Povežite se sa nama

Svetosavska sekta

Pircio Biroli ponovo hoda sa Joanikijem

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Kada su Njemci u Drugom svjetskom ratu ušli u Francusku i zauzeli je, optužili su Francuski pokret otpora da narušava mir i prosperitet Francuske.

Kada su Srbi opkolili Sarajevo i gađali ga granatama i snajperima sa brda, optužili su Armiju BIH da krši primirje jer se branila.

Kada su Rusi ušli u Marijupolj, optužili su pukovniju Azov, koja se stacionirala u fabrici Azovstal, da je prepreka za mir.

Kada je Abazović predao crnogorske crkve, manastire i grobove naših predaka Crkvi Srbije, optužio je crnogorske patriote koji se tome protive da sprječavaju put Crne Gore u EU i rade za interes Rusije.

Tako to rade nacisti. Matrica je uvijek ista. Siluješ, a onda galamiš da nevinog hoće da te hapse. Ubiješ, a onda kukaš što te zovu ubicom! Ukradeš, pa onda vičeš: drž’ lopova!

Postoje osobe koje imaju obraz kao đon. Abazović je jedan od takvih. Rekao mu dobar dan, ili izdajniče, njemu je svejedno. Neumoran je u laganju i beskrupuloznosti, hrabar samo kada treba udariti po nacionalnim Crnogorcima uz Vučićevu logistiku, beskrajno je nešarmantan i neduhovit. Ukratko, najskaradnija pojava na crnogorskom političkom nebu u njenoj političkoj povijesti, beskičmenjak i duhovno osakaćeni prevrtljivac.

Nekad srebrenjaci Miška Perovića, danas Aleksandra Vučića: Dritan Abazović

Dosadilo mi je, eto, da ga označavam kao izdajnika, jer izdaja ima svoju logiku u činjenici da si nekome nekada bio privržen, a onda si ga iznevjerio. Abazović nema ni uvjerenja, ni ideje, on nema prijatelje, ni saborce, nema ni dragu, ni druga, on nikada nikome nije bio ni vjeran, ni odan osim nekada Perovićevim, a danas Vučećevim srebrenjacima. On, dakle, nije izdajnik u izvornom značenju, jer biću Crne Gore nikada nije ni pripadao. Ali je indikativno da su mu, nakon  završnih radova na zaustavljanju Crne Gore na evropskom putu – čestitali svi deklarisani izdajnici i izrodi Crne Gore. Likuju i u Beogradu kojem je pravno-političkim nasiljem podario grobove naših predaka, nakon što im je prethodno, u formi Zakona, prepisao sve crnogorske crkve, manastire i ogromne zemljišne posjede.

Abazović je mjesecima činio sve da potpisivanje “temeljnog” ugovora predstavi kao događaj od prvorazrednog značaja za državne interese i evropski put, da bi onda kada je prevara pripremljena, opet učinio sve da relativizuje njegov značaj i predstavi ga kao “običan ugovor”. Istovremeno, još jednom je perfidno pokušao da svima onima koji se argumentovano suprotstavljaju njegovom zadataku koji je eklatantan primjer korupcije na visokom nivou, ponovo prikači nekakvu borbu za zaštitu nelegalnih poslova dijelova bivše vlasti.

Način na koji je zaokružena prevara vijeka, pokazala je da je logika manipulacije, prevare i silovanja zdravog razuma koja se ugnijezdila i u ovdašnjem stanovništvu, diktirana odozgo, sa pozicije vlasti. Uzalud pravna i istorijska argumentacija, uzalud fakti koji ruše njihovu građevinu laži… Mogli su se na jučerašnjoj sjednici pojaviti Hegel i Sokrat lično, nasmijati im se u lice i reći im da su pravno-politički idioti, ali to ne bi imalo uticaja na Vučićevo naređenje da se istraje u izdaji.

