Sabrana djela crvenih linija

piše: Željko Vukmirović

Produkcija provokacija ne smije da trpi. Novi dan, nova nafaka. Ako nije Rajo, onda je Milanče, ako nije Milanče onda je Metodije. Još je tu Metodije jedan od ažurnijih, naspram njega Joanikije ispada skroz neozbiljan, nekako nikakav. Nema stajanja.

Ili daj neke lokalce, mogu i ovi prilijepci iz Parlamenta, diži odbornike, zovi ove iz Kosijereva, angažujte se malo, stavite neku srpsku trobojku od šest metara, pa šta ako je mahmudovka, kakve to veze ima…Plus, beogradski tabloidi. Viđi tamo, javite da to malo pojačaju, ovo mora da se odradi.

“Posao je takav, ni ja ga ne volim”, rekao bi Bili Piton.

Za ovo vrijeme i regionalnu političku stvarnost to već pripada prosrpskim i proruskim partijama u ovdašnjoj vlasti. Savršeno svjesni svog preplaćenog posla, uljuljkani i ohrabreni brigom prave palete beogradskih nalogodavaca, ovdašnji asovi projekta “srpski svet” se ovih dana susreću sa raznim saznanjima i eventualnim procesom marginalizacije koji uopšte ne sluti na dobro, po njih.

Još kad do te ekipe stignu upozorenja evropske signalizacije prema kojima nemaju pravo prolaska, niti mjesta ni na klupi za rezerve, nervoza zna da odradi svoje.

Mrtva trka je ko je prvi pukao.

Rajo Evropa se već toliko angažovao u urušavanju države da je to bruka od nametljivosti, banalnosti, uvrijedljivosti. Za jednog Vučićevog pozadinca, ipak previše posla. A ovo sa pozadincem, shvatite kako god hoćete… 

Milanče je, ipak, samo Milanče. Provaljen kao obična pričalica, nema tu sreće, tek nešto komičnog efekta kojim malo razgali svoje pristalice ili bar naruši učmalost svakodnevice. Bulumenta njihovih pozapošljavanih prilijepaka je samo bulumenta, opsjednuta namicanjem materijalnih povlastica.

A onda je Metodije odlučio da se istakne. I super je ispalo. Upravo je on, kao srpski nacionalista koji je uporište za svoje frustracije potražio pod mantijom srpske crkve, definisao srpsku crkvu kao pokrovitelja četničkog pokreta prepoznatog po saradnji sa nacistima i potpisnicima mnogih zločina na tlu Balkana. Srpski vitezovi, a?

Uporan Metodijev revizionistički angažman je bez sumnje doprinio da se religijska zajednica koja se predstavlja kao srpska crkva ustanovi ozbiljnim regionalnim remetilačkim faktorom. I da oko toga nema pogađanja.

Čak, Metodije je u svojoj viziji moći stigao da se naruga i ovdašnjem sektoru bezbjednosti ističući da “ne bojimo se mi više ni sile, sile njihove koja ne može ni red na ulice ove zemlje da uvede”.

Još kad bi neko trenutnog šefa crnogorske policije shvatio za ozbiljno, zaključio bi da je ministar sa ključnim državnim nadležnostima upravo dobio po ušima od jednog improvizovanog popa i da mu je bolje da ćuti. Metodije očigledno nema problema sa utjerivanjem straha u kosti ovdašnjim nosiocima vlasti.

Uostalom, srpska crkva je još prije pet godina na svojoj strani imala i razne ovdašnje nevladine organizacije koje su pojavu litija srpske crkve i taj politički teror pravdale uvažavanjem različitosti i slobodom izražavanja. Tek sada buncaju o fašizmu kao da ga po prvi put vide od strane istih autora.

Danas kao ozbiljnost treba da prihvatimo upozorenje sveštenika srpske crkve koji je blagoslov dao za fotografisanje oko crkve, ali ne i za sve ostalo. Jer, ima tarifa i za to. Kao kad dovezeš golfa dvojku da se osvešta. Blagoslov može za prednje amortizere, ali ne i za krajeve spona glave upravljača. Kompletna usluga srpske crkve se posebno naplaćuje. Oni tu već podvlače crtu.

U prilog onim riječima Bili Pitona.

I ediciji Sabrana djela crvenih linija.