Povežite se sa nama

Svetosavska sekta

Porfirije u Herceg Novom: Kad stado pobjesni

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Ako su oči ogledalo duše, onda je Prvoslav Prle Perić iz sela Čurug u Bačkoj – sami đavo. Iz tog zlog pogleda, čita se mržnja i zloba, a iz njegovih postupaka bolesna težnja da na svaki način omalovaži državu u koju ohrabren naklonošću aktuelne vlasti, dolazi bez najave i protokola predviđenog za osobe koje se titulišu poput njega. Bilo da je došao helikopterom, gliserom ili na metli, suština je ista: poslati poruku zvaničnoj Podgorici da ona za sektu koju predvodi – postoji samo kao teritorijalna odrednica.

Prvoslav – Prle Perić

Osoba koju je sticaj okolnosti, u vrijeme novog buđenja srpskog nacizma sa Aleksandrom Vučićem na čelu, doveo na čelo svetosavske sekte, ponovo je juče stigla u Crnu Goru. Ako se Herceg Novi gdje se zaputio, okićen tuđim zastavama i parolama podaništva Crkvi Srbije, uopšte može označiti kao mjesto koje pripada Crnoj Gori. No, to je neka druga priča koja seže tri decenije unazad. I koja je prapočetak svega što nam se dešava.

Da je ispričam? Evo, kratko. Tek toliko da bi mladi ljudi znali da ovo danas, nije nastalo u vrijeme 42. i 43. Vlade Crne Gore.

Herceg Novi, mirni crnogorski gradić, stjecište pisaca, umjetnika i avanturista, postao je početkom 90-tih utočište za izbjegle sa ratom zahvaćenih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hiljade bjegunaca, isključivo srpske nacionalnosti, pronašli su mir i sigurnu luku na prelijepoj crnogorskoj obali koja im se dojmila mnogo više nego sivi i ružni gradovi na sjeveru Crne Gore koji su im nuđeni za privremeni boravak. Kažem da su jedino Srbi ovdje pronašli mir, jer kada su u pitanju neki drugi, recimo muslimani, ovdašnja vlast nije prezala da ih vrati odakle su došli, a u slučaju „deportacija“ – čak i na nož Radovanu Karadžiću.

Trebalo je da prođe nekoliko godina, pa da se čuje glas onih koji su shvatili da je dolazak uglavnom bosanskih Srba u Herceg Novi, bio brižljivo planiran radi izmjene demografske i nacionalne strukture najljepšeg grada na crnogorskoj obali. Još kada se u Novom nastanio ratni zločinac Tomislav Kovač, bivši ministar policije u tvorevini zvanoj Republika Srpska, više nije bilo dileme da postoji dil tadašnje vlasti i „nevoljnika“ koji su utočište pronašli u Herceg Novom. Trebalo je posrbiti taj pogranični grad i stvoriti tampon zonu prema Hrvatskoj iz koje su tih godina upravo povučene snage „jugoslovenske“ armije i crnogorskih dobrovoljaca koji su ubijali i pljačkali po Konavlima.

Kovač je u Herceg Novom osnovao kompaniju za proizvodnju hrane „Aleksandrija“. Bavio se pekarstvom i proizvodnjom tjestenina, a usput i planskim dovođenjem i nastanjivanjem brojnih srpskih porodica. Scenario je bio jednostavan: najmanje dvije porodice dnevno stigle bi u Herceg Novi, navodno ugrožene ratnim dejstvima u BiH. Kovač bi jednog ili dva člana domaćinstva zaposlio u “Aleksandriji”, pomagao im u pronalaženju smještaja, a ubrzo i u izgradnji nelegalnih objekata sa ciljem da se trajno nastane u Crnoj Gori. S druge strane, crnogorska vlast na volšeban način legalizovala im je sagrađene kuće, davala im je dozvolu boravka, lične karte i državljanstvo, u zamjenu za glasove za jedinstveni DPS.

Usput bi Kovača nagradili „za doprinos gradu“, pa mu je najmanje jednom dodijeljena Oktobarska nagrada Herceg Novog. Vlastima u Podgorici nije smetalo ni to što je Kovač važio za osobu koja je tokom rata činila zločine, pa se čak i u godinama koje su uslijedile nalazio na crnoj listi SAD i EU zbog podrške Karadžiću i drugim bjeguncima od pravde. Tek je par decenija kasnije Kovač morao pobjeći iz Crne Gore jer se našao na potjernici Interpola zbog ratnih zločina.

Pitate se kakve veze ovo ima sa dolaskom patrijarha tzv. SPC Porfirija?