Izdaja kao način života: Filip Adžić

Biti normalan u ludnici – najveće je ludilo. Tako se i oni preostali Crnogorci koji vladaju sopstvenim razumom, od kada je ova “vjerska” napast krenula na njih, u čudu pitaju kako to da postoji toliko onih koji ne vide ono što je očigledno, zar im je sotona u vidu interesa i straha toliko pomračila um, da ne prihvataju ni elementarne i notorne stvari?!

Šta sve Vlada garantuje Beogradu?

Sjajna argumentacija Ranka Krivokapića i Raška Konjevića, stavovi Akcije za ljudska prava i brojnih aktera političke scene Crne Gore, teško da će probuditi usnule “neutralne” Crnogorce čija je misao izrečena u onoj: “mene politika ne interesuje”, valjda najjadniji i najstupidniji izgovor za mirno prihvatanje poraza. Jer poraz nije uvijek ono što osjetiš u trenu dok se događa. On je nekada bolno otrežnjenje u času kada mu se najmanje nadaš ili kada te neka životna situacija udari kao toljagom po glavi. Kada, recimo, naletiš na srpskog popa koji ti prekopava prađedov grob. A po odredbama ugovora koji nije i nikada neće biti “temeljni” – i ta situacija je moguća. Sa svim potrebnim, pratećim papirima.

Otuda, evo nekih primjera koji su manje zapaženi, ali ne manje važni u činu prodaje svoje i tuđe đedovine u izvedbi Filipa Adžića, Ane Novaković Đurović, Gorana Đurovića i ostalih aktera čina koji se po implikacijama može mjeriti sa Podgoričkom skupštinom.

Suprotno iskustvu u Temeljnom ugovoru sa Katoličkom crkvom, te Ugovorima sa Islamskom zajednicom i Jeverjskom zajednicom, koji ne tretiraju imovinska pitanja, Vlada Crne Gore preuzima obavezu i garantuje Beogradu: 

– da sve što je upisano na Mitropoliju Crnogorsko Primorsku (400 objekata i zemljište) pređe na SPC!

– da se sve što nije upisano na SPC (oko 300 objekata i zemljišta) upiše na SPC (!) bez ikakvog dokazivanja!

-da im se do okončanja upisa svojine garantuje mirna državina nad tom cjelokupnom imovinom koju bez ijednog dokumenta koriste!

-da se donese zakon o restituciji crkvene imovine poslije II Svjetskog rata i da se i to prepiše na SPC (u pitanju je značajno zemljište).

– da im i sve što se po osnovu restitucije ne može “vratiti” isplati u novcu!

-da im država izdvaja novac iz Budžeta za rekonstrukciju cjelokupne, navedene imovine!

Slični primjeri prevare u saradnji sa korupcijom, teško da postoje u istoriji upravnog prava.

Zaista, koje su to NEUPISANE nepokretnosti ? Jesu li to one koje su van katastra ili je NEUPISANO sve ono što nije upisano na SPC?  Može li onda da se uknjiži na njih bilo što, na što oni pokažu prstom da je njihovo: planine, šume, drumovi, jezera, naše kuće, naša groblja…?

I kako to da se NACIONALNO BLAGO jedne države može uknjižiti nekom subjektu u vlasništvo bez ikakvih dokaza o vlasništvu?

Onima koji znaju je nepojmljivo, neznavenima je svejedno: Vlada se usudila da svojim aktom srpskoj crkvi priznaje pravni kontinuitet od 1219. godine ili da daje javnopravna ovlašćenja u skladu sa internim aktima vjerske zajednice! Ovo drugo bi moglo da znači da će dokaz o crkvenom vjenčanju koji će izdavati Crkva Srbije, biti dovoljan i da mladi srbofili neće biti obavezni da imaju i građansko vjenčanje! Ili da će krštenica Crkve Srbije moći da se doda u CV, kako bi preostali nezaposleni litijaši lakše mogli da se identifikuju pred poslodavcem.

Poslije ovoga slijedi preuzimanje dijela vlasti, organizovanje izvršnih organa, vjerske policije… i država bi ličila na vjersku huntu, koja određuje ko će se sa kim ženiti i udavati koliko će se djece rađati, koja žena smije a koja ne pobaciti…Dobro došli u Avganistan na tlu Evrope. Pardon, Otvorenog Balkana.

Crnogorci, uskoro će 13.jul

Poslovnički problematičnim aktom usvajanja sluganskog, antiustavnog ugovora, aktuelna Vlada je realizovala završni čin izdaje interesa Crne Gore. Šaka Vučićevih i Raminih marioneta srpske i albanske nacionalnosti izglasali su akt neprijateljstva prema nacionalnim Crnogorcima zbog čega zaslužuju mjere reciprociteta.

Ovim je, na iznenadjenje mnogih, potvrđeno da je manjinska Vlada nastala diletantski, na brzinu i zarad spašavanja golog političkog života DPS-a. Konačno, desila se samo završnica onoga što je DPS tri decenije radio na štetu interesa Crne Gore, a da Svetozar Marović i Filip Vujanović imaju čvrsto utemeljenje u jučerašnjem, završnom činu.

Potvrdilo se da nijesu utvrđenji principi na kojima će funkcionisati manjinska Vlada, da nijesu predviđeni zaštitni mehanizmi za crnogorske državne i nacionalne interese. Čak ni dogovor o tome da se u Poslovnik o radu Vlade mora unijeti odredba o donošenju odluka kvalifikovanom većinom, nije doveden do kraja. Zato je uzaludna nada dijela javnosti da će u nekom ponovljenom glasanju dritanovci ostati bez kvalifikovane većine. Uostalom, da su Maša Vlaović, Jovana Marović i Maraš Dukaj htjeli da stanu u odbranu crnogorskih nacionalih interesa, pojavili bi se na glasanju.

Akt koji je dogovoren, ali ne i potpisan

Sve ovih dana liči na vrijeme uoči 13.jula 1941. godine. Crna Gora je u združenom naletu okupatorskih trupa osvojena, ponižena i porobljena. Abazoviću je nedostajala samo uniforma da podsjeti na lik italijanskog okupacionog guvernera za Crnu Goru Pircija Birolija. Odmah do njega, bio je komandant združenih četničkih formacija Vladimir Joković koji bi sasvim sigurno ličio na Pavla Đurišića, samo kada bi imao kosu i bradu. Odmah tu negdje pored njih je šef policijske postaje Filip Adžić pred čijim vratima će članovi Ure revnosno čekati red da mu raportiraju o kretanju, planovima i namjerama crnogorskih patriota.

Ostalo je samo da se vladika istog imena i svjetonazora kao tada, Joanikije, pojavi kako bi Dritanu Biroliju prenio čestitke svekolikog srpstva koje na nivou države čini preko tri hiljade Uraša, na Cetinju njih 900, plus Joco Markuš i Šole Janković. Idila jedna. Toliko dugo su čekali i toliko toga dali da Crnu Goru vide na koljenima.

Saradnici: Pavle Đurišić, četnički komandant i Pirzio Biroli, italijanski okupacioni guverner za Crnu Goru

A Crnogorci? Svega tri dana ostala su do 13. Jula. Dovoljno da glas o još jednoj izdaji stigne u svaki crnogorski dom. Neka ustanička puška ovoga puta bude građanska neposlušnost i blokada saobraćajnica sa jasno definisanim zahtjevima: o poništenju izdajničkog akta i novim izborima. Bez obzira koliko to NE odgovaralo nekim akterima političke scene.

Uostalom, valjda je sada potpuno jasno da Crkva Srbije nikad nije ni imala problem sa političarima i vladama Crne Gore, nego sa narodom koji brani svoju domovinu. I jednima i drugima, sada su konačno jasne njene podmukle, paklene, namjere koje nemaju veze sa vjerom. Jesu li?

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Sponzor

Najčitanije