Sad se Pavle kroz Berane šeta

Piše: Nebojša Redžić

Nemam pojma koliko je decenija prošlo od kada sam prvi put napisao da svi nesporazumi i ideološko – politički sukobi koji u Crnoj Gori postoje, imaju u osnovi sukob zasnovan na različitom poimanju vrijednosti. Uzmimo četničku ideologiju, koja je u današnjoj Crnoj Gori dominantna, bilo da je neko javno i strastveno propagira ili je, pak, pasivno odobrava i naspram nje postavimo komunističku. Obje su na prvi pogled legitimne. Nekome je đed ili deda bio pristalica jugoslovenske vojske u otadžbini, bio za kralja i nosio bradu. Onome drugom ili drugačijem, predak je bio za besklasni sistem, socijalnu pravdu i nosio je petokraku. Obje su ideologije nastale u prošlosti, ima tome i vijek. I kako sada odrediti koja je bila bolja, pravednija, ispravnija?!

U ime svoje ideje, ubijali su i jedni i drugi. Bili nemilosrdni prema drugačijem mišljenju. Jedni pjevali: „Ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće“. Drugi: „Ko drukčije kaže, kleveće i laže…“ Jednoumlje kao zajednička karakteristika. Jame koje su ostale i iza jednih i iza drugih.

No, đavo je u detaljima. Ako je vrijednost odnos prema okupatoru, četnici se nijesu proslavili. Istorija ne poznaje nijednu njihovu bitku protiv Njemaca i Italijana. Komunisti, pak, imaju sijaset bitaka i protiv jednih, drugih i trećih. Ako je vrijednost tolerantan odnos prema drugoj vjeri, naciji ili opredjeljenju, brojke koje idu uz četnike govore o masovnim pogubljenjima, ubijanju, pogromu nad civilima. Komunisti su ih, naprotiv, pridobijali, okupljali i imali ih u svojim redovima. Ako je vrijednost borba za neki pravedniji društveni poredak, opet je komunistička težnja ka socijalizmu, uz sve manjkavosti, bila pravednija negoli četnička težnja ka ujedinjenoj srpskoj zemlji u kojoj će svima drugačijima biti tijesno.

Vaskrsnuće ravnogorske ideologije u Crnoj Gori

S kojim motivom, dakle, danas većinska Crna Gora, u nedostatku boljih ideja, baštini četničku ideologiju ili je bespogovorno prihvata? Da li zbog toga što u njihovom sistemu vrijednosti saradnja sa okupatorom, ubijanje drugačijemislećih i velika Srbija imaju prednost nad svim ostalim modelima življenja? Misle li Andrija Mandić i Aleksa Bečić koji su vodeći propagatori četništva i Milojko Spajić i Ervin Ibrahimović koji takve ideje ćutke prihvataju da ćemo jašući na tim vrijednostima galopom stići do Evropske unije?

Što želim reći? Pa to da priča o Pavlu Đurišiću, njegovoj bisti visokoj dva metra i igri „sad ga vidiš, sad ga ne vidiš“ nije ništa drugo osim dokaz da vladajuća struktura u Crnoj Gori ovom ujdurmom želi promovisati ideologiju, a ne Pavla. Briga njih za tamo nekog bradatog mladmajora u tridesetim godinama kome je hobi bio ubijanje ljudi, žena i djece druge vjere, koji je skončao u Jasenovcu. Njima je, dok gledaju u njegovu, u bronzi izlivenu bradu, jedini i definitivni cilj da i domaćoj i drugoj zainteresovanoj javnosti pokažu kako je u Crnoj Gori, prvi put od Drugog svjetskog rata, zagospodarilo četništvo, da je ta ideologija rehabilitovana, da je istorija revidirana i da ćemo na takvu Crnu Goru zaista morati da se navikavamo.

Imamo mi svoje

Sjećam se jedne anegdote iz sedamdesetih. Da li je Veljko Bulajić ili neki drugi slavni režimski režiser stigao u okolinu Berana da snima parizanski film, manje je važno. Okupili se mještani oko njega i on ih, pomalo se ustežući, pita hoće li neko da statira i u filmu glumi četnike. Na njegovo izmenađenje, javilo se desetak puta više ljudi od broja koji je on tražio. „Ali, nemam toliko četničkih uniformi“, vajkao se režiser. „Imamo mi, imamo mi“, gotovo uglas su ga obradovali mještani.

Ma, ni danas, u „oslobođenoj“ Crnoj Gori, nije bilo četnika kao što ih je bilo u Komunističkoj partiji Crne Gore (1990.) na čijem je čelu bio Momir Bulatović.

Nije sporno da je ta guja, gajena u njedrima. Hajde, uzmimo da su komunisti u svojih 45 godina imali nultu toleranciju na četništvo, a primjere poput ovoga iz Berana posmatrali tek kao folklornu pojavu u poplavi jednoumlja koje ih je okruživalo. Ali, kako drugačije posmatrati odnos vlasti nakon 1989. godine prema toj ideologiji, osim kao koketiranje i davanje prostora za uzlet kada za to dođe povoljan trenutak?! Ne znam, ali nekako mi proizilazi da je između komunista i četnika u mirnodopskim uslovima linija toliko tanka, a razlika toliko zanemarljiva da je prelazak iz jednog u drugi tabor bio maltene stvar trenutnog raspoloženja. Ma, ni danas, u „oslobođenoj“ Crnoj Gori, nije bilo četnika kao što ih je bilo u Komunističkoj partiji Crne Gore (1990.) na čijem je čelu bio Momir Bulatović. Uostalom, koliko znate ljudi u svojoj blizini da potiču iz partizanskih porodica, a da im je danas bliža četnička ideologija? Ko je pomenuo Milana Kneževića?

Sada ono najbitnije: ulogu promotera četništva u vrijeme pada komunizma na pravoslavnom Balkanu, preuzela je tzv. Sprska pravoslavna crkva. Ona je postala pontonski most za prelazak komunista u četnike. Baš kao što je u posljednjih pet godina PES poslužio bivšim depeesovcima da bezbolno promijene kapu. Tako su đeca komunizma, da bi stvar izgledala posve prirodno, najprije prigrlili srpske popove, pa tek onda sve ono što oni propagiraju: ideologiju krvi i tla, negativan odnos prema osobama druge vjere i drugačijeg načina razmišljanja, reviziju prošlosti i proglašavanja sopstvenog naroda žrtvom kako bi iz te „činjenice“ progonili iz javnog diskursa sve one strašne stvari koje su činjene u ime srpstva. I kako bi ih ponovo činili.

U sistemu vrijednosti tzv. Srpske pravoslavne crkve, Pavle Đurišić ili Radovan Karadžić, svejedno, srpske su patriote, borci za slobodu Srbije, heroji, hajduci, junaci svoga doba. Njihova „vjera“ je istrebljenje autentičnih Crnogoraca, manje brojnih naroda i svih koji stanu na put vaskrslom Srpstvu. Suštinu njihovog programa čini asimilacija Crnogoraca, brisanje našeg istorijskog pamćenja i krađa naše kulturne i sakralne baštine.

Prihvativši Amfilohija Radovića, najvećeg krvnika autentične Crne Gore za saveznika, „mlado, lijepo i pametno“ rukovodstvo Crne Gore nakon 1990. godine u naša je njedra pohranila guju koja je konačno stasala i prijeti da će nam doći glave. Ili već jeste?

Ko su danas negativci?

Razjasnili smo, dakle: u važećem sistemu vrijednosti, u novoj Crnoj Gori na koju smo se dobrano navikli, Pavle Đurišić nije negativac. Nije ni Radovan Karadžić. Ni onaj nesretrni, snishodljivi Vladislav Dajković koji je u srpskom parlamentu natjerao i autentične Srbe da se stide njegovih skinutih gaća.

Sjećam se da smo kao djeca u bioskopu gledali parizanske filmove i strastveno navijali i aplaudirali kada naši udare po četnicima ili Njemcima. Komunisti su, uz „male“ dorade, vodili računa o tome da nova pokoljenja prihvate prave vrijednosti. Ovi današnji za takvo što nemaju političku volju.

Da ima političke volje da se „uhapsi“, Pavle ne bi po ovoj studeni šetao po Beranama i okolini bježeći od policije koja ga ne traži. Ni Radovan Karadžić ne bi „drhtao“ pitajući se hoće li mu snishodljivo bjelopoljsko rukovodstvo Opštine oduzeti nagradu „Risto Ratković“. Zbog te iste političke volje koja danas nije mnogo drugačija od one ranih 90-tih, ta mu je nagrada i dodijeljena. Ali, toga nema u udžbenicima za osnovne i srednje škole u Crnoj Gori. Naša đeca misle da je u Srebrenici 1995. godine bila Olimpijada.

Bijelo Polje sada “vraća kilometražu”, odriče se svog mraka iz 90-tih

Zaboga, isplati li mi se više da se borim protiv zloupotrebe istorijske nauke u velikodržavne, dnevnopolitičke i nacionalističke svrhe. Kome govoriti da bi u nastavi istorije trebalo imati drugačiji pristup međuetničkim konfliktima na Balkanu, da bi valjalo promovisati multiperspektivnost i zapostavljene, a ipak prisutne primjere međuetničke solidarnosti koji su protivteža produkciji mržnje i dominantnim samosažalijevajućim istorijskim i društvenim narativima. Recimo, koliko naše đece zna ko je bio Srđan Aleksić. Znaš li, poštovani čitaoče, gdje je njegova ulica u Podgorici?

Niko me nikada neće razuvjeriti da bi odnosi između Crnogoraca koji su ostali Crnogorci i Crnogoraca koji su postali Srbi bili mnogo bolji, da mržnja nije došla spolja, da nije nametnuta od crkve i političkih elita. Obični, “mali” ljudi pokazuju mnogo veću društvenu odgovornost nego oni koji njima vladaju. I tako je u cijelom regionu. Tako je i u Bijelom Polju koje sada “vraća kilometražu”, odriče se svog mraka iz 90-tih. A upravo to Bijelo Polje imalo je sve uslove da 90-tih bude kasapnica, poput bilo kojeg b/h stratišta. Nije postalo, jer su ga spasili ljudi. Ne političke elite, nego njegovi pravoslavci i muslimani koji nijesu htjeli jedni na druge. Koliko god su neke političke strukture to željele.

Još ovo: istoriju i to onu lošu, prizivaju oni koji ne mogu da ponude ništa novo i kvalitativno drugačije. Aleksandar Vučić, recimo, insistira na žrtvama sopstvenog naroda a iz javnog diskursa progoni sve one strašne stvari koje su činjene u ime “srpstva”. Snimljen je i film “Dara iz Jasenovca”, koji je neskriveno državni projekat i koji je – što mu je i bio cilj – produkovao eksploziju međunacionalne mržnje. U Srbiji je prije nekog vremena usvojena i Kulturna strategija, u kojoj je ključni element tematizacija “genocida nad srpskim narodom”, dok se zločini nad drugim narodima ne spominju. Na televizijama neprestano promiču likovi koji ponavljaju tvrdnju da su Srbi “mnogostradalni” narod koji je uvijek bio na pravoj strani istorije. Upravo je ovakva zloupotreba istorijske nauke dala značajan, ako ne i presudan doprinos kreiranju atmosfere za užasne ratove devedesetih. I ponovo ga daje.

Vučić iz javnog diskursa progoni sve one strašne stvari koje su činjene u ime “srpstva”

Upravo to slijedi i čini današnja Crna Gora. Evropejstvo je samo dekor, šarena laža kojom se želi zamaskirati činjenica da je četništvo dominantna ideologija u Crnoj Gori. I kako sada protiv većine?

Ipak, ja koji sam u Crnoj Gori vazda između većine i manjine birao one druge, ja koji sam vazda između jačeg i slabijeg birao ovog drugog, imam pravo da kažem svima koji pate od “svejednoće”: ljudi, osvijestite se dok nije kasno. Pođite na prađedov grob, pronađite stare fotografije, sjetite se priča svojih starih – vi nijeste ono što žele od vas na naprave. Molim? Ako jeste, onda počnite da puštate brade i ponudite svoj dom odbjeglom Pavlu. Isplati se.