Još jedna poslijeponoćna aktivnost svetosavske sekte

Pa, ova tužna slika Herceg Novog okićenog trobojkama i anticrnogorskim parolama, vuče korijen upravo iz tih vremena. Oni koji su prije tri decenije doselili u Herceg Novi, već se izdaju kao starosjedioci. Stasalo je i njihovo potomstvo koje je rođeno u Boki i ima „čvrste dokaze“ da Srbi oduvijek naseljavaju ovaj biser crnogorske teritorije. Podaništvo Crkvi Srbije, ljubav prema tuđoj državi, pa i nikad ugasle tendencije da Srbi preko Sutorine izađu na more, posljedica su tadašnje demografske politike u kojoj je posrbljavanje Herceg Novog i udaljavanje od Crne Gore, sistematski usađivano u genetski kod Novljana.

Kladim se da je među onom svjetinom koja je dočekala prvog popa Srbije, najmanje dvije trećine onih kojima nije bilo suđeno da ostanu u svojim bosanskim vukojebinama i tamo provedu svoje promašene živote, nego su morali doći u Crnu Goru da se pate po novskim skalinama za interes ugroženog srpstva.

I onda se pojavi neko ko bi čitav problem da svede na nečinjenje Komunalne policije!

Ujedinio je Crnogorce

Prije tačno godinu, obratio sam se Prvoslavu Periću Otvorenim pismom. Podsjetio sam ga da potiče iz istog sela u Bačkoj, odakle je i moja majka. Za razliku od nje, koja je autentična Srpkinja, on i njegovi u Čurugu, koji je najveće selo u Vojvodini, uvijek su označavani odrednicom „Bosanci“. To su oni plahoviti, bučni i poluprimitivni ljudi koji su nakon Drugog svjetskog rata iz Bosne doselili u Vojvodinu. Zbog neobičnog ponašanja, nimalo rafiniranih manira i drugačijih običaja, nikada u Vojvodini nijesu prihvaćeni sa previše ljubavi. Štaviše, trpeljivost koja je postojala između njih i domaćeg stanovništva više je djelovala kao prinuda, ili usud sa kojim se lokalno stanovništvo sporo mirilo.

Prvoslav Perić, kao mladić 70-tih godina (desno)

Podsjetio sam ga tada da je u selu gdje je stasavao i imao nadimak Prle (to „selo“ veće je od polovine crnogorskih gradova) bilo lijepo živjeti u ušoranim ulicama sa mnogo prašine koja bi se dizala za rasnim konjima koji su vukli kola sa vrijednim domaćinima. Pitao sam se da li smo se nekada sreli u diskoteci, u bioskopu, lokalima gdje se valjda i on, družio sa prelijepim lokalnim djevojkama. I zamolio ga da svojim autoritetom učini da se sramni čin ustoličenja tuđinskog popa ne održi u uzurpiranom Cetinjskom manastiru.

Naravno, Perić mi nije odgovorio direktno, ali je u izjavi par dana kasnije potvrdio da će po svaku cijenu doći na Cetinje i istakao da ga “ne zanimaju naše unutrašnje razmirice”.

Ono što se potom desilo je istorija. Helikopterski desant na Cetinje, ustoličenje obavljeno na brzinu, u stilu “Pink pantera”, barikade, suzavac, pukim čudom izbjegnuti sukobi većih razmjera…

Ako ništa drugo, svojim bezumnim činom dolaska na Cetinje i insistiranjem da se ustoličenje po svaku cijenu održi u Manastiru, Prle je mnogo više nego što može pretpostaviti, homogenizovao Crnogorce i probudio prkos i otpor još jednom pokušaju porobljavanja Crne Gore.

Perićevi potezi koji su uslijedili, a čija je kulminacija bila tajno potpisivanje nelegalnog „temeljnog“ ugovora u pet sati ujutru, nakon brutalne povrede procedure ulaska na teritoriju Crne Gore, deklarisali su ga kao istinskog neprijatelja naše države i našeg državnog i nacionalnog identiteta.

Konačno, postoji li neko koga je začudilo njegovo ćutanje na opipljive i sasvim jasne optužbe da je ekspozitura njegove crkve u Crnoj Gori, uoči izbora na kojima je Crkva odnijela pobjedu nad Crnom Gorom, nabavljala kalašnjikove i upotpunjavala arsenal oružja kojim od ranije raspolaže? Neki normalni duhovnik, grmio bi da to nije istina, jer bi ovo -da je laž – povrijedilo sve norme na kojima počiva hrišćansko učenje. Ali, svetosavskoj sekti, oružje dođe kao jevanđelje. “Kalaši”, pogotovo.

