Jakovljev ljubimac Risto

Piše: Nebojša Redžić

Sve i da nije načinio previd, pa najviši državni orden koji se dodjeljuje predsjednicima/suverenima država namijenio Ristu Radoviću iz Morače, nominalni predsjednik Crne Gore Jakov Milatović je već na prvo čitanje načinio faul koji je neoprostiv. Neće mu oprostiti baš niko ko imalo drži do vrijednosti koje su se cijenile u vremenima “slavne crnogorske istorije”. No, ova vremena niti su slavna, niti će buduća pokoljenja imati razlog da za nekoga iz ovoga vremena jednom kažu da im je to “slavni predak”. Nađe li, pak, neko naše praunuče, kada odraste, fotografiju predsjednika države s kraja prve četvrtine 21. vijeka, vjerovatno će se grohotom smijati i pitati se koja nas je to đavolja rabota natjerala da za prvog čovjeka države izaberemo nekoga kome vrijednosni horizont završava do nebeskih visina Velike Srbije koju je tako zdušno promovisao onaj kome će Jakov Milatović dodijeliti Orden Crne Gore, najveće državno priznanje.

Evo, neću pitati vještačku inteligenciju što misli o potezu slučajnog predsjednika Crne Gore jer ne treba biti previše inteligentan da zaključiš kako je to samo vraćanje duga prvom popu Crne Gore koji je prije pet godina uvrstio Jakova među 12 crnogorskih apostola. Iako je u godinama Radovićeve borbe za degradaciju Crne Gore i njeno klečanje pred beogradskim gazdama Jakov grickao stipendije koje mu je omogućio DPS i bio daleko od fronta đe je Dukljane valjalo prikivati za Vezirov most, zalizani dječak koji je svoju afirmaciju tražio po inostranstvu, brzo je stekao naklonost popa Rista.

U godinama Radovićeve borbe za degradaciju Crne Gore i njeno klečanje pred beogradskim gazdama Jakov je grickao stipendije koje mu je omogućio DPS

Predstavljen kao ekspert koji se uprkos ponudama Real Madrida i PSG-a vratio da ugradi svoje znanje i umijeće u rodnu grudu, brzo je zablistao na terenima ispod Gorice i zavrijedio da “pučina” sa litija netremice počne gledati u ovaj biblijski lik kao u spasioca. Otprilike, kao Napolitanci u Maradonu.

No, tek što su ispratili popa Rista koji je, vele, uložio cijelog sebe da napravi što samostalniju Pravoslavnu crkvu u što samostalnijoj Crnoj Gori, Jakov je, na temeljima onoga u što ga je promovisao Amfilohije, doletio do visina korisnika tablica 001, iako bi toga dana i bista Pavla Đurišića – da je bila dostupna – pobijedila na predsjedničkim izborima.

Sjetih se da je jedan od prvih poteza na mjestu predsjednika bio javni poziv svima koji misle da to zaslužuju, da postanu njegovi savjetnici. Vrištao je da će meritokratija biti opredjeljujuća za prijem onih koji će ga okružiti u prestižnoj fotelji. Ne bijah lijen, nego sam poslao CV neprikosnoven među kolegama, konkurišući za savjetnika za medije – baš da vidim hoću li ga barem malo uznemiriti. No, kao i većina onih koji su unaprijed znali da nijesu po ukusu Crkve, pa samim tim ni prvog čovjeka države, dobio sam tipski odgovor gdje mi zahvaljuje na interesovanju i obavještava da će me “imati u vidu”. Bog me ubio ako sam mu makar i malo zamjerio.

No, ovo sjećanje na jedan od prvih predsjednikovih poteza, učinio sam zbog onoga što mu se dešava danas. Naime, da je tada malo bolje birao savjetnike, neko bi se već sjetio da mu ukaže kako je ovo sa Amfilohijem ujdurma nedostojna čak i predsjednika mjesne zajednice.

Amfilohije dočekuje Arkana i Tigrove ispred Cetinjskog manastira

Ipak, ima tu i neke čudne nebeske logike kakvu može da ispiše samo današnja Crna da crnja ne može biti – Gora. Ako je Dritan Abazović prije par godina mogao da neustavni ugovor potpisan sa crkvom Srbije nazove “temeljnim”, onda i Jakov može srpskog popa iz Morače darivati ordenom namijenjenim suverenima stranih država.

