MOĆ LAŽI JE ZARAZNA I RAZORNA: Paf paf budžet, za paf paf ekonomiju

Ivo Andrić je rekao da je moć laži zarazna i razorna. Kao da je ovaj veliki pisac predvidio sadašnjost Crne Gore, i razorne i zarazne moći laži koju živimo. Predlog budžeta za 2025. godinu gdje sebi Vlada ostavlja prostor za zaduženje od čak 2, 3 milijardi eura, najbolji je pokazatelj te razorne moći laži. Jer sve što nam serviraju kao priču o boljem životu, većim platama, kravama, autima i putovanjima (Jakov Milatović, januar 2021.) koje ćemo moći da priuštimo od njihovih planova zajedničkog naziva Evropa sad, pokazalo se kao laž.

Tako se nastavlja ekonomija potrošnje i zaduživanja, a Crna Gora sve više tone u kolo kredita, refinansiranja, kamatnih stopa, novih kredita. Ekonomisti se spore oko toga koliko ćemo moći još ovako, ali su jedinstveni u stavu da to nije dugo. Do kada ćemo moći da živimo od kredita do kredita, pokazaće vrijeme.

Opravdanja Vlade Milojka Spajića da se krediti uzimaju “za vraćanje starih dugova i investicije” do sada su se pokazala kao laž. Ni cent iz zaduženja nije otišao na investicije, iz prostog razloga jer ih nema. Ni za vraćanje starih kredita nije bilo potrebno da se toliko zadužujemo, a umjesto da vraćanje dugova servisiramo iz tekućeg budžeta, mi se ponovo zadužujemo i to mnogo više od onoga što je potrebno. Ne treba biti ekonomista da se zaključi da takva finansijska politika vodi direktno u propast.

Obrazloženja kako “još nijesmo doživjeli grčki scenario, a mnogi su ga najavljivali” takođe ne piju vodu. Nije pitanje hoćemo li, već kada, ako potrošimo još četiri godine na oportuniste i amatere.

Paf, paf i još jedno zaduživanje, investicije su misaona imenica

Jer samo u ovoj godini smo se zadužili milijardu eura.

Da podsjetimo, Vlada Milojka Spajića izabrana je u Skupštini 31. oktobra prošle godine. Već u roku od dva mjeseca, kroz interne odluke, Vlada je pozajmila 109 miliona od osam domaćih banaka, a kasnije i 50 miliona kroz emisiju državnih zapisa, što je ukupno 159 miliona u prva dva mjeseca rada. Ministarstvo finansija, koje vodi Novica Vuković, u martu je emitovala obveznice i po tom osnovu nas zadužila 687 miliona. Nakon pauze od nekoliko mjeseci, u samo desetak dana usvojena su četiri ugovora o kreditu. Tri od četiri kredita su vezana za zajam za razvojne politike (DPL aranžman Development Policy Loan). DPL aranžmani su sklopljeni sa Svjetskom bankom 80 miliona, te po 50 miliona sa OPEK fondom za međunarodni razvoj i Francuskom agencijom za razvoj (AFD). Od Evropske banke će biti pozajmljeno 20 miliona za potrebe finansiranja projekta unapređenja energetske efikasnosti u objektima obrazovanja u Crnoj Gori.

Portal Aktuelno je detaljno pisao o trošenju sredstava iz budžeta, a predlog novog za 2025. godinu je prilika da se podsjetimo kako se to trošio novac koji nijesmo zaradili.

Gdje ide novac?

Mnogi se pitaju – gdje ide toliki novac? Ako je za otplatu duga u ovoj godini bilo potrebno 518 miliona eura, gdje je otišlo još pola milijarde? Vlada se pravda da ima odobrenje Skupštine da se zaduži nešto više od milijardu eura, ali to ne znači da izvršna vlast to mora da uradi, posebno u situaciji kada se hvali budžetskim suficitom, rekodrnom naplatom poreza, turističkom sezonom…

Skupština jeste dala zeleno svijetlo Vladi da se zaduži u ovoj godini mnogo više od onoga što je bilo potrebno da se vrate stari krediti. Ipak, pod pretpostavkom da u Skupštini sjede odgovorni ljudi, njihova namjera ne bi trebalo da bude da se Vlada zadužuje za tekuće troškove. Odnosno za plate, putovanja, službene automobile, troškarenje. Ukoliko je zaduženje bilo neophodno, onda je ono moralo da ode na nove invesiticije koje bi donijele nove vrijednosti, poput putne infrastrukture, ulaganja u privredu, energetiku, turizam, nova radna mjesta… Ništa od toga se nije desilo.

Čak ni oni naklonjeni izvršnoj vlasti ne mogu da se sjete projekta koji je realizovan u ove četiri godine, ako se ne računaju oni započeti u periodu vladavine DPS-a. Nema novih investicija, nema ulaganja, projekata, invesitora. Naprotiv, i postojeći su otjerani poput Amana.

Čak ni oni naklonjeni izvršnoj vlasti ne mogu da se sjete projekta koji je realizovan u ove četiri godine, ako se ne računaju oni započeti u periodu vladavine DPS-a

Portal Aktuelno je pisao da će se Vlade „oslobodilaca“ za pet godina zadužiti više nego DPS za 15 godina. Podsjećamo da je državni dug je bio 701 miliona eura 2006. godine, dok je na 30.09.2020. bio oko 3,4 milijarde (sa depozitima) i 3,7 milijardi bez depozita. U ovo je uključen i kredit od milijardu eura za prvu dionicu auto-puta. Crna Gora je u periodu od 2007. do 2020. godine iz budžeta države i budžeta lokalnih samouprava koji su bili podržani budžetom države) investirala u kapitalne projekte oko 3,5 milijardi eura. Taj iznos prevazilazi ukupan javni dug na kraju 2020. pri čemu i javni dug 2007. i 2020. obuhvata i naslijeđene dugove od prije 2000. godine i preuzete dugove po osnovu restitucije, stare devizne štednje i slično.

Zaduživanje za tekuću potrošnju

Sa druge strane, od 30. avgusta 2020. kada je nastupilo „oslobođenje“, država se ubrzano zadužuje za tekuću potrošnju. Ruku na srce, dio je potrošen za prispjela dugovanja, ali je najveći dio pojela tekuća potrošnja populista. Odmah po stupanju na funkciju ministra finansija, Milojko Spajić je krajem 2020. godine zadužio građane oko 800 miliona eura u procesu koji još istražuje Specijalno tužilaštvo. Nakon toga idu manja zaduženja, iz nekoliko tranši, od oko 300 miliona eura, uključujući i ono najgore u istoriji Aleksandra Damjanovića od preko sto miliona eura. Uz najnoviji tajni dug iz februara ove godine od 100 miliona, i ovaj koji se planira do milijardu, dolazimo do cifre od skoro dvije i po milijarde za nepune četiri godine. I tu nije kraj. U Programu ekonomskih reformi 2023-2025, se navodi da je za iduću godinu planirano zaduženje od 1,5 milijardi eura.

Dakle, za pet godina će se zadužiti više nego Vlade DPS-a za 15 godina, i to samo za tekuću potrošnju, bez investicija. Uz sve ovo, narušavanje kreditnog potencijala države dovodi do otežanog zaduživanja pa je pitanje do kada će biti moguće.

Dostignuta kamata na međunarodnom tržištu je odraz kredibiliteta države i stanja javnih finansija – kamata ostvarena u 2020. godini je reakcija tržišta na stanje javnih finansija kakvo je bilo tada, a ono je nesumnjivo rezultat rada svih prethodnih DPS Vlada (rano je bilo da se vide rezultati Krivokapićeve Vlade, s obzirom da je bila tek nekoliko dana u mandatu), da bi samo dvije i po godine kasnije kamata porasla na rekordnih 10-ak odsto, što je svakako rezultat percepcije o stanju javnih finansija kakvo su proizvele dvije posljednje Vlade.

Stotine miliona zaduživanja za tekuću potrošnju, investicije su nešto što je potpuno strano “oslobodiocima”

Vlade DPS-a su se zadužile za 14 godina oko tri milijarde eura za investicije – auto put, Sozina, interkonektivni kabal prema Italiji, škole, vrtiće, puteve…

Kad nema investicija ima obećanja

Investicija nema, ali zato obećanja ne fali. Spisak Spajićevih maštarija, da upotrijebimo taj eufemizam, je dugačak, a sigurno je da nema tog Crnogorca koji bi mogao sve da ih pobroji. Narodu je najteže pala ona o povećanju zarada za 25 odsto umjesto čega su dobili minus u penzionom fondu.

Projekat Velje brdo je još jedna u nizu prevara, a da je Spajić još jedno malo „lažnucnuo“ potrvdio je i ministar urbanizma Slaven Radunović koji nije želio da potvrdi premijerovu izjavu da će prvi stanari moći da se usele već 2026. godine.

Ni od obećanog sedmočasovnog radnog vremena nema ništa, a tek od minimalne penzije od 600 eura, minimalne plate od 750, prosječne od 1000. Nema ni državnog preduzeća koje će da donosi hranu građanima na kućnu adresu, ali nema ništa ni od inicijative da „pripadnici islamske vjeroispovijesti imaju petak za neradni dan“.

Svako Milojkovo pojavljivanje u javnosti iznjedri neku novu neistinu, a kad nema rezultata ima obećanja. Kako se ništa nije desilo od „prvog ašova“ za drugu dionicu auto-puta“ koju je najavljivao za septembar, a ni tenderi nijesu „paf paf“ završeni, nijedna nova investicija nije došla u državu a kapitalni budžet, koji je i planiran na minimumu, se ne ostvaruje, Milojku nije preostalo ništa osim da obećava.

Jer smiješno je bilo gledati premijera dok obećava da će se iz Podgorice za Beograd stizati za tri sata, kako kaže, lagane vožnje, a iz Podgoricu u Prištinu za sat i po. Investicioni ciklus koji “Crna Gora doživljava i doživljavaće u narednih pet godina neviđen u Evropi od šezdesetih i sedamdesetih godina”, rekao je naš premijer i ušao u regionalne mimove čitave ex Jugoslavije.

Da premijer voli da mašta pokazuju i njegova ranije obećanja o milijardu eura investicija iz Japana, 300 miliona iz Dubaija, pola milijarde ulaganja u Pljevlja, nulta stopa nezaposlenosti, Crna Gora kao Singapur Balkana… Obećanja su se nizala ali stvarnost ne ide na ruku Milojkovim imaginacijama. Građani su sve više nezadovoljni galopirajućom inflacijom a ne pomaže ni opravdanje da je tako “svuda u Eurozoni” kad mediji na dnevnom nivou porede cijene u našim trgovinama i razvijenim evropskim zemljama, gdje je Crna Gora višestruki pobjednik po skupoći.

I dok premijer građanima priča bajke, on sam živi jednu. Vjerovatno je i sam iznenađen šta mu je sve prošlo nekažnjeno od naroda ali i istražnih organa, od puta Meljine – Petijevići čiju dokumentaciju u vezi sporazuma o raskidu Bot aranžmana nadležno tužilaštvo nadgleda tri godine, preko tajnog ali organizovanog zaduženja do duplog negativnog mišljenja Državne revizorske institucije, ali i otvoreno laganje o dvojnom državljanstvu, boravištu, prebivalištu, Do Kvonu…

L.P.Đ.