikog uplitanja Rusije, narednog dana protestanti upadaju u kancelariju Predśedništva, a Januković bježi u Rusiju. Dio poslanika Janukovićeve partije u Radi prelazi na stranu opozicije i raspisuju se izbori za 25. maj.

Sve ovo je praćeno ruskim pobunama na Krimu i u Dobasu. Na Krimu pripadnici ruskog naroda zakazuju referendum o odvajanju od Ukrajine istog dana kad su zakazani izbori. Vladimir Putin već 1. marta 2014. traži i dobija saglasnost Dume za slanje vojnih trupa u Ukrajinu. Nakon toga Rusija vojno zauzima Krim i anektira ga. Početkom marta se rasplamsala pobuna u Donjecku i Lukansku koju predvode navodno bivši operativci GRU, Igor Girkin i Igor Bezler, obojica državljani Rusije.

Nakon Putinove aneksije Krima, premijer Arsenij Jatsenjuk rekao je da se stav zemlje o članstvu u NATO-u promijenio. Ukrajinski parlament, Rada, usvojio je zakon 2017. kojim se Ukrajina, kako bi zaštitila svoju teritoriju od daljeg komadanja od strane Rusije, opredjeljuje za članstvo u NATO. Međutim NATO ne prihvata Ukrajinu zbog zvanične korupcije, nedovoljno izgrađenih demokratskih institucija i nedostaka kontrole na granicama. Śetićemo se da je i Crna Gora imala problema i dugo godina čekala na prijem jer su se od nje zahtijevali vrlo jasni standardi u razvoju demokratije i bezbjednosti, bez obzira na stratešku poziciju Crne Gore na Sredozemnom moru kao jedine evropske obale koja tada nije bila pod kontrolom NATO i koja je mogla biti potencijalno mjesto na kojem bi ruski brodovi mogli obezbjediti logistiku.

Navedene činjenice vrlo jasno govore da je agresija Rusije na Ukrajinu započeta mnogo ranije od namjere Ukrajine da postane dio NATO. Nakon izjava Vladimira Putina da je Ukrajina „boljševička tvorevina“, da „nikada nije imala tradiciju istinske državnosti“, te da je stvorena na ruskoj teritoriji kao „Ukrajina Vladimira Ilića Lenjina“, da ne postoji ukrajinska nacija, da je to dio ruske nacije koje su zapadne sile okrenule protiv ruskog naroda i da će, ukoliko se narod Ukrajine ne denacifikuje, u budućnosti postati anti – Rusi, jasno je što stoji iza agresije na Ukrajinu. Ako bi htjeli da približimo o čemu se radi, uzrok rata u Ukrajini simbolički je opera Vladimir i Kosara u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, najavljena kao saga o srpskim Romeu i Juliji. Upravo zato u Srbiji ne mogu pravilno rasuđivati o korijenima agresije Rusije na Ukrajinu, jer i sami dijele Putinov svjetonazor kada je u pitanju prostor zapadnog Balkana i odnos prema drugim nacijama.

Posebno crnogorskoj. Nije slučajno srpski mitropolit, Joanikije Mićović, izvukao paralelu o Crnoj Gori kao projektovanoj da bude mala Ukrajina. Da ima pravne države morao bi u tužilaštvu objašnjavati što je mislio pod time: da li priželjkuje agresiju na Crnu Goru, ili ima problema ca crnogorskom nacijom, što takođe potpada pod zakonsku odgovornost. Jasno je da Mićović i Crkva Srbije, čiji je mitropolit u Crnoj Gori, predstavljaju najjači instrument velikosrpskog i ruskog dubokog uticaja u Crnoj Gori i najozbiljniji bezbjednosni problem Crne Gore zbog svog nenormalnog uticaja na njeno stanovništvo, političke strukture, pravosuđe i državne organe. Kad se pogleda vokabular velikosrpskog klerofašizma prema Crnogorcima na internetu i u svakodnevici, prepoznaje se taj apsurd po kojem se Crnogorci koji baštine tekovina NOP-a u Drugom svjetskom ratu i crnogorski identitet nazivaju ustašama, nato fašistima, bezbožnicima i sl. Još jedna paralela sa Ukrajincima.

Ciničan je narativ da Putin agresijom na Ukrajinu brani pravoslavne vrijednosti od dekadentnog zapada, ogrezlog u nemoralu, bezbožništvu i materijalizmu, kod onih koji upravo zloupotrebljavaju mogućnost zapadne demokratije u svom destruktivnom djelovanju, koji su Hrista zamjenili klerofašističkim svetosavljem i koji obilato koriste komfor koji pružaju proizvodi sa zapada. Mnogi, čak, svoje potomstvo školuju i šalju na zapad, želeći im što bezbrižniji život, dok se ideološki bore za potpuno suprotne vrijednosti. Zato je u Ukrajini mnogo veći ulog od teritorijalne odbrane Ukrajine. U Ukrajini se brane vrijednosti zapadne civilizacije od istočnjačkih samodržaca i anahronih ideologija kojima oni brane svoje nedemokratske despotovine, drže svoje narode u konstantnom strahu od neprijatelja, udaljavajući ih tako od demokratskog, civilizovanog svijeta. A efekte Putinove „denacifikacije“ najbolje je definisala jedna starija Ukrajinka: „Živjela sam u SSSR-u, mislila sam tada da smo braća, sad ih samo mrzim!“

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije