Može li u Pljevljima da cvjeta limun žut?

Piše: Nebojša Redžić

Da su četnici za svoga vakta – od 1942. godine bili ovako aktivni i produktivni kao njihovi sljedbenici nakon „oslobođenja“ 2020.godine – ko zna kako bi se završio Drugi svjetski rat. Ovako, dok su Draža i ekipa ćutali i čekali svojih pet minuta, propustili su brojne prilike na kojima njihovi istomišljenici danas predano rade. Recimo, mogli su oni i tada ponekad položiti cvijeće ispod spomen ploče iznad ulaza u budvanski Stari grad kako bi oživjeli laž da je srpska vojska oslobodila Budvu 1918. godine. Mogli su vala i oni iznijeti koji kamen na vrh Rumije, nazvati to gore crkvom i plasirati priču da je sveta planina od vazda bila srpska, a da muslimani i katolici gore nikada nijesu nogom kročili. I onda po tadašnjim zakonima legalizovati objekat kako ne bi ostavili tu muku za daleka neka pokoljenja. Ili su mogli pečatirati neki dokument da je aneksija Crne Gore od strane bratske nam Srbije bio čin ljubavi, a ne neka tamo nasilna rabota kako su je nazvali komunisti.

I još mnogo toga su mogli Dražini i Pavlovi četnici, ali su nekako više bili skloni da broje žene i djecu koje su poklali od Pljevalja do Bosne, nego da falsifikuju istoriju. Kao da su znali da će, upskos porazima na bojnom polju i činjenici da su izgubili rat, doći dan kada će njihovi potomci moći da prekreče sve one istorijske činjenice koje im ne idu u prilog.

Mnogo toga su mogli Dražini i Pavlovi četnici, ali su nekako više bili skloni da broje žene i djecu koje su poklali od Pljevalja do Bosne, nego da falsifikuju istoriju. 

Da ne bude zabune: kada pominjem četnike koji su nakon 2020. godine konačno stekli pravo „građanstva“ i zaslužili da ih zovemo pravim imenom, ne mislim samo na aktere vlasti koji su sastavili tri vlade, nego i na sve one persone koji su u tri potonje decenije uspijevali da se infiltriraju u nazovi crnogorske stranke i pomognu da se dogode čuda neviđena koja su prethodila onome što nam se dešava danas.

Jedan od takvih događaja pamtimo iz 2005. godine, kada se u susret referendumu o državno-pravnom statusu, na Rumiji pojavio neidentifikovani objekat koga su iz nebeskih visina na vrh Rumije helikopterima spustili pripadnici Vojske tzv. SCG i nazvali ga crkvom. A crkva u Crnoj Gori ne može biti ničija do srpska, jer bi u suprotnom vjerni narod momentalno zavapio da je ugrožen i progonjen. Taj limeni objekat koji je doletio sa neba, prekinuo je vjekovnu tradiciju jedinstva i zajedništva kada su predstavnici tri vjere jednom godišnje nosili na Rumiju kamenje i krst sv. Vladimira.

U međuvremenu, limenka na Rumiji postala je srpska crkva, sveti Vladimir postao je Jovan-Vladimir, čak je 2018. godine taj limeni objekat obložen kamenjem, odoljela je potom ta „crkva“ izvršnom rješenju o rušenju, a koliko sjutra treba da bude legalizovana. I molim vas, da se niko nije usudio da se usprotivi volji nove vlasti jer su i donošenje limenog objekta i njegovo pretvaranje u rang crkve omogućili oni stari, depeesovci.

“Crkva” razdora na Rumiji 

Istina, nije da neki od onih starih nijesu pokušali da uklone tu gomilu kamenja sa vrha Rumije. Čak su neke inspekcije izlazile „na lice mjesta“, pisale neka rješenja o rušenju, čak su izdejstvovali da rješenja postanu izvršna…i samo se čekao momenat kada će taj ružni objekat u kojem nema ni sveštenstva, ni vjernika, biti uklonjen. No, urbana legenda grada Bara govorila je da komunalni inspektori i policajci, a pogotovo fizički radnici, nijesu smjeli da dirnu u crkvicu, jer bi ih, pričalo se šapatom, stigla Amfilohijeva kletva. Čak su mi se neki ljudi u Ostrog kleli da su nekoliko puta kretali ka Rumiji sa namjerom da ruše, ali bi se svaki put vratili neobavljena posla jer radnici, zbog sujevjerja i straha po potomstvo, nijesu htjeli krampom na crkvu!

Nedaleko odatle, u Budvi, na ulazu u Stari grad, još u vrijeme dok je Svetozar Marović gospodario Budvom, predmet sporenja bila je ploča na kojoj piše da je srpska vojska na Mitrovdan oslobodila prijestonicu nam turizma. I to, vele, pohodom od Soluna kada je, kako je to lijepo objasnio neki Mladen Mikijelj „oslobodila ovaj naš primorski grad od austrougarske okupacije i viševjekovne tuđinske vlasti“. To što u danima „oslobođenja“ Budve u tom gradu nije bilo nijednog austrougarskog vojnika, taj neki Mikijelj nije pomenuo. Ali je u nastavku govora izrekao nekoliko misli koje se, iako ih je on namijenio imaginarnom neprijatelju, do posljednjeg slova mogu odnositi na njega i njegove ideološke saborce:

Mikijelj organizuje proslavu “oslobođenja” Budve

„Oni koji su nekada bili uz svoj narod, danas su se, pod pritiskom vlasti i interesa, odrekli svog porijekla i svoje vjere, pokušavajući da nas uvjere da je prošlost zaborav, a ne temelj. Znamo da pobjednik piše istoriju ali kod nas je svaki novi pobjednik – nova bajka o istoriji. Kod nas se istorija decenijama ne izučava nego partijski propisuje.”

I tako, dok je sa grupom sljedbenika partijski propisivao novu istoriju koju stvara aktuelna vlast u Crnoj Gori, Mikijelj, kao da shvata da je grešan i da laže kada govori o srpskim oslobodiocima Budve, još jednom je istakao da su ponovo napadnuti naši ideali kao što su “jezik, pismo, vjera, čast i dostojanstvo našeg roda”. A kada ovakvi kao Mikijelj kažu da je nešto “naše”, onda nemojte nijednog trenutka sumnjati da je “naše” sinonim za “srpsko”. Jedino što nije objelodanjeno ko su ti novi neprijatelji koji kidišu na srpske istine i misli li kada o njima govori na premijera Milojka Spajića ili na ovu mladost DPS-a?!

Ili se čovjek prosto bori protiv činjenica koje kažu da u Budvi te 1918. godine na Mitrovdan ni uoči njega, nije bilo nikakvih borbi, da nije ispaljen nijedan metak, a pogotovo da u Budvi i okolini ne postoji nikakvo srpsko groblje koje bi bilo dokaz da su ravno iz Soluna, gdje su dospjeli zahvaljujući crnogorskim “ratnicima iz bajke” koji su ih odbranili na Mojkovcu, Srbi stigli u Budvu i potamanili Austrougare.

I inače: sve srpske bitke danas, njihovo ispravljanje nepravdi, istorije koju su pisali neki drugi pobjednici – sve je to zapravo njihova borba protiv činjenica i bezbroj puta potvrđenih istorijskih istina, da nemam sumnju kako im uopšte nije lako. Sva sreća je da se nove srpske istine danas ispisuju tasterima u parlamentu ili polaganjem cvijeća na table sa lažnim natpisima, a ne onako kako su to činili u Srebrenici i na drugim gubilištima. Stoga će sve izgledati lako i kada uskoro izglasaju da aneksija Crne Gore 1918. godine nije bila nasilna, nego se tu, prosto, radilo o “ujedinjenju”.

Srbi “oslobodili” Crnu Goru 1918. kao što je Mladić “oslobodio” Srebrenicu

Mogu oni tako izglasati da je danas u Crnoj Gori mjesec april, mogu odlučiti da u Pljevljima od sjutra treba da cvjeta limun žut, da je Podgorica na sjeveru, a Berane na jugozapadu – ali to neće promijeniti činjenice. A sukob sa njima, naprosto, nije isplativ posao. U eri tehnologija, gdje i Google i ChatGPT, a bogami i TikTok čuvaju mnoge istorijske istine, gdje postoje i ljudi koji još po nešto pamte i udžbenici u kojima je ispisano ono što se više ne može prepravljati kao što su prepravljali Gorski vijenac, bojim se da će srpske “istine” morati da sačekaju neka bolja vremena.

Jedini problem je što riječi ideologa Srpstva Dobrice Ćosića – da je laž srpski državni interes – obavezuju. Posebno kada si srpski janjičar, svjestan svoje istorijske misije i dobro plaćen za nju.