Connect with us

Politika

Vjera i Arben u istom stroju

Published

on

Piše: Nebojša Redžić

Među intelektualcima i „intelektualcima“ koji su javno podržali Jakova Milatovića, iznenadilo me samo jedno ime. Ne, nije u pitanju Balša Jevremov Brković, moj bivši prijatelj i politički istomišljenik. On se deklarisao još davno, kada je nastupio na budvanskom Trgu četnika. Ovoga puta radi se o ženi koju poznajem godinama, osobi koja je bila asistent dok sam studirao na Pravnom, pionirki koja je predala štafetnu palicu Josipu Brozu Titu 1975. godine na stadionu JNA, pred 50.000 gledalaca! Dr Vjera Begović Radović oglasila se nakon dugog ćutanja 2019. godine kada je podržala proteste „Odupri se“. Ali je zaćutala kada je policija sprovodila državni teror na Cetinju. Ćutala je kada je Abazović poklanjao groblja naših predaka i kulturno-sakralnu baštinu Beogradu. Ćutala je i kada je aktuelna vlast prekinula i upropastila pregovore Crne Gore sa EU. Pojavila se opet. Titova pionirka sada je u istom stroju sa Vojislavom Šešeljem. Za Jakova.

Podsjetilo me tu nešto na dane samoupravnog socijalizma u nas. Bješe jedno pravilo koje smo i kao djeca morali znati: „komunista ne smije ostati neopredjeljen“. Ticalo se to tada onih uzdržanih, koji su svojevremeno oportunistički pokušavali izbjeći svrstavanje prilikom donošenja odluka. Danas, kada postoji višeglasje, kada se ponosimo pluralizmom mišljenja, danas kada je mogla makar zaćutati jer je vidjela da će biti na istoj strani sa ratnim zločincima, kriminalcima i prestupnicima koji su stali u jedan, anticrnogorski stroj, pojavila se. I neka je. Pitam se samo što bi joj Tito rekao da je vidi pod kokardom? Sigurno ne ono što je tada rekao na stadionu JNA: „Bravo, Crnogorko“! Jer, njegova pionirka danas je sve ono što on nije želio od svoje omladine. Ideološki. Politički. Vrijednosno.

Jakov Milatović i njegova vatrena podrška

U istom stroju sa dr Vjerom je i Arben Jakupi, v.d. pomoćnika direktora Uprave za dijasporu kojeg je imenovala Vlada Crne Gore. Čovjek je u ime uslužne Stranke pravde i pomirenja, koja je dio Dritanove koalicije “Crno na bijelo”, debelo izvrijeđao naše iseljenike poručujući im maltene da ne dolaze zbog glasanja, jer ih je DPS, kaže, svojevremeno zloupotrebljavao. Istovremeno, nije objasnio što je na svom radnom mjestu učinio da naši iseljenici glasaju u diplomatsko-konzularnim predstavništvima širom svijeta. A nije ništa.

Anticrnogorstvo umije da zaslijepi

Vjera i Arben su danas istomišljenici. Dio istog tima. Ona, nekada uzorna omladinka, neko ko je plijenio znanjem, vedrinom duha i odanošću ideji samoupravnog socijalizma. On, zbog dvije teške krađe u Tutinu i Rožajama, prestupnik, problem društva, žestok momak nimalo zavidne reputacije.

Koja je to sila, što je to što ih je ujedinilo i svrstalo u red onih koji su prvi u nizu, iza ratnog zločinca Vojislava Šešelja, podržali Jakova Milatovića? Evidentno, oni su samo naizgled različiti, a zapravo su pojavno različite verzije velikosrpske politike.

Jer, anticrnogorstvo umije da zaslijepi. Zaputite li se tim putem, duša se zaprlja, oči se zamagle, a srce ispuni mržnjom. Zaboravite i na pionirske marame, bratstvo i jedinstvo, porijeklo, dječje nestašluke, obrazovanje, elitizam, intelekt… Povjerujete u mit, pristanete na laž, prihvatite samoobmanu i ubijedite sebe da ste u pravu. Cilj vam je jedino ekonomsko i institucionalno urušavanje Crne Gore. I nema nazad.

