Ništa od drifta u Tokiju

piše: Željko Vukmirović

Spajke bar zna da slaže. Čak, formalnog crnogorskog premijera je milina slušati kako valja obećanja, brda i doline. Tačno da se čovjek zabavi tim provalama pretjerivanja i šamaranja milionima. Uz to, Spajke je uvijek raspolagao i dodatnim uvjeravanjima. Kao onaj put kad je u jednoj rečenici sastavio kako je njegova Vlada istog časa po povratku iz Japana prionula na konkretne poslove „iz oblasti infrastrukture, energetike, obrazovanja, zdravstva, poljoprivrede i ribarstva“. Bar je sve to tako prosuo. Sa sve najavom od milijardu investicija iz Zemlje izlazećeg sunca. Taman da ti istog časa padne mrak na oči. 

Jer, Spajke bar zna da slaže. I šala šalu stiže. 

Sa predsjednikom Crne Gore Jakovom Milatovićem je već sasvim druga priča. Tu nema ni žara ni poleta, čak ni iskre razonode. Na nivou dosade je, vjerovatno, do sada probio sve poznate okvire gnjavaže, smaranja i letargije. Kreativnost mu ionako nikada nije bila jača strana. A sa svog puta po Japanu je javnosti u Crnoj Gori samo servirao utisak da mu i plagiranje Spajketovih laži loše ide. Ukratko, ni to nije u stanju da izvede kako treba. 

Saopštenje iz Milatovićevog kabineta o tome kako je baš on „prvi crnogorski zvaničnik“ koji se sastao sa japanskim carem Naruhitom nije obično lažuckanje niti eventualni nemar prezaposlenih pregalaca. Tu imamo posla sa ozbiljnom frustracijom. Ponajprije iz razloga što ponuđena rečenica iz saopštenja precizira i još arogantno sugeriše neistinu. I to nije prvi put. Znali su to da izvedu iz njegovog kabineta do mjere da je javnost imala mogućnost da stekne utisak kako od Milatovićevog autoriteta drhi tlo pod nogama. To je, naravno, samo moglo da bude šaljivo. I uvijek ispadalo groteskno. 

Istina je samo da je trenutni crnogorski predsjednik na sadašnju dužnost dospio nakon odbacivanja Spajketove kandidature. Nešto kao rezerva za prosrpsku verziju regionalne dominacije. 

Sve ostalo je samo improvizacija. 

A računa se i posljednji neuspješni plagijat sa vijestima o Japanu kao strateškom partneru. To je kod Spajketa bilo daleko duhovitije razriješeno. A i zasoljeno milijardom. Uz, svakako, izostanak dokaza ili nekakvih dokumenata koji bi potvrdili taj i takav dogovor i strateško partnerstvo. U oba slučaja. Ovako, to malo izručene demagogije nije u stanju da zaokupi ni minimalnu pažnju. A kamoli da potvrdi neku diplomatsku ozbiljnost. 

Mada, Milatovićevo imitiranje i preuzimanje aktuelnih angažmana uvijek je zasluživalo pažnju. Od onog sa promocijom srpskog jezika do uvažavanja srpskog ambasadora koji negira Crnu Goru. I spašavanja redovkinje Bratić. Tek mu je to bilo najjače. Može se reći da je gotovo preuzeo primat od svih ovdašnjih neimara „srpskog sveta“ koji su se sjatili da iščupaju Vesnu iz pritvora. Taman da se direktor domaće franšize „ugroženog srBstva“ Rajo Evropa bar javno ne petlja sa zadacima povjerenim pionirima. 

I to bi bilo sve o još jednom suočavanju sa surovom stvarnosti. 

I jednom liku lišenom svakog nadahnuća u pregnuću. 

Ništa od zabave. Ništa od drifta u Tokiju.