Radonjić: Nije Čerčil slučajno konstatovao da su “balkanskih pet nedjelja” crnogorskih partizana odlučile ishod Drugog svjetskog rata

Bitka za oslobođenje Pljevalja bila je još kako planirana i njeni partizanski učesnici su u nju pošli s pjesmom i znanjem da mnogi od njih iz nje neće vratiti. A nijsu manje voljeli svoje živote, nego što mi volimo svoje. Ali su znali i to da se Sloboda ne dobija na poklon, i ne čuva bez muke i žrtava. I vjerujemo da bi oni to ponovili i danas, jednako poletno i ponosno kao i onda, smatra Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Profesore, prethodni razgovor smo završili Vašim obećanjem da ćemo ovoga puta, iz nekog posebnog razloga, razgovarati o čuvenoj Pljevaljskoj bici, vođenoj 1. i 2. decembra 1941. godine. 

Radonjić: Tako je. Počnimo, dakle, razgovor na tu temu. Izvolite.

Budite ljubazni pa nam, najprije, objasnite što se što se tačno podrazumije pod rečenom Pljevaljskom bitkom, tj. između koga se vodila ta bitka i s kakvim ciljem. Ovo stoga, što, koliko znam, mnogi naši čitaoci, osobito iz mlađih generacija nemaju čak ni elementarna (sa)znanja o njoj.

Radonjić: Radi se bici iz Drugog svjetskog rata, vođenoj između crnogorskih partizana i italijanskih okupatora Crne Gore. Još konkretnije, riječ je o napadu na Pljevlja Crnogorskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, formiranog odlukom Glavnog štaba NOP za Crnu Goru i Boku od 15. novembra 1941. godine, na zahtjev Vrhovnog štaba NOV i POJ. Zvanično, ta ratna jedinica, sastavljena od 9 bataljona sa ukupno 3.690 boraca, imala je zadatak da borbeno iskustvo stečeno trinaestojulskim oružanim ustankom u svojoj zemlji prenese izvan domicilnog prostora i pomogne širenju i jačanju ustaničkog pokreta u drugim krajevima Jugoslavije. U konkretnom slučaju, po jednim tumačenjima, odred je trebalo da ode u Sandžak i tamo se angažuje na ostvarivanju strategijsko–taktičkih zamisli Vrhovnog štaba u pogledu pripreme prostora pogodnog za formiranje centralne logističke baze za partizanski način ratovanja, dok je po drugom tumačenju trebalo da pritekne u pomoć partizanskim jedinicama Zapadne Srbije, ugroženim snažnom njemačkom ofanzivom. Manevar Crnogorskog odreda prema Sandžaku, odnosno Srbiji, imao je, po ocjeni Vrhovnog štaba, još dva velika značaja – strateški i politički. Prvi se ogledao u stvaranju nove slobodne teritorije zbog mogućnosti da se izgubi ona u Srbiji, a suštinu drugog je činilo “širenje bratstva i jedinstva između naroda i boraca iz različitih krajeva, različite vjere i nacionalnosti”.

Napad pomenutog odreda na Pljevlja, započet 1. decembra 1941. godine, trajao je nepuna dva dana i, po kazivanju autora koji su ga specijalno izučavali, “kao istorijski događaj” toliko je “pun kontradiktornosti” da je nemoguće sasvim realno objasniti sve što se, i zašto, u njemu i povodom njega dešavalo. Osnovni problem u tom pogledu je, kako kažu neki istraživači, to što “osnovna originalna dokumenta” još nijesu dostupna ili takvih dokumenata uopšte nema. Nije objašnjeno čak ni to kako se moglo desiti da inicijatori pohoda na Pljevlja nijesu imali u vidu prilično loše iskustvo sa crnogorskim ratovanjima za (na) dobro utvrđene gradove, stečeno tokom potonja tri stoljeća, iako je priča o tome i duga i satkana od mnoštva opominjujućih “detalja”. U tom smislu, na primjer, i danas se pominje veoma dugo crnogorsko opsijedanje Skadra, tokom kojega je stradalo 12.000 crnogorskih vojnika (od čega 10.000 mrtvih), da bi ga nakon samo 20 dana, koliko su ostali u njemu, vratili onome kome su ga velike sile ranije bile namijenile, o čemu su Crnogorci bili na vrijeme obaviješteni.

U jednoj od Vaših knjiga, posvećenih tom dijelu crnogorske ratne istorije, pročitala sam da su istraživače tog događaja, više od ostalih, interesovala tri pitanja:

prvo, kome pripada autorstvo odluke, a time i odgovornost, da Crnogorski odred, na putu za Sandžak i Srbiju, napadne ovaj grad;

drugo, kakvo je bilo stanje u jedinicama napadača na grad, u odnosu na snagu i pripremljenost njegovih branilaca i kakve su bile realne šanse da prvi ostvare svoj plan – zauzmu grad;

treće, što je poraz u pljevaljskoj bici realno značio za oslobodilački pokret u Crnoj Gori i Jugoslaviji, te kakve je uloga pljevaljske bitke, kao takve, bila u širem kontekstu dešavanja u Drugom svjetskom ratu?

Molim Vas da, po sjećanju, odgovorite na njih.

Radonjić: Prvo da odgovorimo na drugo pitanje, jer razmišljanja i ocjenje autora koji su se bavili Pljevaljkom bitkom, u tom dijelu najbrojnija i najprotivrječnija. Tako, na jednoj strani se nalaze ocjene da je tok priprema napada na Pljevlja bio veoma kvalitetan i brižljivo i na vrijeme sproveden, pa se u tom smislu, na primjer, kaže:

– da je “odluka za odlazak jedne veće jedinice u Sandžak i Srbiju naišla kod naroda i boraca na izuzetan odziv i raspoloženje koji su prevazilazili sva očekivanja”, da se “u većini srezova javilo mnogo više boraca nego što je trebalo”;

– da su “sve pripreme”, za taj objektivno riskantni, ali i neohodni ratni poduhvat, izvršene “prema predviđenom planu Glavnog štaba i vrlo uspješno”, tako da su se, nakon dužih ili kraćih marševa do reona okupljanja, svi njegovi učesnici (njih oko 4.000 (što znači 500 boraca više nego je bilo predviđeno, jer prekobrojne dobrovoljce niko nije mogao odvrati od želje da se bore), 27. novembra našli na Njegovuđi;

– da je “po izboru boraca, po njihovom moralu i borbenom raspoloženju odred predstavljao pravu elitnu jedinicu”;

– da je svakom bataljonu, po pristizanju odreda u širi reon Pljevalja, pridodato po nekoliko boraca – vodiča iz Pljevaljske partizanske čete, “koji su dobro poznavali teren i sam grad”;

– da je kod čitavog sastava Crnogorskog NOP odreda vladao “optimizam i želja da se što prije okonča zauzimanje Pljevalja”, za što su se oko dvadesetak dana fizički i psihički pripremali.

Na drugoj strani se, međutim, čak i kod autora koji sve ovo kažu, mogu naći mnoge opaske na račun loših priprema za zadatak koji je trebalo izvršiti “na sasvim drugoj teritoriji, gdje su uslovi drugačiji i gdje skoro niko nije poznavao teritoriju, prilike i običaje naroda na njoj”. Posebno se zamjera:

– što je odred bio sastavljen iz devet bataljona sa teritorije čitave Crne Gore “koji su međusobno bili udaljeni i nijesu se ni poznavali”;

– što nijedan bataljon nije imao “pozadinske organe” (komore, kuhinje i ostalo), tako da su mnogi borci u bitku ušli gladni i umorni, budući da su tokom dugog marša bili opterećeni oružjem, municijom i ličnom opremom;

– što se u sastavu odreda nalazio veliki broj omladinaca bez ikakvog ratnog iskustva budući da nijesu služili vojsku, pri čemu više od 600 pripadnika odreda nije imalo ni bilo kakvo lično naoružanje;

– što komandni kadar nije imao dovoljnu stručnu obučenost i borbeno iskustvo, pa se kod znatnog dijela starješina njihov najveći doprinos sastojao u tome da “povedu u napad” i u nastavku borbe ispolje “izuzetnu ličnu hrabrost”.

Osim toga, pripreme Crnogorskog NOP odreda za napad na Pljevlja odvijale su se toliko otvoreno da je štab italijanske divizije koja ih je branila unaprijed bio obaviješten o mnogim stvarima, pa je predveče 30. novembra “preko uličnog dobošara” stanovništvu dao uputstva o ponašanju dok napad traje. Sam, pak, napad na grad nije tekao dovoljno sinhronizovano i nije optimalno bio usmjeren prema strateškim tačkama i objektima koje je najprije trebalo neutralisati ili osvojiti.

S tim propustima, uz pretjeranu samouvjerenost u svoju sigurnu pobjedu, borci Crnogorskog NOP odreda krenuli su na grad u kojem ih je, optimalno pripremljena za tu bitku, dočekala elitna italijanska divizija “Pusterija”, pod komandom iskusnog Đovanija Espozita. Usljed toga, kaže jedan autor, i pored znatnog gubitka u ljudstvu kojega su Italijani imali (74 mrtva, 170 ranjenih i 8 nestalih oficira i vojnika), “odbrana Pljevalja nije ni načeta”.

Da ne zaboravimo, kako glasi Vaš odgovor na prvo pitanje. Da podsjetim, radi se o odgovornosti za, kako se ponekad možu čuti, pljevaljsku “avanturu”?

Radonjić: Uz najveći pijetet prema partizanskim žrtvama u njihovom napadu na Pljevlja (218 poginulih, među kojima i četiri narodna heroja, i 269 ranjenih), iz reda najpoletnije i najnaprednije mladosti iz svih krajeva Crne Gore, pri čemu su neke od tih krajeva, poput cetinjskog, na primjer, “u crno zavili”, lično bismo u ovom kontekstu izostavili riječ “odgovorvost”, jer napad na Pljevlja nije bio ni avantura, niti stvar neke zavjere protiv partizana ili izdaje njihovog pokreta. Naprotiv, radilo se o svjesno planiranoj akciji, iniciranoj u Vrhovnom štabu NOV i POJ, za koju je crnogorsko partijsko i državno rukovodsvto, uz Titovu nevoljnu, ali nužnu saglasnost, odlučilo da se izvede. Nikakvi pojedinci nijesu mogli sami odlučivati o tako važnom poduhvatu, iako se, zavisno od mnoštva momenata, među kojima i neki subjektivni očigledno nijesu bili na posljednjem mjestu – kao direktni krivci, pominje više ličnosti.

Bilo bi, ipak, ineresantno da nam kažete koje su ličnosti bile u pitanju. Naravno, ako to nije neka tajna.

 Radonjić: Nema tu nikakve tajne. Ili, ako je u početku bilo, a vjerovatno jeste, zbog važnosti trenutka u kome se dešava i o čemu se radi, odavno je otkrivena. Neki istoričari su smatrali da “odgovornost za poraz kod Pljevalja… nosi u prvom redu drug Milutin”, tj Ivan Milutinović. Drugi su, međutim, mislili da je do napada na Pljevlja došlo “inicijativom Arsa Jovanovića, fanatičnog čovjeka sa buržoaskom vojnom koncepcijom, koji je u ovom napadu gledao jedinu mogućnost da sebe proslavi”. Ocjena CK KPJ po tom pitanju, od 22. decembra 1941. godine, izričita je i glasi: “Drug Tito je drugu M. (Ivanu Milutinoviću – R.R) nekoliko puta usmeno saopštio da bi takav napad bio težak, preuranjen, zato je izdato naređenje Vrhovnog štaba da se taj napad ne izvrši. Trebalo je neprijatelja demoralisati čitavim nizom manjih i većih akcija na saobraćajnim linijama itd., a ne frontalno udariti na njegovu glavnu tvrđavu. Smatramo da odgovornost za poraz kod Pljevalja zbog toga snosi u prvom redu drug M”.

Ali, mišljenje CK KPJ, govori drugačije.

Radonjić: To je tačno, ali je tačno i to da je nasuprot i gotovo neposredno poslije davanja takve informacije, koje je mogla biti, a najvjerovatnije je i bila, i izraz potrebe trenutka, uslijedilo unapređenje za jedan ili dva ranga svakog od glavnih aktera partizanskog pohoda na Pljevlja. Time je stvoren – kako mi, možda pogrešno, ali prilično čvrsto vjerujemo – hipotetički okvir za tezu da je partizanski pohod na Pljevlja bio tipična manifestacija svjesnog cilja koji opravdava sredstva i ogromne žrtve, ili kako bi mi Crnogorci rekli, neke vrste ponavljanja mojkovačke Bojne njive, od četvrt vijeka ranije, ali ovoga puta za dobro Crne Gore i čitavog svijeta.

Mislim da bi dobro bilo da metaforu koju ste upravo rekli, malo “dešifrujete” i za potrebe šireg čitalaštva jednostavnije objasnite na što se ona odnosi.

Radonjić: Radi se, naime, o tome da su Crnogorci ovom bitkom, djelimično, u izvjesnom smislu, “ponovili Mojkovac” – ali ne prevareni i ostavljeni od svoje braće “da im se kraljivi ne bi našli zajedno na albanskoj obali”, nego da bi svojim životima spasili braću, koja je nakon pada Užičke republike i izgubljene bitke na Kadinjači, skupa sa partijskim rukovodsvom i rukovodstvom NOP-a Jugoslavije i Srbije bila u zatvorenom obruču oko 80.000 Njemaca i četnika, čekala sigurna smrt. Uspjeli su to tako što su “vezali za sebe”, u najkritičnijem času, “kompletnu italijansku diviziju u Sandžaku”, i time što su sasvim poremetili njemačke planove o prodoru prema Višegradu i Uvcu, stvorivši na taj način koridor za bezbjedan prelazak u Sandžak, odnosno Bosnu “srpskih jedinica sa Vrhovnim štabom i Centralnim komitetom”. Pojedini istoričari tim povodom pišu: “Tako je napad na Pljevlja izvršio – mada neplanirano – funkciju operativnog dočeka partizanskih snaga iz Srbije, bitno olakšavajući njihov položaj. To je bio veoma krupan rezultat ove bitke”. Slično misli i poznati Jugoslovenski političar Edvard Kardelj. On, naime, piše: “I ako se opravdano smatra “vojno taktičkim promašajem”, ta bitka je “suštinski olakšala… novi uspon narodnooslobodilačkog ustanka koji je ubrzo došao do izražaja”. Jedina ovdje suvišna riječ je “neplanirano. Bitka za oslobođenje Pljevalja bila je još kako planirana i njeni partizanski učesnici su u nju pošli s pjesmom i znanjem da mnogi od njih iz nje neće vratiti. A nijsu manje voljeli svoje živote, nego što mi volimo svoje. Ali su znali i to da se Sloboda ne dobija na poklon, i ne čuva bez muke i žrtava. I vjerujemo da bi oni to ponovili i danas, jednako poletno i ponosno kao i onda.

Znači li, Profesore, da je ovo i Vaš odgovor na treće pitanje: “Što je poraz u pljevaljskoj bici realno značio za oslobodilački pokret u Crnoj Gori i Jugoslaviji, te kakvu je ulogu pljevaljska bitka, kao takva, imala u širem kontekstu dešavanja u Drugom svjetskom ratu?

Radonjić: Uglavnom – da. Kažemo “uglavnom” zbog toga što je taj veliki događaj i poraz partiznaske vojske, postigao svoj cilj, ikao se u njoj nije računalo s tako velikom pogibijom njene vojske. To je ona druga strana, koja dopunjuje njenu objektivno crno-bijelu sliku. Pljevaljska bitka, naprosto, kao da je zakonito ostala na neprekinutoj liniji cjelokupne crnogorske istorije, koja označava gotovo neprekidna ratovanja u kojima se uvijek i gubilo i pobjeđivalo uz neizbježne velike ljudske žrtve.

S tim, što se ovome mora dodati još i to da su ljudski gubici u toj bici, kako neki istoričari ne bez razloga kažu kažu, imali “teških političkih posljedica po dalji tok Narodno-oslobodilačke borbe u Crnoj Gori. Nastala je kriza ustanka. Narod se demoralisao, a u partizanskim jedinicama je došlo do značajnog osipanja boraca”. Srijeću se i podaci da je osipanje o kome je riječ bilo takvo da se oko 2.500 učesnika pljevaljske bitke vratilo kućama, “a samo 700 ostalo u odredu”. Ne treba potcijeniti ni negativan uticaj protjerivanja partizana iz Južne Srbije, kao i italijanske ofanzive, odnosno “erupcije” četničkog pokreta u Crnoj Gori nakon stvaranja četničko–federalističke koalicije.

 S druge strane, pak, ne treba gubiti iz vida:

Prvo. Da, ni poraz u ovoj bici, kao ni italijanska kontraofanziva nekoliko mjeseci ranije, nijesu zaustavili ustanički pokret u Crnoj Gori, niti ga pokolebali u borbenoj misiji potpunog oslobađanja svoje zemlje od okupatora i njegovih “domaćih slugu”. Tu tvrdnju potkrepljuje, s jedne strane, podatak Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru i Boku, saopšten 15. novembra 1941. godine na njegovom savjetovanju na Radovču (na dan kada je donijeta odluka o formiranju Crnogorskog NOP sa zadatkom da krene ka Sanžaku i Srbiji) da u Crnoj Gori ima oko 2.500 naoružanih partizaana (što je bilo za 1.190 boraca manje od broja koji je taj odred imao kada je desetak dana kasnije krenuo na put) i, s druge, tvrdnja istoričara i analitičara da je “već u januaru 1942. godine u Crnoj Gori bilo pod oružjem 20.000 boraca”, što se najvjerovatnije nije moglo dogoditi da se najveći dio “vraćenih kućama” nije ponovo našao u njegovim redovima.

Treće. Da “poslije ove bitke neprijatelj povlači svoje manje garnizone iz nekih manjih mjesta u donjem toku Lima i Drine, što omogućava stvaranje velike slobodne teritorije u Sandžaku s obje strane Lima i u dolini Drine”, i to u vrijeme kada je pobjeda u Drugom svjetskom ratu “bila još tako daleko i kada su savezničke armije doživljavale teške poraze”.

Četvrto. Da je hrabrost i odlučnost Crnogorskog NOP odreda da se upušta i u tako velike bitke, odnosno spremnost i sposobnost Crne Gore da van svojih granica šalje gotovo 4.000 boraca bio jedan od krupnijih razloga što je Hitlerov istočni front bio oslabljen za znatan dio snaga koje su se tih dana na jugoslovenskom prostoru morale boriti protiv NOP–a.

Peto. Da je nakon pljevaljske bitke narodnooslobodilački pokret dobio nov snažan zamah, o čemu uostalom govore podaci da su prije nje u Pljevaljskom i Bjelopoljskom srezu bile samo po jedna partizanska četa, a za par mjeseci nakon nje oba ta sreza imala su po pet partizanskih bataljona, da bi nedugo zatim bila formirana i Treća sandžačka proleterska brigada. U saopštenju Glavnog štaba Crnogorskog NOP odreda o svojoj borbi za Pljevlja, od 21. decembra 1941. godine – u kome ne nedostaje kritike ni na sopstveni račun, ni na račun onih koji su birali rukovodstva pojedinih njegovih jedinica – kaže se i to da su Crnogorci tim činom potvrdili da će se “boriti za bratstvo i slobodu svih naroda Jugoslavije”, da su za njih “granice Crne Gore svuda gdje se bije bitka za slobodu”, te da se “neposrednom posljedicom” borbe crnogorskih partizana u Sandžaku može smatrati i oslobođenje Nove Varoši, Sjenice i Goražda, odnosno “uspostavljanje veza i saradnje sa bratskim srpskim i bosanskim partizanima”.

 Konačno, ocjena koju je vrhovni komandant NOV i POJ izrekao o pljevaljskoj bici, glasi: “Napad crnogorskih partizana na Pljevlja bila je najveća partizanska akcija u Jugoslaviji u toku 1941. godine. Uprkos njenom nepovoljnom ishodu i mnogim zamjerkama koje su se mogle uputiti štabu koji je rukovodio njom, ona je ipak, u izvjesnom smislu, zaslužila i divljenje. Jer veliki je to bio uspjeh naše Komunističke partije kada je mogla tada, kada je sva Evropa porobljena, a njemačke armije se nalazile na prilazima Moskvi i Lenjingradu, okupiti blizu 4.000 dobrovoljaca i s njima krenuti u napad na tako jak okupatorski garnizon… Bila je to u stvari, za tadašnje uslove, veoma jaka vojnička grupacija, sastavljena od svjesnih boraca koji su, na poziv Komunističke partije, krenuli iz svog zavičaja, iz Crne Gore, da bi pružili pomoć oslobodilačkoj borbi u drugim krajevima zemlje – u Sandžaku, u Srbiji, svuda kuda ih Partija bude poslala. Bilo je to veoma značajno za dalji razvitak borbe, jer je ona sve više nametala potrebu za uzajamnom pomoći naših naroda”.

Ova Titova ocjena, osim što sa pljevaljske bitke uveliko skida hipoteku “lijeve greške”, predstavlja izuzetno priznanje da su crnogorski trinaestojulski “kresovi”, čak i nakon nje bili dovoljno jaki za novo, još veće raspaljivanje baklje slobode u Jugoslaviji i Evropi.

Na Pljevljima je junački palo. Ipak, ostalo je dovoljno vitezova i poklonika zavjeta koji je Crna Gora 13. jula 1941. godine dala sebi i svijetu: da će u Drugom svjetskom ratu vlastitim snagama stići do svoje pune slobode – spolja i iznutra. Ovi su, u svojim daljim bitkama, striktno poštovali “zaboravljeno” Sun Cuovo pravilo i gradove su oslobađali posljednje (u završnim borbama).

Nije čuveni engleski lord Vinston Čerčil, u proljeće 1944. slučajno konstatovao da su “balkanskih pet nedjelja”, koje su svojim velikim ratnim akcijma, poput Trinestojulskog ustanka i Pljevaljske bitke, režirali i izveli crnogorski partizani, odlučile pobjednika u bici za Moskvu, a ova – ishod Drugog svjetskog rata.

Uvažena koleginice (i sagovornice), za Vas sam siguran da ćete razumjeti ove naše aluzije i – iluzije. Eh, kad bi svi…!

Razgovor se nastavlja.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta