Visoki oficir četničke ideologije i rehabilitacija zločinaca

Piše: Tijana Lopičić

Formiranjem 44. Vlade Crna Gora je izvukla, možemo slobodno reći, pravi „džek-pot“. Ni slutilli nijesmo da ćemo dobiti viskog funkcionera, tačnije predsjednika Skupštine Andriju Mandića koji je četnički vojvoda, a posjeduje i državljanstvo komšijske države Srbije.

Vjerovatno da određenom dijelu stvanovništa to u prvi mah neće izgledati ništa zabrinjavajuće, jer na to činjenično ukazuje i anketa koju je nedavno sprovela agencija za ispitivanje javnog mnjenja DAMAR. Naime, na osnovu pomenute ankete  49,7% stanovnika Crne Gore nemaju jasan stav o pokretu koji im je bliži kada se pravi razlika između antifašističkog partizanskog i fašističkog četničkog pokreta.

No, kako bih ukazala na stvarnu opasnost od državnih funkcionera koji baštine ovu, slobodno mogu konstatovati,  monstruoznu ideologiju, zamislićemo hipotetički jednu situaciju za koju se nadam da se nikada neće desiti, ali s obzirom na to u kakvom vremenu živimo ne može ni biti baš isključena kao nemoguća.

Zamišljamo da dolazi do ratnog sukoba između zapadne Evrope i istočne Evrope kojoj ideološki pripada Srbija i Rusija. Šta mislite da li će, oficirska čast četničkog vojvode, Andriju Mandića obavezeti da oda sve državne tajne koje ima zahvaljujući svom funkcionerskom položaju? Da li ćemo u tom slučaju imati još jednu osobu koja će raditi protivno zvaničnom državnom opredjeljenju? Na čijoj strani će ratovati četnički vojvoda Mandić, budući da posjeduje i državljanstvo Srbije, koja bi u ovom slučaju bila direktan protivnik Crne Gore?

Zaista bih voljela da na ova intrigantna pitanja odgovori i direktno Andrija Mandić. Vjerovatno bismo dobili odgovor u stilu one ponižavajuće političke kampanje kad se “pokajnički” držao preko srca nabrajajući svoja nedjela, ali pri tom nije ni milimetar odstupio od monstruozne četničke ideologije čiji je visoki oficir.

Sada je vjerovatno jasnije, onima kojima to i nije bilo,  da državni funkcioneri ne smiju i ne trebaju imati državljanstvo druge zemlje, već bi trebali biti odani svojoj domovini. Ne možemo od ovih i ovakvih predstavnika očekivati da će se i oni pokajati kao što su se pokajali, iako suviše kasno, tadašnji unionisti ili bjelaši. Ili pak da će se prizvati pameti kao dio četnika koji su se masovno priključilivali partizanima, kako su postali svjesni šta zapravo zastupa neočetnička ideologija.

Da li će crnogorske političke partije prepoznati ovu opasnost i pokrenuti postupak za izmijenu zakona po kojoj ni jedan državni funkcioner ne smije imati dvojno državljanstvo, pa iako ga je stekao prije nezavisnosti Crne Gore?

Zakazao sistem kolektivne građanske edukacije

Ne bi se na ovom nivou rehabilitovala četnička ideologija da glavni promoter nije Crkva Srbije, koja kontinuirano promoviše i priređuje parastose presuđenim ratnim zločincima, ali i protivno crkvenim kanonima proglašava za svece monstruozne četničke ubice. Strah od Boga je zaista najmoćnije oružje u rukama svetosavskih mantijaša, te svoje vjernike veoma lako indoktriniraju četničkom ideologijom.

Zahvaljujući i intenzivnoj velikosrpskoj propagandi dolazi do ekspanzije (po)četnika koji su slijepi sljedbenici ideologije o kojoj zapravo ne znaju ništa. Jasno je, prije svega, da je zakazao sistem kolektivne građanske edukacije, pa danas nije rijetkost da četničku ideologiju izjednačavaju sa partizanskom, kao navodno antifašističku.

Shodno rezultatima ankete DAMAR-a 49.7% ispitanika nema stav, a 19% u Crnoj Gori pripada četničkom pokretu. Dakle,  67.7% građana Crne Gore ne uviđa problem zlokobnog projekta Stevana Moljevića “Homogena Srbija” iz  1941. godine, koji je bio ideološki program četničkog pokreta Draže Mihailovića. Ovaj nakazni plan je tokom ratnih godina rezultirao masovnim ubistvima i etničkim čišćenjem, pored ostalog, i istrebljenjem muslimanskog stanovništva na području Foče – o čemu je Pavle Đurišić po završetku operacije pismeno izvijestio svog nadređenog, Dražu Mihailovića.

Istorijski revizionizam je na kraju doveo do toga da zločinački četnički pokret  Draže Mihailovića u Srbiji zvanično bude proglašen antifašističkim, dok je vođa tog pokreta, presuđeni ratni zločinac, rehabilitovan.

Ostaje da vidimo da li ćemo institucionalno zaustaviti krivotvorenje istorijskih činjenica, koje se intenzivno plasiraju putem velikosrpske medijske propagande, tako i preko pojedinih kvaziistoričara, političara i političkih stranaka – čiji su  programi u Crnoj Gori utemeljeni na elementima ove ideologije, a na čijem čelu se nalaze danas četničke vojvode? U suprotnom – tekovine naših predaka i atifašistička Crna Gora će prestati da postoji.