HOLOGRAMSKA DRŽAVA Kako je Milojko pretvorio Crnu Goru u PowerPoint prezentaciju

U zemlji u kojoj se i vrijeme kreće sporije, Vlada je odlučila da i novac – stoji. Prema podacima konsultantske firme Fidelity Consulting, od 346 projekata predviđenih kapitalnim budžetom, za 238 njih potrošeno je – nula eura. Nula, ništa, prazno kao računi u državnoj kasi kad dođu kamate. Ako se to naziva „realizacija“, onda je i mirno ležanje u krevetu „trka na 100 metara“.

Navodno rekordni kapitalni budžet, koji je trebao da preporodi Crnu Goru, izgorio je u vatrometu obećanja i pretvorio se u vatrogasnu vježbu na papiru. Za šest mjeseci ostvareno je 22 odsto plana – taman dovoljno da se pohvališ u govoru, a da ne uradiš ništa na terenu. Simbol čitave strategije je projekat ski centra Durmitor: planirano 19 miliona, utrošeno 84,70 eura.

OD AUTOPUTEVA DO TELEPORTACIJE

Premijer Milojko Spajić je u međuvremenu postao hodajuća reklama za budućnost. Obećao je autoputeve koji spajaju sve sa svima, brze ceste sa četiri trake, bazene, digitalne valute, pa i trgovine koje dolaze na vaša vrata. Sve to zvuči kao Disneyland, samo što je jedina stvar koja se stvarno kreće – njegova mašta.

Memorandum sa Bechtelom o Jadransko-jonskom autoputu je potpisan, ali ni traga od lopate. Umjesto toga, dobili smo nove snove: ekspres-cestu od Pljevalja do Sarajeva, četiri trake od Herceg Novog do Ulcinja i direktnu vezu Berane–Podgorica za 25 minuta. Realno, jedina šansa da stignete za toliko jeste ako sjednete u raketu.

Spajić je obećao i da će Crna Gora postati Web3 nacija. Čak 30 odsto BDP-a trebalo je da dolazi iz kripto industrije, osniva se crnogorski MIT, građani će živjeti duže zahvaljujući projektu dugovječnosti. Istovremeno, ni krompir ne može da preživi, a cijena mlijeka tone ispod dostojanstva. Ali dobro, ako poljoprivreda ne ide, možda NFT ovce uspiju.

Planiran je i državni onlajn supermarket, po uzoru na Glovo – jeftina hrana na klik, sve do kraja 2024. godine. Danas: ni supermarketa, ni hrane, ni Spajića. Samo inflacija koja se isporučuje brže nego bilo koja dostava.

Lista bajki je duga kao čekanje u redovima državne uprave: sedmosatno radno vrijeme (“sat više za porodicu”), petak neradni za muslimane (ili nedjelja, ko zna), crnogorska „Guardia di Finanza“ za borbu protiv finansijskog kriminala (afera ima, garde nema), hotlajn linije za prijavu oružja (ni linija ni manje oružja), te čuvena vizija Montenegro biznis distrikta na Ćemovskom polju (trenutno samo polje).

Sve to upakovano u beskrajne govore, tvitove i fotografije sa premijerom koji samouvjereno pokazuje PowerPoint slajdove, dok asfalt i dalje postoji samo u teoriji.

“Prosječna plata 1.000€, minimalna 700€, penzija 450€, puna zaposlenost i sedmosatni radni dan za 12 mjeseci” ,“Ne smijemo propustiti 35 milijardi od Alabara” , “Četiri trake od Herceg Novog do Ulcinja”, “Nemam srbijansko državljanstvo”, “Pola milijarde za Pljevlja”, “Milijarda iz Japana” i “Nikad nijesam primio ni cent od Do Kvona.”

Da li se ispovijedio kod SPC popa za sve laži koje je izvalio?

Sve su ovo izjave premijera dok se građani smiju, ali sa knedlom u grlu – jer znaju da je ovo parodija koja nas košta.

ZEMLJA BEZ DODIRA SA REALNOŠĆU

Crna Gora Spajićeve retorike je kao hologram — blistava, ali neopipljiva. Ako se politički marketing mjeri u megabajtima, Milojko je svjetski prvak. Ako se mjeri u učinku, onda je ovo država koja lebdi u orbiti praznih obećanja, tražeći pistu stvarnosti.

U međuvremenu, put do Budve i dalje traje sat i po,Pljevlja nemaju ni puteve ni poslove, a Crna Gora — još uvijek nema svoju istinu.

U svakom političkom cirkusu ima onoliko klovnova koliko ima publike.

Ako je Crna Gora danas poprište beskrajnih obećanja, to nije samo zato što političari umiju da lažu — već i zato što mi, birači, umijemo da vjerujemo. Ne zato što smo naivni, već zato što smo iscrpljeni od realnosti i željni makar mrvice čuda.

Jer u zemlji gdje su plate tanke, putevi šuplji, a budućnost mutna kao katran, čovjek radije klikne na bajku nego na bilans stanja.

Kada Spajić najavi četiri trake od Herceg Novog do Ulcinja ili 30 odsto BDP-a iz kripta, birač ne čuje činjenicu, već nadu. Čuje: “Možda baš ovaj put.” I makar na trenutak, život izgleda lakše. Nema veze što nemamo ni kripto-industriju ni krpljen asfalt – imamo sliku u glavi da bismo ih mogli imati.

Taj trenutak nade, koliko god bio lažan, djeluje kao psihološki sedativ: na trenutak zaboravimo rupu na putu i rupu u novčaniku. Političar zna to, i zato nudi sve — jer zna da se niko neće zapitati kako, sve dok zvuči dovoljno grandiozno. Godinama živimo u začaranom krugu: obećanje – razočaranje – zaborav – novo obećanje. I svaki put kad se pojavi novi „spasilac“, mi kolektivno zaboravimo prošlog i ubijedimo sebe da je „ovaj drugačiji“. To nije politička racionalnost — to je emocionalni mehanizam preživljavanja.

Dokle će graditi karijeru na lažima i neispunjenim obećanjima

Lakše je vjerovati u čudesnog reformatora nego prihvatiti da smo ponovo nasjeli. Lakše je zamisliti autoput do Sarajeva nego gledati kaljugu ispred zgrade.

U tom začaranom ciklusu, stvarni učinak je postao nebitan. Važno je da političar izgleda kao da radi. Da pokazuje grafikone, logoe i planove. Da govori brzim engleskim, koristi riječi poput “startup”, “blockchain”, “inovacija” i “investicija”. Da se ponaša kao da je upravo sletio sa TED konferencije.

U zemlji gdje je stvarnost sumorna, marketing postaje valuta. A istina? Ona je postala luksuz koji ne ulazi u kapitalni budžet.

Ipak, svaka bajka ima rok trajanja. Čak i najmaštovitiji narativ kad-tad naiđe na stvarnost: put koji nije izgrađen, fabrika koja nikad nije otvorena, plata koja nije stigla. A onda, nakon što se probudimo iz kolektivnog sna, ostaje samo gorčina — i nova potraga za sljedećim „spasiocem“.

Zato je najveća odgovornost na nama, biračima: dok god nagrađujemo priče umjesto rezultata, dobijamo nove pripovjedače, a ne graditelje. Crna Gora danas ne živi u stvarnosti, nego u powerpoint prezentaciji. I dok se publika i dalje smije na nove najave kao na stand-up komediji, iza zavjese ostaje prazna scena.

Na kraju, pitanje nije šta će nam Spajić sljedeće obećati. Pitanje je: kad ćemo mi prestati da se oduševljavamo obećanjima i početi da tražimo rezultate.

L.P.Đ.