Povežite se sa nama

Tema

DOK ČEKAMO MANJINSKU VLADU BEZ CRNOGORACA: Putin gubi na svim frontovima, osim u Crnoj Gori

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Ako je potencijalna manjinska vlada scenario Zapada – a izvjesno je da jeste – teško je pronaći valjan razlog da u njoj dominantan faktor bude SNP. Najprije zbog toga što je srpska opcija u Crnoj Gori, u kojoj je značajno participirao i SNP, imala gotovo dvije godine da razmahne svoj demokratski i proevropski potencijal, pa to nije učinila. Potom, zato što je SNP od svoga nastanka do danas, dosljadan u stavu da se, recimo, u Srebrenici nije dogodio genocid, pa sve do aktuelnog blagonaklonog odnosa prema agresiji Rusije na Ukrajinu. Uzgred, ako je jasno da se EU upravo konsoliduje po pitanju odnosa prema ratu u Ukrajini, zbog čega bi ulazak SNP-a u manjinsku vladu bio garancija da će ova stranka naprasno postati evropska, ako već u realnosti nema takvih naznaka?

Uostalom, SNP nije tek običan produkt nazadne, antievropske svijesti koja je dominantna karakteristika “srpskog” načina razmišljanja u Crnoj Gori. SNP je neko ko je generisao takvu svijest i doprinio da se za dvije decenije i kusur iz njihovog šinjela ispili čitava plejada opskurnih političkih likova – od Momira Bulatovića do Alekse Bečića. Odlika takvih, uvjerili smo se mnogo puta, nije fleksibilnost i spremnost da se politički emancipuju, već tvrdoglavost i uvriježenost u stavovima koji su obično suprotni civilizacijskim vrijednostima. Recimo, kladim se da bi 97 odsto rukovodstva i članstva SNP-a i danas bilo spremno da ustvrdi kako su Bošnjaci u Sarajavu granatirali sami sebe. O Ukrajini da ne govorimo, tamo “nacisti” srušiše čitava naselja i pobiše svoje civile.

Vladimir Joković: Ako treba biću evropejac

 

Zašto bi onda takva svijest koja gaji najpozitivnije emocije prema putinovskoj Srbiji, tzv. SPC i Rusiji, trebalo da bude dominantna u budućoj manjinskoj vladi Crne Gore? I koja je to imaginacija, makar bila i Eskobarova, mogla da zamisli da SNP može biti dominantna, emancipatorska snaga buduće manjinske vlade očekujući da u hodu ispravi sva anticivilizacijska nepočinstva kojima je od nastanka sklona?

Ipak, realistima je jasno: dobije li SNP poziciju „ključnog igrača“ u manjinskoj vladi, onda se dovodi u pitanje kompletna spoljnopolitička orijentacija države, ali i brojne tekovine bivše vlasti na unutrašnjem planu.

Ili neko misli da bi upravo SNP mogao odigrati ulogu “žrtvenog jagnjeta” u hodu ka evropskoj  budućnosti Crne Gore: da njegovo rukovodstvo, prilagođavajući retoriku novim zahtjevima posluži u konsolidaciji političkih prilika, ali po cijenu gubljenja gotovo kompletnog članstva. A to bi moglo da vodi nestanku stranke već na prvim narednim izborima. Što uopšte ne bi bilo loše.

Putin se dobro drži u Crnoj Gori

Postizanje saglasnosti oko sporazuma o manjinskoj vladi koji bi suštinski bio stvaranje političkog neformalnog saveza oko evropskih vrijednosti i puta Crne Gore u Evropsku uniju, na dugom je štapu. Bliži se kraj marta, a Crna Gora se i dalje nalazi u institucionalnoj blokadi kojoj se ne nazire kraj. Ključevi od parlamenta su u rukama Vladimira Putina koji i dalje, bez otpora, pobjeđuje na frontu zvanom Crna Gora. Vlada u tehničkom mandatu, takođe pod komandom Putina, ne želi da sprovede u praksi sankcije prema Rusiji, iako ih je formalno usaglasila sa Savjetom EU. NATO ne želi da komentariše činjenicu da je Crna Gora jedina država članica Alijanse koja nije usvojila sankcije protiv Rusije.

Odlazeća vlada nije imala srca da usvoji odluku o uvođenju sankcija Rusiji

Dan za danom, sve je jasnije da na političkoj sceni Crne Gore ne postoji ni snage, ni volje da se izađe iz začaranog kruga opstrukcije funkcionisanja države. Kao da je Vlada koja je prije gotovo dva mjeseca pala u parlamentu, za godinu i po trajanja bespovratno ogalatila javni prostor, da se nikome ne uzima korimilo u ruke.

Pritajen, negdje iz zavjetrine, stvari posmatra DPS koji takvu situaciju želi da pretvori u vlastitu prednost. Baš kao što je nekada čekao da se tzv. SR Jugoslavija uruši sama od sebe, a on da na njenim ruševinama izgradi vlastitu kuću, tako je i nakon gubitka vlasti, DPS dočekao da nečinjenjem postane nezaobilazan faktor u svim budućim računicama u vezi sa formiranjem vlasti.

Stav Mila Đukanović da partija na čijem je čelu “neće dati blanko podršku bilo kojoj vladi ili partiji”, kratka je ali i precizna poruka svima koji su usmjerili svoje snage na zauzimanje pozicija po širini i dubini. Koliko god to željeli da apstrahuju, Abazović i Joković ponizno će, makar kada vlada počne da funkcioniše, morati da priznaju da bez DPS-a neće moći da donesu nijednu, iole važniju odluku. Istina, za odluke iz nadležnosti vlade, Abazović i Joković neće morati da konsultuju najjaču stranku u državi, ali će nakon svake odluke koja nije na fonu dogovorenog, DPS imati mogućnost da u parlamentu uskrati povjerenje vladi.

Istina, manjinska vlada – ako se formira – predstavljaće mač sa dvije oštrice, jer se u nekim pitanjima ne može isključiti ni konsolidacija bivše većine. Tako će neke anticrnogorske i anticivilizacijske odluke, kakva je ona o sadržini temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije, moći da se donesu i uz pomoć DF-a ili Demokrata. Ispada da će manjinska vlada, kada je u pitanju podrška u parlamentu, za sve vrijeme trajanja nuditi mogućnost da se nekadašnji partneri, koji su podržavali Krivokapićevu vladu, vrate jedni drugima u zagrljaj. Opet uz blagoslov Ure, dakako.

Teško onoj državi koja od njih zavisi

Vlada bez nacionalnih Crnogoraca

Mandatar Dritan Abazović do sada nije ponudio precizno objašnjenje niti zašto baš SNP vidi kao partnera u budućoj vlasti, niti zašto bi neke političke partije, koje neće participirati u vladi, podržavale tu vladu. Odgovor koji nije ni pomislio da ponudi jeste onaj zašto u projektovanoj manjinskoj vladi, neće biti Crnogoraca. Vjerovatno prihvativši narativ dosadašnje vlade koja je nastala zahvaljujući Uri, (taman koliko i Crkvi Srbije) da je svaki nacionalni Crnogorac neko ko bi da zaštiti imovinu stečenu kriminalom ili je po prirodi stvari ekstremista i “pećinski nacionalista”, Abazović je spreman da gradi državu bez najbrojnijeg naroda. Otprilike, kao što Putin želi neko novo rukovodstvo Ukrajine bez “nacista”, a to znači bez Ukrajinaca.

Očito je i da zahtjev DPS-a da u sastavu vlade ipak bude neko iz SDP-a ili SD-a, čemu se protivi SNP, pogodio u slabu tačku onih koji žele crnogorsku vladu bez Crnogorca, pa bi to mogla postati ozbiljna kočnica u njenom formiranju.

Za zapadne partnere Crne Gore, nije sporno, prioritet je stabilna, prozapadna i proevropska vlada sa podrškom od najmanje 44 poslanika, koja će smanjiti rizike od širenja uticaja Rusije i destabilizacije na ovom području. I to je ono standardno, prilično sebično gledanje koje projektuje stabilnost države i regiona, ne vodeći mnogo računa o unutrašnjim specifičnostima države od koje jedino traže da ne bude regionalni problem.

Na tom fonu je bio i zahtjev ambasadora koji su ovih dana u Podgorici sugerisali da se ,,nova vlada mora formirati u što kraćem roku, ali samo beskompromisno na temeljima evroatlantskih vrijednosti i jasnog političkog otklona od imperijalne, agresorske, politike koju vodi Vladimir Putin“.

Da li će u vladu ući snage koje bi podržele obračunavanje sa ”crnogorskim fašistima” po ukrajinskom modelu?

Bespogovorno, imperativno, Crna Gora se gura u još jedan eksperiment za koji niko nema naznake da će uspjeti. Čak i facijalna ekspresija onih kojima je u ruke dat “vruć krompir” ukazuje da su se takvog zadatka prihvatili nevoljno, bez mnogo izgleda na uspjeh. Naravno, Dritan Abazović blista zbog činjenice što će postati premijer, ali svaka razrada onoga što se budućoj vladi postavlja kao cilj, izmami kod njega usiljeni osmjeh koji ne nagovještava ništa. Iskustvo mu govori da sa SNP-om kao partnerom i DPS-om za vratom koji će svaku svoju podršku usloviti nekom novom protivuslugom, neće biti prečesto relaksiran.

No, kada je u pitanju rok do kada će izglasavanje manjinske vlade doći na dnevni red, Dritanu kao da je svejedno. Možda je, kaže, najbolje sačekati da prođu lokalni izbori u Ulcinju i Beranama. Kuća gori, a baba se češlja. Baš kao što mu je svejedno preteže li njegov tas na stranu Srpskog sveta ili crnogorske nade.

Za to vrijeme, cijene osnovnih životnih namirnica i goriva divljaju, standard običnog građanina se urušava, a potezi koje bi mogla i morala da povuče vlada, čekaju. Plate radnika Vlade u tehničkom mandatu, očito ne kasne, slično je i u parlamentu gdje Strahinja Bulajić drži poslanike kao taoce. Uri se ne žuri, jer kadrovska kombinatorika i raspodjela ministarskih resora, zahtijevaju pažljiv pristup. Svi su izgledi da će se odluka o manjinskoj vladi, a to znači ni o evropskoj budućnosti Crne Gore neće donijeti prije 1.aprila. Možda ćemo vladu dobiti baš na taj, Urin dan.

Ili je, ipak, najbolje da čitav ovaj posao sa konstrukcionom greškom propadne, pa da u junu idemo na izbore. Pa, kom’ opanci, kom’ obojci.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije