Suverenizam na goloj ledini

Piše: Milenko A. Perović

Očekivan je bio poraz na lokalnim izborima partija koje se po inerciji smatraju suverenističkim. Poslije parlamentarnih i nikšićkim – sada i ovih lokalnih izbori – jasno se pokazalo da ove partije nijesu u stanju reprezentovati ni štititi spoljašnji ni unutrašnji crnogorski suverenitet. Njihov fundamentalni problem od početka bio je u tome što nijesu bile uistinu suverenističke! Nijesu bile spremne ni sposobne da cjelinu svoga djelovanja izvode iz ideologije suverenizma. To je državu Crnu Goru dovelo na rub opstanka, a od suverenizma načinilo bezdomno siroče.

Ključ srljanja ovih partija iz poraza u poraz nalazi se u njihovom dvosmislenom odnosu prema suverenizmu, koji se pokazao krajnje štetnim i za njih i za utemeljenje suverenističke ideje! Svi drugi konkretni razlozi poraza svoj korijen imaju u ovom glavnom razlogu.

Čelnici ovih partija nijesu imali znanja, volje ni kuraži da pred svim izborima od Referenduma do danas jasno i razgovjetno sebi samima, a onda i biračkom tijelu priznaju apsolutnu utemeljenost stava o velikosrpskoj smrtnoj opasnosti po državu Crnu Goru i crnogorsku naciju.

Daleko je od njih bila spoznaja – koja im je u bitnom morala određivati političko djelanje – da pred biračko tijelo svaki put moraju izaći s jasnim i argumentovanim stavom  da se svaki put iznova rješava referendumska dilema: Da li je građanstvu prihvatljivo da ga dušmani vuku u ambis klerofašističke propasti ili im se mora spremno oduprijeti!

„Suverenisti“ nijesu razumjeli da se nestajanje Crne Gore u tzv. „Srpskom svetu“ može dogoditi samo na principu klerofašizma, poduprtom lokalnim velikosrpskim imperijalizmom! Oni nijesu bili spremni za otvoreni ni prikriveni sukob s klerofašizmom, iako je takav nametnuti sukob nužni uslov opstanka Crne Gore.

Kao da nijesu imali apsolutno nikakve predstave šta se činilo od Crne Gore poslije 1918. godine, pa u periodu 1942-1943. godine, najposlije ni poslije AB kontrarevolucije! Ni na kraj pameti nije im bilo da razmišljaju o stvaranju najšireg crnogorskog narodnog fronta protiv fašizma, kao što je bio onaj u Evropi sredinom četrdesetih godina prošloga vijeka. Kao đeca što žmure s uvjerenjem da će tako oćerati strašila iz mraka, žmurili su oni pred fašizmom!

„Suverenističke“ partije godinama su ćutale pred planskim i agresivnim prodorom velikosrpstva u sve pore crnogorskog društva i države. Koketirale su s njim, pokušavale korumpirati njegove nosioce i pravile se kao da ne primjećuju njegov opaki rast. Svoj mlaki i popustljivi odnos prema klerofašizmu  reklamirale su kao političku mudrost i hvalile se zaslugama za „očuvanja mira.“

Umjesto Crne Gore, one su čuvale svoju udobnu smještenost u sistemu državnih sinekura i svega onoga što omogućava politička moć. Nijesu one bile spremne ni sposobne da rješavaju ni nacionalno ni socijalno pitanje. No, zato su ga spremno rješavali dušmani na klerofašistički način! Najveće zasluge za ekspanziju četništva u Crnoj Gori imaju „suverenističke“ partije!

Po nesreći, ove su partije vremenom natovarile suverenističkoj ideji na pleća tribut svih svojih brojnih korupcionaških afera, skandala, omraze u narodu zbog svog ciničnog i bahatog vladanja, kao i odiuma zbog svoje ogoljeno manifestovane nezainteresovanosti za životna pitanja „običnih ljudi.“ U pučkoj svijesti one su učvrstile lažnu, ali vrlo uvjerljivu predstavu o kauzalnom odnosu između državnog suvereniteta i loših ekonomsko-političkih prilika u Crnoj Gori.

Neprijatelji Crne Gore sve su grijehove ovakvih „suverenista“ knjižili na račin suverenističke ideje. Nije njima bilo primarno da narodu propagandno ogade te „suvereniste,“ nego da ga trajno odbiju od suverenizma! „Suverenisti“ su im u tome jako pripomogli.

Čelni ljudi „suverenističkih“ partija godinama su bili nijemi pred činjenicom da se protiv crnogorske nacije i Crne Gore kao suverene i nezavisne države vodi permanentni specijalni i propagandni rat. Nijesu bili spremni ni da pokrenu krivično-pravne mehanizme da zaštite osnovne vrijednosti crnogorskog društva od podlih i obijesnih velikosrpskih napadača.

Vođstva „suverenističkih“ partija ničim nijesu javno pokazala da razumiju zašto ih potonjih godina na svim društvenim frontovima potiskuju i pobjeđuju jurodivi crkvenjaci s imbecilnim kletvama i četnici koji ne skrivaju svoju spremnost na zločine prema Crnogorcima, Bošnjacima, Hrvatima i Albancima.

„Suverenističkim partijama“ su Crnogorci i drugi građani – osobito poslije nestanka Liberalnog saveza – davali politički kredit, jer drugoga izbora nijesu imali. Kredit je bio toliko povoljan da su „suverenisti“ počeli vjerovati i ponašati se kao da je kredit samorazumljiv, bezuslovan i bespovratan. Šta god se činilo protiv Crne Gore i Crnogoraca, „suvereniste“ na vlasti i kad su pali s vlasti  nije trglo iz „dogmatskog drijemeža“ ni navelo da pozovu crnogorsko građanstvo na odbranu Crne Gore. Naprotiv, gledali su da zatru svaki nukleus suverenističkog otpora divljanju vladajućih četnika!