Vjera Begović Radović i Arben Jakupi: Jer, anticrnogorstvo umije da zaslijepi

Ništa tu situaciju nije objasnilo neupućenom posmatraču, kao fudbalska utakmica Crna Gora – Srbija. Umjesto navijača iz Srbije, bili smo u prilici da kao na dlanu, vidimo “zlo domaće” o kome je tako slikovito pisao Njegoš. Zadojeni mržnjom prema zemlji koja ih je rodila i u kojoj žive, bez elementarnih znanja o državi Srbiji, njenoj istoriji i tamošnjim običajima, oni su pojavom, slikom i riječju pokazali da žele biti ono što nijesu. Da žele biti naraštaj turskog roblja, da im ne smeta šetati opanke. Da hoće, od organskih Crnogoraca, postati neko drugi i predstaviti se tuđim identitetom.

I dobro, kada već žele postati Srbi, možda bi to bilo legitimno kada bi od te Srbije oni izabrali ono što je bio ili jeste ponos te države. Ali, ne. Oni ne pominju ni Teslu ni Pupina, ni Koču Popovića, Duška Radovića, Milorada Pavića, Borisava Stankovića, Milana Mladenovića… Vjerovatno ne znaju ni ko su bili Bata Stojković, Dragan Nikolić, Mira Stupica, Milena Dravić

Oni kliču ratnom zločincu Ratku Mladiću, pjevaju “Spremte se spremte četnici”, poručuju da će put Prizrena, naravno opet dogodine, podržavaju Putinovu agresiju na Ukrajinu… I naravno, svi će u nedjelju podržati Jakova, makar se palcem potpisali. Puni su mržnje prema svemu crnogorskom, pozivaju se na Boga da bi ostvarili tuđi politički interes ili interes nacije kojoj žele da pripadaju. Poziv na vjeru im služi da bi negirali i po mogućnosti, zatrli Crnogorce.

Sigurni glasovi Jakova Milatovića

Gordost Lovćena kontra visina Avale

Ta svijest, proistekla sa litija kao religijsko – socijalnog sadističkog obrasca prema svemu što drugačije misli ili različito od njih propovijeda vjeru, stala je u jednu kolonu. Oni zapravo i nijesu za Jakova, njihov jedini cilj – a tome ih je naučila crkva Srbije – jeste da budu protiv Mila Đukanovića. I da sve to zaogrnu mantijom.

Znamo: istinski vjernik se stalno preispituje da li se ogriješio prema nekom, bira svoje riječi da ne povrijedi drugog, ne nameće svoja religijska uvjerenja.  Radi dobre stvari zato što je uvjeren da je tako ispravno i da se dobro dobrim vraća. Istinski vjernik ne može biti srećan ako je njegov brat nesrećan.

Lažni vjernik ističe svoja religijska osjećanja da bi ostvario svoj nečasni cilj. Jer, Jakov njima nije ime sa kojim na čelu vide budućnost države u kojoj žive. On je za njih sredstvo, prelazno rješenje do cilja – da Crne Gore više nema, da nestane, da – ako treba – u ognju izgori. Do nekog novog Pavla Đurišića ili Baja Stanišića.

Nedjeljni izbori, stoga, nijesu ništa drugo do sukob vrijednosti, sudar civilizacija. Razlika između sjeverne i dijela južne tribine stadiona pod Goricom. Osmijeh Ljuba Ćupića kontra šubari Draže Mahailovića. Zrak sunca iznad Gospe od Škrpjela protiv beogradskog smoga. Vedar duh Fakulteta za crnogorski jezik na Cetinju u odnosu na tamu Francuske 7 i SANU. Gordost Lovćena naspram visina Zlatibora ili Avale. Bistro more kraj Luštice nasuprot mutnoj vodi Ade Ciganlije.

Kako su samo nesrećni oni etnički Crnogorci koji bi da prestanu biti ono što jesu i uvijek biraju ovo drugo.

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije