RIJEČ PROFESORA: Prosvjeto, i Bogu si teška

Na Međunarodni dan obrazovanja nema manifestacija. Međutim, postoji glas koji ne smije da se utiša, glas iz učionice. Za portal Luča, a ispred Prosvjetne zajednice Crne Gore, piše prof. Petar Špadijer.

Tmurno i kišno nedjeljno jutro. Idealno za spavanje. I svi spavaju, kako i dolikuje. Čak i radnice iz prodavnica imaju dan za odmor napaćenih nogu. Budni su samo prosvjetari.

Neki od njih rade danas. Snimaju časove za onlajn nastavu. No, snimanje je samo kruna višednevnog rada. Ne može se pred kamere “trupačke”. Mora se predavanje pripremiti, vizuelno urediti. A to je posao koji traje bar dva-tri sata po predavanju, i to samo “fizičkog” posla – izbor fotosa i crteža, njihova obrada, priprema pratećeg teksta, dizajniranje prezentacije… O intelektualnom angažovanju, onom dijelu koji sve to treba da dovede u skladnu i smislenu cjelinu, da ne pričam. Sva ova priprema odvija se paraleno sa pripremom i realizovanjem redovne nastave.

Snimanje se odvija (bar za mene) u drugom gradu, do kojeg se mora doći. O trošku nastavnika, naravno! Ko još, u iole civilizovanoj firmi, putuje službenim poslom o svom trošku?! Održani časovi će možda biti plaćeni, a možda i neće. Niko od nas, učesnika, ali ni kolega koji su nam pomagali, nije se o tome raspitivao, niko nije potpisao bilo kakav ugovor. Pozvani smo, zamoljeni da održimo časove i mi smo pristali. Zbog VAŠE djece, njihovog obrazovanja, njihove budućnosti. Zbog profesije, kojoj smo odani bez rezerve, bez uslova.

Puštite prosvetare na miru. Ne izgleda prosveta baš tako kako je “mali Perica” zamišlja. Nije to samo ono kad dovedete đecu u školu i kad ih vratite. To je mnogo više i mnogo duže – i u okviru dana i u okviru godine. Pa i da je samo to! Koliko puta ste za vlastito dijete rekli “ne mogu mu ništa”, a mi radimo sa tridesetoro takvih kojima vi ne možete ništa.

Mi možemo! Mi moramo! Pri tome, svoju djecu gurajući u drugi plan. A i to se zaboravlja, to da su i prosvjetari ljudi koji imaju svoje porodice, svoju djecu.

I ne prihvatam komentare “ne rade svi tako”. Imenujte neradnike,  prijavite ih, neka ne kaljaju časnu profesiju. Većina zaposlenih u prosvjeti radi najpoštenije i najbolje što mogu, od pojave epidemije često i do granica fizičke izdržljivosti,  ne razmišljajući o zdravstvenim riziicma (a, podsjećanja radi, među nama ima i onih u velikom zdravstvenom riziku).

I zato ne pristajem na paušalne generalizacije prosvjetara. Ljudi u prosvjeti to ne zaslužuju.