Miško iz Morače: Od srbomrsca do političke prostitutke

Piše: Nebojša Redžić

Još od dana kada je zajedno sa bratom Milom, u blizini Njegoševog parka vidio dvojicu mladića kako, uz povik «E viva Montenegro» lome retrovizor na parkiranom automobilu beogradskih registracija, a on – u zanosu probuđenog crnogorstva u to ime stisnuo obje pesnice i uskliknuo «bravo» – Miško Perović je važio za čvrstog Crnogorca. Bjehu to vremena kada je sa grupom intelektualaca željnih slobodne Crne Gore i nezavisnog medija, osnovao nedjeljnik «Monitor». Preko dvije stotine uglednih ljudi utrkivalo se te 1990. godine ko će prije Mišku u ruke dati novčanu pomoć, jer se uz državnu televiziju i ratnohuškačku Pobjedu, san o nezavisnoj Crnoj Gori činio nemogućim.

Taj profesor matematike, skromnog imovnog stanja, tih se ranih 90-tih činio kao pravi i jedini izbor za čovjeka koji će zauzeti poziciju na političko-medijskom nebu Crne Gore, što će biti početak stvaranja infrastrukture za drugačiju Crnu Goru od one koju su tada nudili «mladi, lijepi i pametni». Dovoljno udaljen od Liberalnog saveza da bi se okitio oreolom nedodirljivosti u uređivačkoj politici, a opet blizak liberalima po idejama, energiji i viziji nove Crne Gore, Miško je odabran da bude «taj».

U prvim godinama «Monitora», Perović je prošao Scile i Haribde uništene Crne Gore u kojoj su tek početa tranzicija i prvobitna akumulacija kapitala gutali sve temelje na kojima je počivala komunistička Crna Gora. Ipak, identitetski atak na Crnu Goru, više od svega je bolio profesora Miška koji je, priznati se mora, umio da okupi crnogorski intelektualni i novinarski krem. No, svi oni koji su ga tada vidjeli kao političko-medijskog predvodnika tako uzvišene misije kakva je obnova nezavisnosti, zanemarili su jednu činjenicu: Miško Perović je ipak matematičar.

Jedino je, valjda on, u gomili zaluđenika koji su se angažovali u “Monitoru” vođeni snom o slobodi, vidio donacije koje su ubrzo počele da pristižu. Nije prošlo ni pola godine od kada je «Monitor» uzdrmao političko-medijsku scenu Crne Gore, a strane ambasade u Beogradu i sve brojnije strane fondacije u Podgorici, počele su da se utrkuju ko će više pomoći taj nezavisni nedjeljnik. Nekoliko bombi koje su pale u dvorište redakcije, napadi na njegove novinare, otkazi njegovim saradnicima u firmama koje su na budžetu – bile su samo novi vjetar u leđa profesoru da sa više odlučnosti i entuzijazma zatrži od demokratskog Zapada da materijalno pogura tu oazu slobode zvanu «Monitor».

I zaista, za samo par godina, budžet «Monitora» postao je više nego respektabilan, što se ipak nije previše odrazilo na životni standard ljudi koji su tada pisali za nedjeljnik. Mnogi od njih nijesu ni željeli da uzmu Perovićev honorar, jer zaboga, nijesu oni došli tu da bi zaradili, nego da bi promovisali svoju ideju. Jedino je Miško neumorno slagao stotine hiljada franaka i dojč maraka, dobijajući sve nove i nove podsticaje da nastavi svoju borbu. Ništa ga nije moglo pokolebati – ni medijski linč režimskih, ni progon vladajućih, ni prijetnje da će «Monitor» postati zgarište. Nije ga natjeralo da pocrveni ni pitanje Stanislava-Ćana Koprivice, biznismena koji je imao pozamašan komad u vlasničkoj strukturi «Monitora» na redakcijskom sastanku: «Miško, a gdje je onih 200 hiljada koje sam ti dao?». Nestale su, glasio bi odgovor da ga je Ćano tada dobio.

Kad moć udari u glavu

Prve sumnje da Perović krčmi za vlastite potrebe novac koji je dobijao kao pomoć «Monitoru» pojavile su se i prije nego što ga je Ćano prozvao pred punom prostorijom njegovih, kako je volio reći «vojnika». Znao bi se tada oglasiti poneko iz reda onih koji su još prije izlaska prvog broja, značajno pomogli «Monitor» i požaliti da je Miško olako zaboravio na njegovih par hiljada pomoći.

Zaista, kada bi neko Perovića upitao kako je nastao taj nedjeljnik, drsko i bezobzirno je lagao da je to produkt pomoći svega nekoliko ljudi. Od par stotina donatora, Miško je priznavao jedino manji dio, dok su ostali ostajali zaboravljeni u hvalisanjima nimalo senilnog profesora.

Raspad DPS-a 1997. godine Perović je dočekao sa novom računicom. Naravno, on je to i dalje zvao «misijom», ali je tvrdio da je za ostvarenje sna zvanog nezavisnost, potrebna drugačija forma borbe. I sjetio se: da, formiraće dnevni list, stati na stranu Mila Đukanovića, ubijediti one koji mu vjeruju da samo taj predsjednički kandidat može emancipovati Crnu Goru i usput će dobro zaraditi. Sa akcentom na ovo posljednje. Istorija možda nikada neće dobiti tačan odgovor na pitanje kako je Miško uspio da se te 1997. sretne sa Milanom Roćenom i ubijedi ga da će baš njegovi vojnici, uz određenu finansijsku potporu, pomoći Milu da pobijedi Momira. A ta potpora nije bila nimalo beznačajna.

Uz sve donacije koje je sa Zapada dobio za tu svrhu, sve lažući donatore da su «Vijesti» prirodan nastavak onoga što je bio nedjeljnik «Monitor», Perović je od Đukanovića izdejstvovao prvi milion. Naime, toliko je Milo u medijskim nastupima mnogo kasnije, indirektno priznao da je donirao «Vijestima».

Suvišno je sada podsjećati da «Vijesti», kada je u pitanju uređivačka politika, pa ako hoćete i misija, nijesu postale ni nalik «Monitoru». Bio je to klasičan režimski medij koji se doimao kao kratkoročan projekat usmjeren ka jednom jedinom cilju: pobjedi Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima 1997.godine.

Mnogi će reći da je taj milion, koga je Đukanović nesebično donirao svojim novokomponovanim podržavaocima, označio početak stvaranja Druge familije i imperije koja će nastati u godinama nakon Milove pobjede nad Momirom. Ipak, za rađanje Druge familije i njenu moć, bilo je potrebno obaviti još jedan posao: obezličiti i očerupati dotadašnje «vojnike», koji su osnivanjem «Udruženja za slobodno novinarstvo», dobivši trećinu vlasništva, naivno vjerovali da pomažu nastavak misije «Monitora».

U nekoj pijanoj noći 30. Ili 31.decembra 1998., uz nespornu podršku tada novouspostavljene vlasti, Miško je sa par svojih saradnika u Privrednom sudu, falsifikujući potpise svojih «vojnika», izbrisao svakog od nas sa liste vlasnika! Uz izričito obećanje koje je dobio iz vrha da niko nikada neće moći da izdejstvuje procesuiranje aktera toga čina! Novu 1999.godinu, 11 novinara «Monitora», koji su slovili kao osnivači «Vijesti», dočekali su bez svojih akcija, a da mnogi od njih to nijesu saznali ni deceniju kasnije!

Jedino je postalo nesporno da je vrijednost njihovih akcija, podijeljena na pet osoba: Željka Ivanovića, Ljubišu Mitrovića, Slavoljuba Šćekića, Aleksandra Erakovića i naravno Miodraga Perovića.

Rađanje Druge familije

Kakva je bila računica onih koji su te noći pokrali svoje kolege, pokazalo se veoma brzo. Njemački WAZ u to vrijeme čuvenog medijskog magnata Boda Hombaha, zainteresovao se za kupovinu «Vijesti». Pao je dogovor da im prodaju nešto manje od 50% akcija za četiri miliona. To je značilo da je tržišna vrijednost «Vijesti» bila osam miliona eura. Ispada da su 11 osnivača «Vijesti» iz reda novinara “Monitora”, vlasnici ukupno trećine akcija, imali po 3%, što je značilo da je svakome od nas oteto po 240.000 eura, bez dividende! A na toj listi pokradenih bili su oni koji su na svojim plećima iznijeli projekat «Monitora»: Šeki Radončić, Darko Šuković, Branka Plamenac, Draško Đuranović, Branko Vojičić, naravno i potpisnik ovog teksta…

Tako su njih petorica – Miodrag Perović, Željko Ivanović, Slavoljub Šćekić, Ljubiša Mitrović i Aleksandar Eraković (uskoro četvorica, jer su isplatili i ispratili Erakovića) naprasno postali milioneri. Svoje milione znali su da ulože: od poslovnih prostora u zgradama na najboljim lokacijama u Podgorici, preko zgrada u Petrovcu, do banaka, benzinskih pumpi…

Matematika je bila saveznik Peroviću i u narednim godinama kada su njegove novine inaugurisale reket kao novi stil ponašanja novinara i njihovih šefova. No, još bezobzirnija bila je Perovićeva računica o načinu uticaja na situaciju na berzi. Naime, «Vijesti» su, pogotovo u vremenu nakon referenduma o nezavisnosti, svojim tekstovima znali oboriti vrijednost akcija nekih firmi, koje bi potom kupovali. Onda bi objavljivali afirmativne tekstove o tim istim firmama, dizali im vrijednost, a potom prodavali akcije po višestruko višim cijenama. Špekulativni poslovi na berzi vlasnika «Vijesti», tajni računi na egzotičnim ostrvima, utaja poreza i slične aktivnosti, našli su se uskoro na tapetu tadašnje Državne tužiteljke Ranke Čarapić. Sve je to ona uredno posložila u optužnici za koju je bilo pitanje dana kada će biti aktivirana. Ali, avaj! Ranka je čekala, čekla..i prije nego je podigla optužnicu sa kao suza jasnim optužbama, smijenjena je.

Kada sam je potom jednom prilikom sreo i upitao zašto ipak nije podigla optužnicu protiv vlasnika «Vijesti», odgovorila mi je da bi «to kod naših zapadnih prijatelja moglo da se protumači kao atak na medijske slobode u Crnoj Gori»! Kada su neki od pokradenih novinara «Monitora» kasnije sugerisali «specijalnom» Milivoju Katniću da postoji spremna optužnica i da je samo treba izvaditi iz ladice, ovaj je rekao da o tome ne zna ništa!

I tako, zaklonjeni iza «medijskih sloboda», zaštićeni od vlasti kao bijeli međedi, vlasnici «Vijesti» na čelu sa Miškom, nastavili su svoju misiju bogaćenja bez granica.

Političke ambicije

Eh, da…u vrijeme kada su podržali Đukanovića na izborima 1997., u brojnim dilovima sa vlašću, nijesu krili ni svoje političke ambicije. Miško Perović je zacrtao premijersku funkciju, a za šefa diplomtije u dugim redakcijskim razgovorima, kada kući odu oni koji su maštali i pisali o crnogorskoj slobodi, borili su se Željko Ivanović i Milka Tadić. Ivanović je, čak, za tu svrhu upisao kurs engleskog koga nikada nije dobro naučio. Štaviše, učenje engleskog išlo mu je taman kao i realizacija plana da postane ministar inostranih poslova Crne Gore.

Ima onih koji tvrde da Đukanović nije obećao da će ih častiti političkim fukcijama odmah nakon pobjede na izborima, već da će se to desiti koju godinu kasnije. Taman toliko da dugo nijesu prestali da se nadaju. Sve dok jednog dana, shvativši da su prevareni, nijesu odlučili da načine zaokret i politički kurs «Vijesti» usmjere na kritiku bivše vlasti. Ma, šta vlasti…njihova meta, njihov cilj, postao je život i djelo Mila Đukanovića! Isključivo njega, jer će kasniji događaji potrvrditi da su bili veoma blagonakloni prema nekim ljudima koji su u Đukanovićevoj vlasti imali visoke političke funkcije, ali su slovili kao njegovi potencijalni politički protivnici. Njihova poslovna saradnja kasnije je doživjela neslućene razmjere: od plasmana vode “Suza”, do INA benzinskih pumpi…

I tako, dok je njihov kapital rastao, Željko Ivanović kupovao stan u Beču, a Miško se zadovoljio sa nekoliko stotina kvadrata (kažu 500) u zgradi koju je napravio Aco Đukanović u parku iza hotela “Crna Gora”, političke ambicije te družine nikada nijesu presahle.

Neuspjesi na političkom planu, kada je Miško Perović u pitanju, bili su neproporcionalni njegovim finansijskim uspjesima. Ipak, kopkalo ga je: šta bi to morao da promijeni da bi uspio u politici? Uporedo sa tim razmišljanjima, postao je anksiozan i depresivan, svjestan da još koji politički poraz nalik onome kada je prevaren da će postati premijer – ne bi mogao da podnese.

Znao je da će – nastavi li da se okušava u političkim vodama – to biti stranka u kojoj on neće biti oficijelni predvodnik, nego će djelovati iz pozadine. Njegov prvi projekat zvao se Pozitivna Crna Gora. Miks intelektualaca i populista, koje je objedinjavao animozitet prema DPS-u i njenom prvom čovjeku, trebalo je po Perovićevoj računici da bude recept za uspjeh.

Naravno, on je znao da stranka blago crnogorske orijentacije koja bi djelovala poučena greškama ugašenog Liberalnog saveza, mora zauzeti takvo mjesto na političkoj sceni Crne Gore, koje će uvijek biti «tas na vagi», odnosno prevaga za formiranje nove vlasti. To je, bio je ubijeđen Miško, ona pozicija koja je idealna za političku trgovinu, kojom bi se, u pogodnoj situaciji, mogao osvetiti Đukanoviću. Ali i dobro zaraditi.

I zaista: računica po kojoj će Pozitivna pridobiti značajan broj nezadovoljnih suverenista, pokazala se više nego tačnom. Neke stvari Miško će, poput Sveta Marovića, odnijeti u grob. Ali, valjda, samo on i Darko Pajović znaju koliko je Perović uzeo i čime je naplaćeno spašavanje Đukanovićeve Vlade od strane Pozitivne. Svakako, ne samo ambasadorskim mjestom Pajovića u Kini.

Kada je sa Pozitivnom obavio zadatak zbog koga je osnovana, Perović se veoma brzo usmjerio na novi: osnovati novu stranku, kojoj će ponovo ciljna grupa biti nezadovoljni suverenisti. I koja će, naravno, biti pozicionirana kao prevaga za formiranje bilo koje vlasti.

Pakt sa đavolom

Nije se Miško Perović, kako neki misle, preobratio od srbomrsca iz 90-tih u ljubitelja Amfilohija Radovića 2020. On je taj zaokret vidio jedino kao potencijalno novi, veliki posao. Vremena velikog iščekivanja, koja je provodio između skijanja na Žabljaku, ljetovanja u Petrovcu i digitrona kojim je planirao osvetu za Đukanovića, otupila su njegove ideale. Tačnije, oni su nestali u gomili miliona koje je zahvljujući promišljenim menadžerskim odlukama, zaradio (?) od medija i politike.

Miško je, zapravo, na granici svoje 70-te, postao ono što je uvijek i bio: beskrupulozni i bezobzirni podlac, spreman da i vlastitu majku proda ako naleti dobra ponuda. Kategorije časti, morala, fer igre …u njegovim svjetonazorima valjda nikada nijesu ni postojale. Nije trepnuo ni kada mu je URA ostala bez nekoliko osnivača, još manje kada se dil sa popovima pojavio kao mogućnost da konačno dođe glave Đukanoviću. Zašto ne i Risto Radović? Pa, on je moj, Moračanin, govorio bi Miško svaki put kada bi mu neki ostatak savjesti šapnuo da je prigrlio jednog od svojih najljućih neprijatelja iz vremena «Monitora».

Računica je ovoga puta bila jasna i po Đukanovića neumoljiva: «Britva» je Zakonom o slobodi vjeroispovijesti udario na crkvu, zamjerio se narodu… to je 10% Srba manje za Mila, plus 10% Crnogoraca koji imaju prazan frižider, jednako je URA koja je prevaga za formiranje vlasti! Matematika u funkciji izdaje države! To što se nigdje i nikada nije pojavio na skupovima URA-e i to što ga nikada niko nije pomenuo, niti mu zahvalio kao osnivaču stranke, uopšte ga nije brinulo. Javnom eksponiranju i aplauzima, on je uvijek pretpostavljao digitron kojim je mjerio svoje političke uspjehe.

Ipak, da je mlađi, Perović bi u danima kada je Abazović mjerkao ponude od 21 milion, sasvim sigurno uzeo vruć krompir u ruke i postao premijer. Makar u inat Milu Đukanoviću. Srećom po čovječanstvo, biologija je već odradila svoje. Ali, Miško ne bi bio to što jeste da se nije potrudio da ponudi svoj najgori produkt, svoje vanbračno političko čedo, svoj alter ego koji je uvijek, osim Milu Đukanoviću, želio da se osveti i Crnoj Gori. Tako je nastao Dritan Abazović.

Jer, svi “temeljni” ugovori, sve otimačine crkve Srbije, sve osvete investitorima i ekonomski kolaps, sva identitetska posrtanja Crne Gore i krađa njenog kulturnog blaga, sve to ima uporište u frustracijama Miška Perovića i njegovoj neugasloj želji za osvetom i bogaćenjem. Makar u pitanju bio novac Aleksandra Vučića. Ili Šolakov, svejedno.

Ali, ne brinite: pravio bi Miško sjutra novi pakt sa Milom Đukanovićem, samo kada bi iz toga mogao izvući ono što najviše voli – novac. Uostalom, nije Eskobar spakovao projekat manjinske Vlade, a da za to nije dobio Perovićev amin. Tajna je samo – koliko?

Njemu, znaju to oni koji su ga upoznali, ne smeta višegodišnje neprijateljstvo. On zna da u političkoj trgovini nema vječitih prijatelja i neprijatelja, ima samo vječitih interesa, A Miško Perović će se njima rukovoditi dok je živ.

(nastaviće se)