Podgoričani, Titograđani, ima li vas?

Piše: Nebojša Redžić

Stara Podgorica, a sa njom i onaj Titograd koji smo znali, lagano nestaju. Nema više onog prepoznatljivog duha koji je krasio ovdašnje ljude neopterećene politikom i nacionalnom pripadnošću, a prepune zdravog humora i beskrajnih noćnih druženja u ljetnjim mjesecima. Nekada se od Trga pa do stadiona Budućnosti znao red i poredak: Lazo Delević je ordinirao kod nekadašnjih Carina, braća Đurišić odmah do njega, pa Džijo Lekić, ŠT Hamza, Pupo i Nino, Torzo, Cufo, Saša Ivanović, sve do Meta, Raska i Amida i legendarnog lokala Tamatoa, prvog komada slobodne teritorije Crne Gore početkom devedesetih. Nestao je i čuveni podgorički korzo, a novi izgled Trga poslao je u zaborav najbolji podgorički parking i čuveno Radovče đe se od ranog jutra, do kasno u noć, slivala svaka informacija vezana za titogradsku zbilju. Nema više ni punog stadiona, kada su Tonko, Guzo, Maco i Caco zaluđivali publiku svojim vragolijama, a stadion čak i protiv Čelika iz Zenice bio dupke pun. O Hajduku ili Zvijezdi da ne govorimo.

Bio je to grad koji je iznikao kao feniks iz pepela, iako u njemu između 1941. i 1945. nije izgrađena nijedna kuća. Sve je bilo porušeno i oštećeno bombardovanjem, a samo od 5. maja 1944. do oslobođenja od fašista i domaćih izdajnika 19. decembra iste godine, grad je pretrpio 66 bombardovanja. Entuzijazmom naroda, nakon rata je savladana materijalna pustoš i stvoreni su uslovi za razvoj grada koji je 1945. godine brojao 6270 stanovnika, nakon što su se u njega vratili oni koji su se sklonili od rata.

Već u prvim poratnim godinama, u Titograd se doselilo i nekoliko desetina porodica viđenih Pljevljaka koji su u glavnom gradu dobili sve uslove za život, uhljebili se i prigrabili stanove na najboljim lokacijama u gradu. Šapatom, govorkalo se da ih je komunistička vlast svjesno sklonila iz Pljevalja kako ne bi predstavljali prepreku za ekonomsku eksploataciju toga gradića na sjeveru sa nevjerovatnim privrednim resursima.

Podgorica nekad

Vremenom, nekako se sa dolaskom sjevernjaka počeo rađati animozitet između sjevera i juga Crne Gore koji je trajao sve do početaka višestranačja 1990. godine. Kod Titograđana, rađao se otpor prema najezdi ljudi sa sjevera, o čemu su govorili i prigodni stihovi tipa: „U Titograd što ne valja, to je došlo iz Pljevalja“. Znali su uzvratiti i Pljevljaci, pa bi inverzijom riječi poručivali da je u Titogradu „sve što valja“ došlo upravo iz Pljevalja.

„Sukob“ između sjevernjaka i južnjaka u Titogradu je bio posebno izražen sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Sve češće i sve više, vrcavi titogradski momci znali bi pridošlicama davati pogrdne nazive, pa su tako sve brojniji Bjelopoljci, Beranci, Pljevljaci…počeli biti nazivani „stojserima“ (termin koji sublimira način obavljanja velike nužde u visokom snijegu), govorilo se da su „šljegli“, poneko bi ih zvao i „saša“ (sišao/sašao odozgo) i još niz sličnih dosjetki. S druge strane, sjevernaci su Titograđane zvali „cikotićima“, iako nikada do kraja nije razjašnjeno je li u pitanju pogrdan termin ili prosto nadimak.

Rekoh, sa pojavom višestranačja, te su razlike nestajale, da bismo se počeli dijeliti na radikale i liberale, četnike i partizane, zelenaše i bjelaše, Crnogorce i Srbe. No, čak i u vremenu višestranačja, duh starog Titograda održao se u dugom periodu, ali je postepeno nestajao, uglavnom zbog neminovnosti prolaznosti i biološkog nestanka većine viđenih Titograđana, da ne kažem gradskih oriđinala.

 Šapatom, govorkalo se da ih je komunistička vlast svjesno sklonila iz Pljevalja kako ne bi predstavljali prepreku za ekonomsku eksploataciju toga gradića na sjeveru sa nevjerovatnim privrednim resursima

Razlikovali su im se i okupatori

Novo vrijeme i masovne migracije stanovništva mijenjaju društveni i politički pejzaž zemlje, dok sjever ostaje prazan, a jug puca po šavovima. Iako mala, Crna Gora predstavlja prostor u kojoj su razlike između njenog sjevera i juga toliko velike da se mogu „nožem sjeći“. I mentalitetske i kulturološke i civilizacijske. Objašnjavajući Crnu Goru prijateljima iz okruženja, znao sam reći da je u svakom pogledu razlika između jednog Pljevljaka i Budvanina, ili pak između Beranca i Novljanina veća nego između Engleza i Francuza. Dobro, možda ne jedino ona jezička. A razlikovali su im se i okupatori. Neki ih nikada nijesu ni imali.

Ipak, unutrašnje migracije nikada nijesu prestajale, samo im se mijenjao intenzitet. U posljednjoj deceniji su veće nego ikada: stanovnici sjevera masovno prodaju imanja i sele u Podgoricu i na primorje tražeći posao, obrazovanje ili samo šansu da krenu „ispočetka“. Rezultat je dramatičan demografski preokret: pojedina sela i opštine na sjeveru ostaju gotovo bez mladih, dok Podgorica nosi titulu najbrže rastućeg grada u regionu. U državnoj administraciji, javnim službama i političkim strukturama, danas dominiraju ljudi iz sjevernih krajeva, a mnogi su u dilemi da li je u pitanju politički projekat velikosrpskih asimilatora ili prosto, prirodna posljedica demografskog presipanja onih kojima je ljudska potreba nalagala da dođu u centar i postanu dio njegove društvene elite.

Pomenuh mentalitetsku razliku. Neki djelovi Podgorice danas su postali stjecište dođoša. Famozni City kvart prepun je Beranaca, Nikšićana, pa i Budvana koji su u grad donijeli drugačije navike i kulturni obrazac. Protovnik sam generalizacija, ali se u City kvartu osjećam nekako izgubljeno. Podgoričani taj toponim jednostavno zovu: Beran selo. I kažu da je razlog što automobile parkiraju „na livadu“ jednostavan: podsjeća ih na miris njihovog sela. Mnogo agresije, sirene gdje me upozoravaju da treba da se prigalodim samo njima znanom načinu vožnje, čudan izgovor koji su, kada su antidržavne litije trajale, Podgoričani sublimirali u onoj čuvanoj paradigmi „naaaarod“.

City kvart iliti Beran selo

Podgorica se, tako, suočava sa naglim rastom: preopterećena je infrastruktura, cijene nekretnina i njihovog rentiranja vrtoglavo rastu, urbanistički haos je primjetan i laiku, a nedostatak škola i vrtića prvi je simptom demografskog pritiska.

Država će prije ili kasnije morati da odgovori na ključno pitanje: može li Crna Gora opstati kao koherentna zajednica ako se geografski prazni, a administrativni centar prepunjava?

Iako proces donosi napetosti i nerazumijevanje, on stvara prostor za novi identitetski model. Podgorica postaje mjesto gdje se miješaju jezici, navike, porijekla i istorije. Sjever se seli na jug, jug utiče na sjever, a nastaje treća Crna Gora – urbana, pomiješana i neočekivano dinamična. Možda će to miješanje postati temelj stabilnije i modernije države, ali ne treba zanemariti opasnost da ima dugoročne loše posljedice, da dovede do demografskog urušavanja i političkih tenzija.

Migracije u Crnoj Gori, ne samo sjevernjaka, nego i svih drugih nacija koje dolaze kod nas, počinju da oblikuju politički vrh, mijenjaju društvenu sliku i crtaju novu mapu identiteta Crne Gore. A tu već počinje jedna druga priča.

Šljegli da bi postali vlast

U prilog teze da je masovan dolazak sjevernjaka, moguće, politički projekat aktuelne vlasti ima mnogo argumenata. U javnosti i političkim krugovima prešućena je dimenzija da su mnogi krajevi sjevera Crne Gore relativno kasno ušli u njen sastav – prije tek nešto više od 100 godina. S druge strane, centralni krajevi: Cetinje, primorje, stara zetska oblast imaju institucionalno pamćenje državnosti i slobode koje traje stoljećima. Tu su stasavale generacije koje su Crnu Goru doživljavale kao svoj prirodni politički okvir.

Na sjeveru je priča drugačija: dugi period života u okviru Osmanskog carstva, kasno uključivanje u Crnu Goru, zatim jugoslovenska država – sve je to proizvelo identitetski mozaik koji se razvijao drugačijim ritmom. Državotvornost sjevernjaka je, naprosto, drugačije strukturirana, a različita iskustva prave različite političke refleksije. Otuda vjerovatno onaj flegmatični, često i cirkusantski pristup premijera, Pljevljaka, Milojka Spajića prema crnogorskoj državnosti i opasnostima od njenog ugrožavanja. Čovjek, naprosto, nema senzibilitet prema Crnoj Gori kao što bi imao jedan Cetinjanin. I zato je njemu svejedno hoće li sjutra živjeti u nezavisnoj državi ili ogranku Beogradskog pašaluka.

Otuda vjerovatno onaj flegmatični, često i cirkusantski pristup premijera, Pljevljaka, Milojka Spajića prema crnogorskoj državnosti i opasnostima od njenog ugrožavanja

Upravo ta različitost u poimanju državotvornosti, izaziva nesporazume između sjevera i juga. Dok jedni polaze od duboko ukorijenjenog kontinuiteta, drugi kreću od životne realnosti u kojoj je „država“ nešto što treba da im pruži posao i šansu, a ne mitski okvir identiteta. Upravo zato, svaka statistika bi pokazala da sjevernjaci mnogo više od južnjaka pridaju važnost formalnom obrazovanju – pa ako hoćete i kupovini diploma – nego tradicionalno lijeni stanovnici juga koji u velikom procentu smatraju da su činom rođenja u staroj Crnoj Gori predodređeni za velika djela.

Tako danas u javnoj upravi imamo mnogo više sjevernjaka koji lagano počinju da kroje sudbinu cijele Crne Gore. Gomila nekih novih fizionomija, sa preuskim odijelima, kravatama vezanim nakrivo i svježe njegovanim bradama, zaposjeli su brojne funkcije po dubini, predvođeni sugrađanima sjevernih gradova koji ih guraju naprijed i ulivaju im samopouzdanje da bez zadrške rade na nestajanju tradicionalne, njegoševske Crne Gore. Prekrajanje i revizija istorije, slavljenje heroja koji to nijesu i izmišljanje novih mitova kojima zatrpavaju neznaveni puk – sve to liči na pokušaj zatiranja svega što je Crnu Goru kroz istoriju činilo oazom slobodarstva i junaštva. Jer, oni su tu da sve to relativizuju, ponište, a ako treba i ismiju.

Kud ćete većeg apsurda nego kada vidite da neki Spalević iz Berana postaje prvi čovjek kultnog FK Budućnost. A veliko je pitanje koliko je puta u životu gledao utakmicu u Titogradu/Podgorici i zna li uopšte ko je Tonko Miročević. Pa nekakva Zečevička, dobitnica (o, Bože) „vidovdanske povelje“ za koju kažu da se bavi „analitičkim novinarstvom“ – a ne pamtim da je ikada objavila slovo u medijima – postane direktorica KIC-a. Ili kada Nišavić iz Vodovoda grmi o kvalitetu podgoričke vode koju je prvi put popio kada je već bio formiran čoek. Pa ona Nedovićka iz Bijelog Polja koja izigrava moralnu gromadu, a uz sve probleme sa sintaksom i stavovima, bolje zna kuda Crna Gora treba da krene nego Cetinjani kojih u strukturama vlasti gotovo i da nema. Da ne pričam o Pljevljaku, premijeru Milojku.

Protok vremena, globalni progres ili pak nešto treće, tek Podgorica više nije ono što je bila još prije par decenija. Sjevernjaci joj lagano nameću svoj obrazac života, a Podgoričana nema da kažu: dosta. Zato se pitam i uvijek ću se pitati: Podgoričani, Titograđani, đe ste? Ukradoše vam grad, a vi ćutite. Danas od Pošte do stadiona mogu da prođem, a da nikome ne kažem dobar dan. Ko su ovi ljudi?

Ili, hajde, da ne budem prestrog jer sam, moguće u konfliktu interesa. Svoje prve godine života proveo sam u Bijelom Polju, a Titograđanin postao 1981. godine. Nosim u sebi oba lokalna identiteta, ali mi je – kad vidim u što se pretvorilo današnje Bijelo Polje, pogotovo u političkom smislu – ovaj titogradski, cetinjski – bliži.

Jedno je sigurno: migracije koje se događaju nijesu prolazna epizoda. One već oblikuju politički vrh, mijenjaju društvenu sliku i crtaju novu mapu identiteta Crne Gore. Vrijeme će pokazati hoće li sjever nestati, ili će se samo preseliti u novi oblik života, južnije nego ikad. Samo da za to vrijeme i zbog toga, ne nestanu oni koji su stvorili i kroz vijekove održali ovu državu – Crnogorci.