O čemu se radi? Da bi ugovor između države i neke vjerske organizacije mogao da se nazove temeljnim, mora se potpisati sa međunarodno priznatim subjektom. Vatikan, recimo, to jeste i ugovor Crne Gore sa Svetom stolicom jeste Temeljni ugovor. Ali, veleizdajnički akt kojeg je potpisao omaleni mrzitelj svega crnogorskog iz Ulcinja sa prvim popom Srbije to nije, ne samo zato što mu je sadržaj anticrnogorski, nego prije svega zato što tzv. SPC nije međunarodno priznati subjekat.

Nije valjda da se Jakov Milatović, sjetivši se Đeda Rista, rukovodio tom istom logikom pa je orden namijenjen strancima, podario Amfilohiju Radoviću?!

Neću reći da se Milatović ovim činom svrstava uz bok Dritanu Abazoviću, jer ovdje nije riječ o posljedici, koliko o namjeri. Kakav to raspored sivih ćelija u mozgu mora imati osoba koja, uneredivši se u temelje države koja je porodila, nagrađuje najveće neprijatelje ove države (crkvu Srbije, Radovića…) – o tome bi sud mogao dati simpozijum stručnjaka za poremećaje centralnog nervnog sistema koji uslovljavaju autodestrukciju i mazohizam.

Ako je Dritan Abazović prije par godina mogao da neustavni ugovor potpisan sa crkvom Srbije nazove “temeljnim”, onda i Jakov može srpskog popa iz Morače darivati ordenom namijenjenim suverenima stranih država

Ali, onaj ko ne zna ili ne želi da zna da su crkva Srbije i njen prvi čovjek punih 30 godina posrbljavali Crnogorce i predano radili na zatiranju našeg istorijskog pamćenja, taj zaista ne zna ništa ni o Crnoj Gori, ni njenoj slobodi, a ponajmanje o njenom trajanju. Jer, Risto Radović je, fakat, najveći mrzitelj Crne Gore i njenog identiteta potkraj 20. i početkom 21. vijeka, a onaj ko to ne vidi, ili ne želi da vidi, zaista ne zaslužuje ni źeru poštovanja.

Djeluju tragikomično skorašnji pokušaji batrganja Jakova Milatovića i nerijedak privid da ipak lagano uči, pokušava razumjeti Crnu Goru i izvući se iz vrtloga koji našu državu vodi u nestanak. No, zaista je to bila samo halucinacija jer bi svaki njegov korak naprijed, bio praćen sa najmanje dva unazad.

I zaista mi je mučno da navodim slučajeve kada je prosječan Crnogorac mogao pomisliti kako će “predsjednik svih građana” pobjeći iz zagrljaja crkve Srbije koja ga je izmislila. Još od teksta u kome sam konstatovao da su “obojica Momir” (reakcija na aluziju da su on i Spajić nalik Momiru i Milu), preko testa gdje nije imao pravo na grešku (formiranje vlasti u Podgorici), sve do potonjeg nedjela kojim je uvrijedio čast i ponos svakog Crnogorca dajući oredan zlotvoru koji mrzi i kune, Jakov Milatović je imao kontinuitet anticrnogorskih poteza. Njegova nedosljednost udaljila ga je u međuvremenu čak i iz društva kome je nakon antidržavnih litija pripadao, tako da nesretni predsjednik više nije ničiji. Baš kao nekada, kada se vratio sa studija, a psiholozi koji su ga testirali radi prijema na Ekonomski fakultet zaključili da nije predodređen za funkcionisanje u zajednici.

Ovako usamljen, ostavljan od svih, sirak tužni bez igđe ikoga, asocijalni i nedostojanstveni Jakov prvom pogodnom prilikom će ustati iz fotelje predsjednika i vratiti se u društvo onih kojima po intelektu i poimanju tradicionalnih crnogorskih vrijednosti pripada. Bio to Miholjski zbor ili Kolo srpskih sestara, svejedno. Ili možda da sa Miletom Pavićevićem i Darom sa Smokovca načini kolekciju postera svih onih koji su 30 godina radili o glavi Crnoj Gori, pa ih predstavi kao kandidate za buduće dobitnike najvećeg državnog priznanja. I pokloni ih Sabornom Hramu u Podgorici, tamo đe se nalaze freske i nekih crnogorskih junaka.

Na tom bi zidu počasno mjesto zauzeo Jakovljev ljubimac Risto. Pa neka je sa srećom to o čemu se radi.