Svi su ovi činioci bili konkretizovano vidljivi kao na dlanu na potonjim lokalnim izborima:

Prvo. U proces lokalnih izbora „suverenističke“ partije ušle su kao da su političke prilike normalne. Po njihovim se predizbornim kampanjama nije moglo zaključiti da je Crna Gora izložena teškim i kriminalnim udarima velikosrpstva, koji delegitimiraju i same izbore! „Suverenisti“ su se trudili da od naroda sakriju da su „suverenisti!“

Drugo. Da je njihov „suverenizam“ od početka priručan i lažan najbolje je pokazala procjena njihovih čelnika da birače ne treba uznemiravati „identitetskim temama.“ Da im je i „crnogorstvo“ priručno i lažno, pokazalo se po tome što su se jako pazili da đe ne pomenu potrebu konsolidacije crnogorske nacije. Da ne znaju šta je uistinu „građanska orijentacija,“ pokazali su tako što su kao đavo od krsta bježali da od građana ne zatraže podršku za odbranu unutrašnjeg suvereniteta države na nacionalnom i na lokalnom nivou!

Treće. Nije njima „životna tema“ bilo da pobjeda četništva znači da Crnoj Gori kao državi više nema života! Nije im „životna tema“ bilo ni što u razvaljenoj Crnoj Gori neće biti života mnogim istinskim patriotima! „Životna tema“ im je bilo ono prvo što će četnici – jer su „ćudi naopake“ – đavolisati kad se dokopaju uprave gradovima!

Četvrto. Prema klerofašističkim protivnicima – plaćenim neprijateljima Crne Gore i crnogorske nacije – „suverenisti“ su se odnosili s akademskom učtivošću. Tretirali su ih kao normalne političke konkurente s kojima se treba ogledati u poštenoj izbornoj utakmici, a ne kako zaslužuju. Ima li šta besmislenije nego biti „građanski učtiv“ prema velikoj skupini kriminalnih tipova s kompromitantnim dosijeima, negatorima svega crnogorskog, poklonicima masovnih ubica iz „svih srpskih zemalja,“ negatorima genocida u Srebrenici, imbecilnim demagozima i  lokalnim gilipterima s završenim  mafijaškim i udbaškim kursevema?!

Peto. Kao i mnogo puta od Referenduma do danas, pokazali su da istinski ne vjeruju u Crnu Goru. Oni vjeruju samo u vlastitu poziciju u Crnoj Gori, kakva god ona bila. Za razliku od njih, velikosrpski i mantijaški dušmani čvrsto su vjerovali u „Srpsku Crnu Goru,“ bez obzira što je ona lažna ideološka pseudo-istorijska konstrukcija!

Šesto. Nikakve strategije i taktike „suverenisti“ nijesu imali protiv najprimitivnije socijalne i svake druge demagogije koju su narodu kao rog za svijeću prodavali četnici, popovi i providni hohštapleri.

„Suverenističke“ partije su dugo održavale iluziju da su vodeća i pouzdana snaga suverene države. Zbog te iluzije suverenizam se našao na goloj ledini. Tribut svojih poraza one su natovarile na pleća suverenističke ideje kao takve!

Šta da se radi?

Metaforična novozavjetna sentenca mogla bi biti dobro uputstvo u razmišljanju kojim se putem mora kretati suverenistički pokret u Crnoj Gori da bi izašao iz današnjeg kritičnog stanja.

Isusu Hristosu pripisuju sentencu: „Ne sipa se novo vino u stare mjehove“ (Mt. 9, 14-17; Lk. 5, 33-39; Mk. 2, 21-22). Njegovo se novo religijsko učenje ne može smjestiti u okvire starozavjetne judejske religije. Sadržaju nove religije potrebna je nova forma, baš kao što su mladom vinu potrebni novi mjehovi koji mogu poprimiti potrebni oblik. Stari mjehovi su stvrdnuti pa bi popucali ako bi mlado vino u njima fermentiralo!

„Suverenističke“ partije su „stvrdnute“ toliko da više ne mogu primiti nove i istinske suverenističke impulse. Podmlađivanjem one ne mogu ništa riješiti, jer se tvrdokorno drže staroga „stvrdnutog“ načina mišljenja i djelanja. Njihovoj „stvrdnutosti“ je uistinu nepodnošljiv autentični suverenizam!

Treba se odreći iluzije da bi ove partije bilo kad mogle sa sobom izvesti „kopernikanski obrt“ koji bi bi spasonosan za suverenistički pokret! S njima se suverenizmu ne piše dobro!

Kad su se već našli na goloj ledini, pristalicama suverenizma ne preostaje drugo nego da ga pokušaju revitalizirati i nanovo graditi „s zdrave zemlje.“ Mora se iznova – s jasnom ideološkom suverenističkom platformom i novim ljudima koji bi bili sposobni da je ostvaruju – započeti  borba za suverenu Crnu Goru.

Povijesni trenutak zahtijeva novu suverenističku partiju! Srž njene ideologije bila bi odbrana spoljašnje i unutrašnje suverenosti Crne Gore. Stasala je cijela jedna generacija valjanih ljudi, sposobnih da politički zrelo razmišljaju, a još uvijek su dovoljno mladi da nepokolebljivo djeluju s potrebnom energijom. Oni su potrebni suverenizmu koliko i on njima!