Rusi hakuju, a Crkva sprovodi ruske interese

Perić je juče ponovo stigao u posjetu Herceg Novom, povodom nekakve proslave osnivanja grada i slave manastira Savina. Ovoga puta, navodno, posjeta je zvanična, iako bih baš volio da zavirim u papire i proceduru kojima je posjeta najavljena. Sudeći po ikonografiji i parolama koja su ga dočekale, čovjek koji ne djeluje nimalo učeno, još manje hrišćanski, a najmanje kao duhovnik, zaista će pomisliti da je njegov najbolji ovdašnjoi prijatelj, omaleni, sveže raščinjeni premijer Dritan Abazović, bio u pravu kada ga je ubjeđivao da u Crnoj Gori žive sve sami Srbi i šaka ekstremista koji pale gume. I da postoje samo brda u kojima su nekad živjeli Crnogorci.

Ponizni predsjednik opštine Tivat

Osim zastava koje nemaju nikakve veze sa Crnom Gorom i poruka dobrodošlice svojih podanika, domaćini su se zaista potrudili da doček poglavara tuđe crkve bude u skladu sa njenim karakterom: u eri ruskih sajber napada na servere Vlade, vrlo je moguće da će ga ovdje zateći mrak zbog manuelnog upravljanja našim elektranama i gomila kriminalaca sa kalašnjikovima u rukama, kao simbolom odbrane ugroženog srpstva u svim srpskim zemljama. Uostalom, prilog u TV Dnevniku Javnog servisa gdje gomila polusvijeta dočekuje Prleta, dok predsjednik Opštine Katić daje izjavu ispred transparenta na kome piše „srpska Boka“, prava je slika današnje ponižene i poražene Crne Gore.

Nigdje se slika tog poraza nije vidjela kao na aerodromu u Tivtu, gdje je Prletu osoblje vazdušne luke „tražilo blagoslov“. Nikoga nije bilo briga što su radnici preduzeća Aerodromi Crne Gore kojima je šef politički udomljeni sin Branka Radulovića, nekadašnjeg člana Odbora za vrtanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, ostavili svoje radne obaveze i pohrlili pred noge popu tuđe države.

Njih plaća država: sramni radnici preduzeća Aerodromi Crne Gore

Pitam se samo što bi se desilo da je u Tivat sletio Roko Sifredi, a osoblje pohrlilo da mu zatraži uslugu iz opisa njegovog posla. Već gledam kako nesretnice sa žutim prslucima, oralno zadovoljavaju Roka, dok ostali putnici čekaju da im neko pokaže izlaz sa tivatskog aerodroma.

Ovdje može sve. Ovo je država iz koje je nestao sadržaj, ovo je slika bez rama, forma bez sadržine. Ovdje ne važi ona: popu pop, a bobu bob. Tu kad vidiš popa, imaš pravo da klekneš, čučneš, pogladiš ga po mošnicama, a da niko nadređen neće reagovati što si zbog toga napustio radno mjesto. Ma šta reagovati, to će im se pisati kao još jedan doprinos “srpskom svetu”, najveći nakon dokaza o pređenoj kilometraži na litijama.

Ovdje su stvari pobrkane do te mjere da popovi biraju vladu, kupuju i prodaju struju, postavljaju direktora Televizije, određuju koja žena može abortirati a koja ne, koga treba zakovati za Vezirov most, a koju ličnost iz dukljanskog perioda naše istorije posrbiti.

Baš me zanima hoće li Prle dati svoj sud o ruskim sajber napadima na Crnu Goru. Neće me začuditi ako izmijeni naš doživljaj pa nas uvjeri da je u pitanju kletva, karma ili nešto sasvim duhovno, što nam se vraća zbog nezavisnosti, ulaska u NATO, ili priznanja Kosova. Potom će vjerovatno ponuditi nove dokaze (jer starih nema) o srpskom porijeklu Boke i o moreplovcima iz Šumadije koji su plovili još sa Magelanom sve do Indije, iako nijesu znali da plivaju.

Uostalom, zašto bi Prleta Perića – kad već nije crnogorsku vlast – brinula Rezolucija Evropskog parlamenta o stranom uplitanju u demokratske procese, gdje se jasno detektuje „maligni uticaj Rusije“ uz pomoć Srpske pravoslavne crkve kao mehanizma za sprovođenje politike velikosrpskog nacionalizma?!

Zaista, posve je simboličan dolazak u Crnu Goru poglavara crkve koja u državi koja ga je ugostila služi kao mehanizam za sprovođenje ruskog malignog uticaja, dok se zvaničnici te iste države žestoko trude da odbrane Vladine servere od Rusa, a u pauzama odbrane servera idu da se poklone tom istom poglavaru i zatraže mu nekakav blagoslov u ime tek pale Vlade koja je uvela sankcije Rusiji!?

Razumijete li? Ni ja.

Ovdje ko još nije poludio, zaista nije normalan!

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije