Neće ona niđe

Piše: Nebojša Redžić

Pitam se, kako bi baražna vatra srpskih neonacističkih medija ka vladajućoj većini u Crnoj Gori izgledala da nijesu podnijeta dva „spasonosna“ amandmana na tekst rezolucije o Srebrenici o kojoj će se za neki dan glasati na sjednici Generalne skupštine UN? Pa, jednako kao i sa podnešenim amandmanima.

Naprosto, javnost u Srbiji gotovo da ne zna, ili uopšte ne zna da je Spajićeva Crna Gora podnosila bilo kakve amandmane kojima se željela izviniti što mora da glasa za rezoluciju („r“ se piše malim slovom dok god ne bude usvojena). No, znaju da je tamo neki Milojko (a Milojko je, kažu, srpsko ime) odlučan da na Srbe stavi žig „genocidnog naroda“ i to mu ne mogu oprostiti. Štoviše, za njih je Milojko još pogubniji nastavak svega što je značio Milo, pa samim tim je takođe „antisrbin“ i takođe nepoželjan.

Sad se ja pitam: što bi to trebalo da se desi pa da vlast koju je 2020. godine u Crnoj Gori instalirao zvanični Beograd i tzv. SPC bude onakva kako to od nje žele njeni pokrovitelji? Ili, da upotrijebim još aktuelniji termin: njeni sponzori i kosponzori? I što bi od Crne Gore ostalo da je Aleksandar Vučić, dok je uplaćivao one silne milione za Srpsku kuću i ostale velikosrpske ispostave po Crnoj Gori, uz uplaćeni novac taksativno navodio što od primalaca novca želi. Čovjek je, valjda, mislio da se izvedba njegovih želja podrazumijeva, da će korisnici njegovih donacija znati što im je činiti. Pa da tako, u najkraćem roku, od Cetinja načine onaj veliki parking za pohod na Mauzojel na Lovćenu. Da konačno Srbiju izvedu na toplo more i sve primorske gradove proglase zadužbinom Nemanjića i Karađorđevića koji, je l‘ da, nijesu zauzimali, nego oslobađali ove krajeve. Da mu isporuče vascijelu crnogorsku istoriju i nazovu je srpskom.

Izgleda da je jedino Dritan Abazović doslovno i bukvalno shvatio onoga ko nije žalio eVre da od Crne Gore napravi sve ono što ni moćnije armade velikosrpskih jurišnika nijesu uspjele u potonjih 170 godina.

Milojko Spajić, zbog najave da će Crna Gora podržati rezoluciju o Srebrenici, našao se na udaru velikosrpskih snaga od Beograda do Nikšića. Istina, ne toliko da bi elitni Srbi žrtvovali svoje fotelje u crnogorskoj vlasti, ali su se toliko naljutili da će, ukoliko ne nagovore Milojka da ne glasa za rezoluciju, ponovo izdati saopštenje o tome da su mnogo ljuti.

Ispada, dakle, da su jedino Srbi iz Srbije iskreno kivni na Milojka, dok ovdašnji nijesu toliko željni kao oni tamo da od Crne Gore dobiju istoriju i izlaz na more, jer oni to u lokalnim okvirima ionako imaju.  E sad, budući da Andrija Mandić dobro zna da je i Milojko produkt istog šinjela kao i njegova stranka, te da će u prvoj pogodnoj situaciji iz njega progovoriti isti onaj japi koji ljubi leševe srpskih popova, valjalo je učiniti potez koji će anestezirati biračko tijelo vladajuće većine, ali i poslati snažnu poruku Beogradu da i dalje može računati na snage proistekle iz Đedove litijaške kontrarevolucije.

Amandmani na rezoluciju o Srebrenici i prijedlog rezolucije o Jasenovcu, možda u evropskim i regionalnim okvirima neće značiti ništa, ni sa pravne, ni sa logičke strane, ali će zato stadu naviknutom da slijedi zvuke čaktara, staviti do znanja da nova Crna Gora neće nikuda. Jer, Beograd, Moskva i crkva Srbije bili su i ostaće njen duhovni horizont. Evropa i EU mu tu dođe samo kao Milojkov bankomat. Uostalom, ni Aleksandar Vučić nije imun na fondove Evropske unije, iako njegova politika nema baš ništa zajedničko sa evropskim civilizacijskim vrijednostima.

S druge strane, dok Andrija Mandić i Milan Knežević iskreno misle da zvanična Crna Gora ima moć da, izigravajući Međunarodni sud pravde, i Hrvatima doda žig „genocidnih“ dok Srbi, Bože sačuvaj, nijesu u Srebrenici ni luk jeli, ni luk mirisali, dotle manipulativne sposobnosti Milojka Spajića idu tako daleko da će amandmanima o Srebrenici i rezolucijom o Jasenovcu, makar u domaćim okvirima, spasiti dušu. Ionako, svi znaju da te teme, ta prošlost, Milojka ni ne zanimaju jer je on  – čovjek budućnosti. Vizionar, dapače. Do potonjeg fee-ja.

Što nas čeka?

Zabrinulo me kako će nas ubuduće tretirati Aleksandar Vučić. Kao neko ko svakoga jutra gleda program Pink tv gdje gomile sve istih faca, istomišljenika, godinama, valjda na zadovoljstvo našeg AEM-a i ostalih ljubitelja ekavskog milozvuka, proizvode sve noviji i ubitačniji govor mržnje prema Crnoj Gori i Crnogorcima, pitam se što nas tek čeka nakon 23. maja, kada rezolucija o Srebrenici bude usvojena.

Hoće li Milorad Vučelić, koga su ponovo iskopali iz neke kanalizacije, ponovo naoštriti svoje patriotsko pero kao onda kada su u agresiji na BiH i Hrvatsku prizivali smrt svega nesrpskoga? Hoće li Aleksandar Raković u novim izlivima neonacizma, kao ekspert za Crnu Goru, ponovo pozvati onih nekoliko miliona srbalja da udare na 100 hiljada komita? Hoće li Dragan J. Vučićević, svoju frustraciju što ga Jovana nije pozvala na uskršnji doručak, iskaliti na neposlušnim i nezahvalnim Crnogorcima? Konačno, hoće li Jovana Jeremić svoj intelekt i, kako sama reče, „ozbiljno obrazovanje“ staviti u funkciju raskrinkavanja onih Crnogoraca koji nikako da ubiju Aleksandra Vučića iako bi, sudeći po njenim temama, on već odavno trebalo da bude žrtvovan za srpsku stvar?

Dok ovih dana sa nacionalne Pink frekvencije koju je, ako ćemo pošteno – rušeći sve postulate profesije u “Minut-dva” maksimalno koristio i Beba Popović – sikću na Milojka Spajića, dođe ga nekako poštenom čovjeku žao. Pa ti dođe da mu staneš u zaštitu, da ga sačuvaš kao nakakvu dragocjenost Crne Gore u vremenima kada je svako zlo udarilo na našu Nezavisnu. To što, osim puke nezavisnosti, u Milojkovoj Crnoj Gori nije ostalo ništa, što joj je istisnut svaki sadržaj i što sigurnim putem ide u propast, u ovom trenutku je, izgleda, manje važno. Uostalom, u nekoj ozbiljnoj anketi, čuh juče, većina građana „smatra da Crna Gora ide dobrim pravcem“. Aferim.

No, kad bolje razmislim, Milojko Spajić nije premijer. On je prototip modernog „Crnogorca svih vjera“ u kojoj čak ni ta vjera ništa ne znači, on je model čovjeka novog vremena na kakvog se, htjeli – ne htjeli, moramo navikavati. Nonšalantan u svakoj prilici. Imun na kritiku. Nezainteresovan za najozbiljnije društvene probleme. Nacionalno nebinarna osoba. Boli ga ona rabota za prošlost. O svom đedu nema pojma – što je to đed? Nema ideale, za njega ne postoji životna misija, ideologija mu je nepoznanica, politička orijentacija – euro, zarada jedini motiv, prevara – put ka ostvarenju cilja. Ne zanimaju ga ni bitke daleke, jer rođen je tek poslije njih. Ali, zato, život pred nama još kripto bitaka skriva, a kada su u pitanju evropski fondovi i pogotovo fee – računajte na nas, poručuje Milojko.

A onda dođe neko ko dobro pamti pa ga podsjeti da se, po sopstvenom priznanju, vratio u Crnu Goru jer je crkva Srbije bila ugrožena. Podržao litije, poslušao Đeda (ne svog) da postane eskpert u prvoj Vladi nakon „oslobođenja“, ljubio umrlog Atanasija posred čela u srpskoj Hercegovini, išao na sve Božiće i sve Vaskrse crkve tuđe države. Konačno, postao premijer jer je dobio blagoslov Joanikija Drugog.

No, možda još važnije, ili jednako važno – njegov program Evropa sad I sa kojim je prevario birače, osmišljen je u Beogradu, ali tamo nije primjenjen, jer je ocijenjeno da bi uništio srpske javne finansije. Zato je primjenjen u Crnoj Gori, jer tamo nije šteta ako ekonomija posrne. Naprotiv. Tada bi Vučić poslao milostinju kao kad je, usred covid krize, poslao onu putnu torbu sa vakcinama.

Što se pompezno najavljene Evrope II tiče, za nju je i MMF ocijenio da bi bila pogubna. Ali, birače ne možeš prevariti. Za njih je 450 eura premija koja bezuslovno tjera na kružni pokret rukom na izborni dan, iako svih 450 može stati u dvoje kolica kod „Lakovića“. Vješto kamufliran iza ekonomskih tema, Milojko će zarad vlastitih ekonomskih ciljeva, glasti za, kako reče, „sve rezolucije“, bilo da naređenje za to stigne iz Beograda, Brisela ili Vašingtona.

Zaista, još nijesam na političkoj sceni Crne Gore vidio čovjeka koji je tako dobro procijenio da će mu kratko pamćenje ovdašnjeg pučanstva, te njegova površnost, polupismenost i neznanje, donijeti toliko blagodeti u političkoj borbi koja se, u njegovom slučaju, svodi na isključivo lični interes u vidu još nekoliko nekretnina u Beogradu na vodi i u pogodnom trenutku, skrivanje pod mantiju popa Porfirija. Ili Pahomija, Kačavende, svejedno.

Vlada neće pasti

Što će, dakle, biti epilog papazjanije koja se od Podgorice do Njujorka odigrava povodom rezolucije o genocidu u Srebrenici? Da ni organizatori i sponzori čitavog spektakla nijesu dobro pripremili svoj dio posla, govori i višestruko odlaganje glasanja. Kao da biraju još jednog beskorisnog sudiju Ustavnog suda Crne Gore. O tome čemu danas, 29 godina kasnije, aktuelizacija priče o Srebrenici kada su međunarodni sudovi već odavno presudili zločincima, a čak i crnogorski parlament odavno glasao da je genocida bilo, nije mi jasno. Razmišljam neki dan i sjetih se daleke 1974. godine. To je bilo tačno 29 godina nakon Drugog svjetskog rata. Kao dijete ne pamtim, a sjetio bih se, da su ljudi toga vremena toliko bili opterećeni dešavanjima od prije tri decenije. A imali bi o čemu da pričaju. Zašto se to u eri modernih tehnologija i vještačke inteligencije dešava danas, teško je odgonetnuti.

Srbi će reći da neko želi da ih proglasi „genocidnim narodom“ kako bi dobio pravne pretpostavke za reviziju tužbe protiv Srbije i da od njih bude naplaćena ratna odšteta. Potvrdili su to i neki bh zvaničnici. Onda ponovo uključim Pink i čujem glavnu tezu: inspirator rezolucije o Srebrenici je, vele. Njemačka koja želi da opere svoje grijehe i sve ono što je činila u dva svjetska rata.

Onda se sjetim da je ključna razlika između nacističke Njemačke i Srbije iz 90-tih jasna: Njemačka se suočila sa svojim zločinima, u Nirnbergu se sudilo svim ratnim zločincima kako bi se individualizirala krivica, kancelar Vili Brant je kleknuo u Varšavi i zatražio oprost od žrtava nacizma. Njemačka je, osim što je moćna ekonomska sila, već decenijama predvodnik demokratskih procesa u modernoj Evropi. Uostalom, neki dan je u Leverkuzenu, na stadionu novog prvaka Njemačke, sa razglasa odjekivala „Bella ciao“. I svi su pjevali.

Srbija se, s druge strane, nikada nije suočila sa svojim zločinima i zločincima. Naprotiv, oni ih slave i veličaju. Jedino za Srbrenicu, upravo da bi izbjegli termin genocid, tvrde da se desio zločin. Uprkos civilizovanom svijetu. Uprkos svima koji misle i tvrde drugačije. Uprkos presudama sudova koje i sami priznaju.

Tužna je činjenica da ogroman broj pripadnika srpskog naroda, negira genocid u Srebrenici. Najmanje 80%. Naravno, nema genocidnih naroda. Ali, kako se zove to kada skoro cio jedan narod staje u zaštitu onih koji su genocid počinili? I zato, neka se ne ljute kada im sa relevantnih svjetskih adresa stigne poruka da tako ne može. Denacifikacija Srbije i „srpskih zemalja“ je zahtjev modernog vremena. Dok se to ne desi, niti može naprijed Srbija, niti mi sa njom.