„Oslobodilačko“ obesmišljavanje 21. maja

Napisati nešto o Crnoj Gori na dan kada se slavi 19 godina od obnove nezavisnosti u ovom trenutku ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo, već je veoma mučan posao. Da je sreće, 21. maj bi bio povod da se okupimo na trgovima širom Crne Gore i slavimo slobodu, ali, suočeni sa turobnom stvarnošću, moramo priznati da danas nema mnogo razloga za slavlje. 

One Crne Gore koju smo sanjali iskreno i bez ikakvog interesa, danas nema. Nema više ni one Crne Gore koja je zapisana u Ustavu iz 2007. godine, a možda je nikad nije ni bilo. Reći će neko da imamo granice i da nam ih, čak, niko ne dovodi u pitanje. Ali, osim granica, trenutno se ne čini da smo država u punom smislu te riječi. Jer kako možemo reći da je Crna Gora država kada je trenutno vode oni koji nijesu ni željeli da se njena nezavisnost obnovi. Vode je oni koji mrze 21. maj, jer ih podsjeća na poraz njihove velikosrpske unionističke ideologije. Isti ti sada otvoreno nastoje da ponište sve što se desilo 21. maja prije 19 godina.

Crna Gora danas nije građanska, nije ni demokratska, nije ni ekološka, ali koga to briga… Sekularnost se izgubila u raljama klerofašista koji su je litijaškom kontrarevolucijom vratili u srednji vijek.

Država u službi crkve Srbije

Član 3. Ustava veli da je teritorija Crne Gore „jedinstvena i neotuđiva“. Nije! Crkvena organizacija okupatorske crkve Srbije, sa svoje tri eparhije, ne poklapa se sa teritorijom države. Veleizdajnički „temeljni“ ugovor kao zajedničko čedo bivšeg i aktuelnog režima, ogroman prostor državne teritorije i najvrijednije duhovno naslijeđe, poklonio je patrijaršiji tuđe države. Ustavni sud ne želi da brani ni Ustav sopstvene države, već radi u korist tuđe.

U okovima SPC

Upravo ta inostrana instalacija u službi velikosrpskog hegemonizma koju znamo pod akronimom SPC, danas ima najviše razloga za slavlje. Ova parapolitička organizacija je uz pomoć logistike Beograda i prećutnu saglasnost takozvanih „zapadnih partnera“ najzaslužnija za smjenu vlasti 30. avgusta 2020. godine. A osnovni ideološki cilj svake vlade od tada, manje-više se svodio na obesmišljavanje nezavisnosti Crne Gore i 21. maja – datuma koji simbolizuje obnovu nezavisnosti. 

Svaka vlada u posljednjih pet godina služi prije svega interesima militantnog svetosavlja i SPC – od one Zdravka Krivokapića koju je sastavljao krvomutnik Amfilohije Radović u Ostrogu, preko one veleizdajnika i potpisivača „temeljnog ugovora“ Dritana Abazovića, pa sve do ove koju formalno vodi Milojko Spajić, a faktički Andrija Mandić, potrčko srpskog autokrate Aleksandra Vučića.

Postoji niz dokaza da je država zarobljenik takozvane SPC koja se profilisala kao profitna organizacija koja je svoje prisustvo u Crnoj Gori debelo materijalizovala prisvajanjem crnogorskih crkava i manastira, ali i ostvarivanjem brojnih izuzetno isplativih građevinskih poduhvata, nekih samo zbog namicanja novca, a nekih samo zbog namicanja uticaja.

Državni vrh na poklonjenju okupatorskoj pseudocrkvi

Ono što su upropastili ili samo pretvorili u tržne centre i zabavno rekreativna svratišta takođe im ide u prilog nipodaštavanju crnogorskog kulturno istorijskog nasljeđa.

Dibidus diletanti

Kada je u pitanju trenutna crnogorska svjetovna vlast, koja je maltene srasla sa crkvenom, čini se da sluganstvo Beogradu i crkvi Srbije, nijesu njihovi najveći nedostaci, koliko god to zvučalo nevjerovatno. 

Za političare vladajuće većine postoje brojni dokazi da se radi o dibidus diletantima nedoraslim funkcijama koje su ih zapale spletom, po državu, nesrećnih okolnosti. Tako da sada u vladajućoj garnituri imamo kombinaciju onih koji svjesno teže ka totalnom urušavanju nezavisnosti države Crne Gore i onih koji rade isto to samo nesvjesno, iz čiste gluposti. Jedino zajedničko za te dvije skupine na koje je trenutno podijeljena kakistokratska vlast je da zaista mogu zadovoljno da trljaju ruke i slave crnogorski praznik koji dočekuju na uhljebljenim pozicijama koje po iskazanoj „stručnosti“ i „profesionalizmu“ ni u jednom postojećem društvu ne bi mogli ni da dotaknu.

Odnos trenutne vladajuće strukture prema državi bio je očigledan na prijemu povodom Dana nezavisnosti u poneđeljak veče čiji je domaćin bio formalni premijer Milojko Spajić. Usiljeno, izvještačeno, suviše formalno i uz hronični nedostatak srčanosti… A i kako drugačije da slave Dan nezavisnosti države koju većina iz trenutne vlasti nije ni htjela!

Voljom naaaroda, pogurana političkim litijama, Crna Gora je ubačena u kandže velikosrpske politike, izgubljena u prostoru i vremenu, sa lošom i podaničkom vlašću, bez opozicije i bez otpora, posvađana sa susjedima.

EU integracije samo demagogija

Zaglavljena država

Crna Gora je zaglavljena na evropskom putu, evropsku agendu ispunjava zato što mora, a ne zato što želi. Uostalom, ima li ikoga sa trunkom zdravog razuma ko će pomisliti da Andrija Mandić i njegova politička grupacija salonskih četnika i podanika Beograda može iskreno Crnu Goru da vodi put Evrope?

NATO nas tretira kao nužno zlo i sa nama ne dijeli povjerljive informacije. Kriminal i korupcija samo su pomaženi po glavi, šverc je samo dobio druge izvršioce i nalogodavce, institucije ne funkcionišu, stranih investicija uopšte nema, kvalitet života je na najnižem nivou uprkos rastu nominalnih zarada, vladavina prava je misaona imenica, selektivnost u gonjenju učinilaca krivičnih djela i politički revanšizam su nepodnošljivi…

U državi gdje osnovci i srednjoškolci slave uz pjesme koje glorifikuju četničke koljače, gdje dio vlast i čitav vrh takozvane SPC predstavlja iste te koljače kao heroje, gdje dobar dio državnih službenika ima kupljene diplome, a sistem vrijednosti diktiraju osobe ala Jelena Karleuša i Milan Knežević… sreća je za mnoge nepoznanica.

Mnogi referendumski Crnogorci u međuvremenu su se iskvarili, ili što bi se kolokvijalno reklo „prodali“. Osim što je dio njih iz egzistencijalnih razloga „preletio“ u PES kod Milojka Spajića, veliki dio sve češće opravdava – činilo se u početku nesuvislu primjedbu – da oni zapravo brane kriminal svojih političkih predvodnika. Nažalost, propagandnu bljuvotinu kreiranu u velikosrpskim centrima za širenje laži potkrjepljuju mnoge „patriote“ koje su podlegle lažima da su kriminalci branitelji Crne Gore i da su cigarete i kokain koji se švercuju u stvari „patriotski“ izvozni proizvod ako se preko njih nagrne crnogorska zastava. Zaista je tužno što među mnogim zavedenim Crnogorcima, braniti „dostojanstvo“ kriminalaca i korumpiranih bivših državnih činovnika predstavlja patriotski čin, a ne bezgraničnu glupost. 

Da je vječna!

Kada sve ovo uzmemo u obzir, čini se da je Crna Gora na izdisaju. Ona iskonska, naših prađedova, koju su golim rukama i sa mnogo ljubavi, branili i odbranili. 

Međutim, cilj ovoga teksta nije besmisleno jadikovanje, već konstatacija trenutnog i sigurno prolaznog stanja koje nije tek tako „palo sa neba“ 30. avgusta 2020. godine. Jer za sve ono što je nastupilo nakon ovog datuma ne mogu biti okrivljeni samo „srpski svet“, SPC, strane službe, popustljivost i truli kompromisi zapada. Za 30. avgust teren je pripreman godinama unazad, jer ne bi „oslobodioci“ mogli obesmisliti 21. maj da je nakon 2006. godine ozbiljno rađeno na učvršćivanju temelja Crne Gore. 

Ali hibernaciji Crne Gore će, valjda, uskoro doći kraj. Jer, smisao 21. maja nije samo u onome što se dešavalo proteklih 20-30 godina. Smisao je u onome što smo vjekovima branili i odbranili. O tome da smo ginuli za slobodu i opstojnost. O tome da smo Crnoj Gori dali smisao, istoriju i neponovljivu kulturu. O tome da smo stvorili državu u kojoj mogu živjeti svi koji je poštuju. O tome da smo bili, da jesmo i da ćemo biti. I da je Crna Gora – vječna!

Redakcijski komentar