Nije Mandić kriv

Piše: Balša Knežević

Nakon što je na Vidovdan prvi profesionalni Srbin Crne Gore i poslušnik Beograda Andrija Mandić dobio priznanje od svog nalogodavca, srpskog autokrate Aleksandra Vučića, moglo se naslutiti da će vojvoda od koljenice uskoro režirati novu šovinističku svinjariju usmjerenu na poniženje Crne Gore i Crnogoraca.

Tako je i bilo.

Najveće državno priznanje Trinaestojulsku nagradu dobila su dva opskurna lika o kojima je suvišno trošiti riječi, jer se njihovo stvaralaštvo svodi na prekriženu nulu kiča i jeftine naive. Međutim, jasno je bilo da ovogodišnja nagrada nije dodijeljena zbog impozantnog opusa dva leaureata, već zato što je jedan od njih bliski litijaški saborac Mandića i njegove ekipe salonskih neočetnika. To što je govorio da je “crnogorska nacija komunistička izmišljotina” po kriterijumima trenutne Mandićeve vlasti bilo je dovoljno za najveće državno priznanje, bez obzira što ga je dobio za nekakvu knjigu za koju se postavlja pitanje da li uopšte i postoji.

Jedina svijetla tačka ovogodišnje dodjele Trinaestojulske nagrade je što je istu odbio naš svjetski poznati gitarista Miloš Karadaglić.

Rajo nagradio svoje litijaške saborce

Trenutni vlastodršci i njihovi beogradski nalogodavci znali su da će ovakvo poniženje države kroz bestidno omalovažavanje najvećeg priznanja izazvati reakcije. Stoga nije uopšte začuđujuće što se nekoliko stotina ljudi sinoć okupilo u blizini Vile Gorica u kojoj je istovremeno Mandić organizovao svoju orgiju beščašća, ponižavanja Crne Gore i Crnogoraca.

O sinoćnjem incidentu suvišno je trošiti riječi. Policija koja brutalno gura i biber sprejom prska ljude koji su mirno protestovali zbog nezampaćenog ponižavanja države od strane vladajuće fukare je odraz trenutne represije koja se sprovodi u Crnoj Gori. Biber sprejem je prskan dekan jednog Fakulteta, prskani su umjetnici, političari opozicionih partija, a nekoliko ljudi bilo je prinuđeno da zatraži hitnu medicinsku pomoć.

Prozivati manekana iz Demokrata, ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića na odgovornost suvišno je, jer se on sa policijom pita taman koliko i formalni premijer Milojko Spajić sa vladom.

Sve je ovo režirano od strane neformalnog šefa trenutne vlasti Andrije Mandića, koji je signal da po ko zna koji put pljune na Crnu Goru, istina veoma žestoko, dobio na Vidovdan od osobe iz čijeg debelog crijeva viri godinama.

Jasno je da je sve što se dešavalo ne samo sinoć, već od kad su objavljena imena dobitnika Trinaestojulske nagrade, brižljivo pripremljena provokacija. Mandić je baš kao i njegov nalogodavac Vučić pokazao da nema što da ponudi osim nasilja, što je očekivano, jer podržava srpskog autokratu koji sada već na dnevnoj bazi nalaže svojim batinašima da prebijaju srpske studente.

I dok su se ljudi u neposrednoj okolini gušili od biber spreja i dok su kordoni policije branili Vilu Gorica, Mandić je pravio svoj mali četnički pir, sa svečano izloženim trobojkama uz melos duhovne muzike srpskog pjevačkog društva “Jedinstvo” iz Kotora. U takvom ambijentu uručitit Trinaestojulske nagrade uz osmjeh i bez trunke stida može samo osoba koja sadistički uživa u misiji destrukcije sopstvene države po uputstvima inostranih hegemona.

Dekan FCJK Aleksandar Radoman ciljano isprskan biber sprejom, morao da zatraži hitnu medicinsku pomoć

Ali sve ovo je očekivano od osobe kao što je Mandić i njegovog okruženja čiji je cilj negirati Crnu Goru i postojanje Crnogoraca, a zločinački četnički pokret i četničku ideologiju rehabilitovati i izjednačiti sa antifašističkim idejama na kojima se zasniva 13. jul i sama država.

Nakon sinoćenjeg protesta sve je to samo potvrđeno, a Mandić je odlučio da demonstrira ko je gazda i napravi dupli udarac – protiv ideje antifašizma i protiv nezavisnosti Crne Gore. Ali ponavljamo – od salonskog neočetnika i sluge svih velikosrpskih režima unazad 30 godina to je očekivano. Mandić više i ne krije svoje prave aspiracije.

Za sinoćnu policijsku represiju i istovremenu orgiju četništva u Vili Gorica, kao i za sva dešavanja oko Trinaestojulske nagrade, najodgovorniji su oni koji Mandiću i njegovim negatorima Crne Gore daju ovoliku političku moć. To su prije svega formalni premijer Milojko Spajić i potpredsjednik vlade Ervin Ibrahimović.

Ervin Ibrahimović i Milojko Spajić – Mandićeva posluga

Što još treba da se dogodi da bi ova dvojica isprepadanih marginalaca izašla iz sjenke Vučićevog vojvode, koji je zahvaljujući njihovoj poniznosti i kukavičluku osilio i prijeti da uruši sve ono što je Crna Gora gradila 20 i kusur godina prije “oslobođenja”.

Spajić i Ibrahimović uporno ćute i ne rade ništa na otvorena nastojanja Mandića i njegove političke bratije da rehabilituju četnički pokret, ćute na njegovu glorifikaciju velikosrpstva, pljuvanje po državnim simbolima, represiju prema Crnogorcima, pravno nasilje…

Ukoliko ono što se dešavalo ne samo sinoć, već i sve što je pratilo dodjelu Trinaestojulske nagrade ostane zaboravljeno i bez konkretne reakcije od strane Spajića i Ibrahimovića, to će značiti da su Mandić i Vučić dobili odriješene ruke da se na najbrutalniji način obračunavaju sa Crnom Gorom i Crnogorcima. To samo može da vodi u dalji haos i zaoštravanje tenzija, a ukoliko se takvo stanje nastavi, samo je pitanje vremena kada će stvari eksplodirati u opštenarodni bunt i društvenu nestabilnost.

Sve to ide u prilog Mandiću, njegovim kompanjonima iz pokojnog DF-a i naravno beogradskim nalogodavcima, jer destabilizacija Crne Gore i njeno udaljavanje od Evrope i jeste njihov primarni cilj. Pitanje je da li će Spajić i Ibrahimović nastaviti da učestvuju u vlasti sa Mandićem i svojim nečinjenjem uz poneku stidljivu reakciju, postati saučesnici u malignom projektu udaljavanja Crne Gore od civilizacije, a u prilog njene integracije u okvire „srpskog sveta“.