TENDERI, MOĆ I JAVNI RADOVI: Od garaže 1450, do stare zgrade Vlade

Crnogorski sistem javnih nabavki godinama se opisuje kao zapetljana mreža procedura, žalbi i odluka čiji ishod rijetko djeluje kao pobjeda javnog interesa. U središtu tog sistema nalaze se najveći građevinski akteri, firme koje su godinama dominirale infrastrukturnim projektima i u čije se ime i reputaciju ugrađivala čitava simbolika moći, političkih veza i ekonomskog uticaja. Ovaj fenomen nije nov; on je postao strukturalna konstanta. Kada se pogleda hronologija kapitalnih investicija protekle dvije decenije, gotovo da ne postoji projekat većeg obima u kojem se isti akteri nijesu pojavili makar kao ponuđači, često i kao izvođači. Time se polako stvorio obrazac u kojem se tenderi posmatraju ne kao tržišno nadmetanje, već kao ritualizovana procedura koja uglavnom potvrđuje očekivane ishode.

I dok se dio građevinskog sektora već dugo dovodi u vezu sa kontroverzama, istragama i postupcima koji nijesu ostali nezapaženi u javnosti, činjenica ostaje da velike kompanije i dalje imaju kapacitet da utiču na tok najvažnijih tendera u državi. Uticaj se ne ogleda samo u tome ko će dobiti posao, već i u tome koliko brzo ili sporo projekti napreduju, koliko se lako odluke mogu osporavati i koliko se građevinski ciklus zemlje može usporiti jednim jedinim dokumentom — žalbom.

Tender za adaptaciju stare zgrade Vlade blokiran žalbom BEMAX-a

Najnoviji tender za adaptaciju stare zgrade Vlade, namijenjene Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) i Specijalnom policijskom odjeljenju (SPO), samo je još jedan primjer tog fenomena. Iako je Ministarstvo javnih radova izabralo ponudu konzorcijuma Ramel, LD gradnja, Stambeno i Timing, vrijednu nešto preko 2,33 miliona eura, postupak nije mogao da bude okončan mirno. Kontroverzna kompanija BEMAX, koja je bila jedan od ponuđača, prethodno je isključena zbog nepravilno ispunjene izjave, a zatim je iskoristila zakonsko pravo na žalbu. Time je projekat koji SDT i SPO čekaju godinama ponovo vraćen u stanje neizvjesnosti. I opet se otvara staro pitanje: koliko tenderi u Crnoj Gori zavise od administrativnih koraka velikih firmi, i koliko puta se ključni državni projekti zaustavljaju čim favorit iz ranijih godina ne izađe kao pobjednik?

Ovaj slučaj posebno dobija na težini kada se sagleda institucionalni i društveni kontekst u kojem se odvija. SDT i SPO, dvije institucije koje su kičma borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, već godinama rade u neuslovnim prostorijama. Tužioci i saradnici u izvještajima često pominju pretrpane kancelarije, nedostatak arhiva, nemogućnost adekvatnog čuvanja predmeta i osnovnu prostornu skučenost koja otežava obavljanje posla. Stara zgrada Vlade, koja im je namijenjena još 2020. godine, djelimično je opremljena donacijama stranih partnera, ali i dalje zjapi prazna. Adaptacija koja je trebalo da bude tehnički jednostavna pretvorila se u institucionalni maraton.

U zemlji koja želi da ubrza reforme vladavine prava, teško je objasniti kako tender jedne kompanije može mjesecima odlagati funkcionisanje ključnih državnih institucija. Ovdje je važno napomenuti da upravo ove dvije institucije vode niz postupaka protiv formalnih i neformalnih vlasnika firme BEMAX, čija moć ne obuhvata samo građevinski sektor, već se povezuju sa mnogim medijima u državi ako ne i sa većinom.

Godine koje su izgubljene između tendera, ponovljenih procedura i odlaganja radova postale su vidljive svakome ko se makar jednom našao u kilometarskoj koloni na Bjelasici

Stara zgrada Vlade i garaža na skijalištu 1450

Ista logika, samo na još dramatičniji način, vidljiva je na primjeru garaže na skijalištu Kolašin 1450, gdje je glavni akter takođe kontroverzni BEMAX. Taj projekat, koji je trebalo da bude jedno od najznačajnijih infrastrukturnih rješenja na sjeveru, odavno je prerastao okvire građevine i postao simbol svih slabosti sistema. Skijalište Kolašin 1450 decenijama se razvija u pravcu regionalnog centra, ali infrastruktura koja prati taj napredak nije uspijevala da drži korak s ambicijama. Problem parkiranja, gužvi i bezbjednosti godinama je bio među najvećim izazovima, a garaža je predstavljena kao konačno i ključno rješenje.

Prema prvobitnom idejnom projektu iz 2019. godine, garaža je trebalo da bude masivan infrastrukturni objekat od 49.000 kvadratnih metara, sa pet etaža i ukupnim kapacitetom od oko 1.380 parking mjesta za automobile i više od dvadeset autobusa. Plan je bio da objekat može opslužiti i do 5.500 korisnika, čime bi riješio hronični problem parkiranja, saobraćajnih gužvi i bezbjednosti na jednom od najopterećenijih zimskih puteva u državi.

A onda je počelo ono što najbolje oslikava stanje javnih radova u Crnoj Gori. Najpovoljnija ponuda, vrijedna oko sedam miliona eura, prema navodima iz dostupnih analiza, odbačena je zbog formalnosti — isteka licence jednog geometra čija je ukupna uloga u projektu bila minimalna. Umjesto nje, prihvaćena je znatno skuplja ponuda kompanije BEMAX, čija se vrijednost prema medijskim navodima kretala oko deset miliona eura, iako se radilo o projektu znatno izmijenjenom i smanjenom u odnosu na prvobitno idejno rješenje.

BEMAX – sinonim za kontroverze i malverzacije

Tu dolazimo do srži cijelog problema: ogromnog raspona za koji javnost nikada nije dobila uvjerljivo objašnjenje. Od garaže sa 1.380 mjesta i kapacitetom za 5.500 korisnika, preko odbijene ponude od sedam miliona, do prihvaćene ponude od deset miliona za objekat koji danas ima manje od 630 parking mjesta. Takav raspon ne može se objasniti ni tržišnim okolnostima ni tehničkom logikom, već samo dubokom strukturnom neusklađenošću odluka koje su donosile institucije. Tu smo tek zagrebali površinu slučaja vezanog za garažu na Bjelasici, a o ostalim kontroverzama tek ćemo pisati. 

Umjesto moderne infrastrukture, produženi radovi i duplo manji objekat

Godine koje su izgubljene između tendera, ponovljenih procedura i odlaganja radova postale su vidljive svakome ko se makar jednom našao u kilometarskoj koloni ka Kolašinu, dok su stotine automobila parkirane uz ivice puta u uslovima koji su daleko od bezbjednih. Umjesto moderne infrastrukture predviđene planovima, skijalište je dobilo godinama produžene radove i objekat čiji je kapacitet smanjen za više od pola u odnosu na početnu viziju — i čiju cijenu nikada nije pratila logika smanjenog obima.

U oba slučaja, bez obzira na razlike u projektima, postoji jedna zajednička tačka: institucionalna slabost i preveliki uticaj pojedinačnih privrednih aktera, konkretno kompanije BEMAX, na tempo javnih radova. Kada žalbe velikih firmi mogu zaustaviti funkcionalnost tužilaštva, a administrativne odluke mogu pretvoriti projekt od 1.380 parking mjesta u objekat duplo manjeg obima i znatno veće cijene, jasno je da problem nije izolovan već sistemski. To je ambijent u kojem tenderi rijetko postaju instrument razvoja, a prečesto postaju instrument kontrole i zatezanja procesa.

Crna Gora koja želi da gradi povjerenje, institucije i evropski identitet moraće da odgovori na pitanje za koje već godinama nema političke snage: ko zaista upravlja razvojem infrastrukture u ovoj zemlji — institucije ili najveće kompanije? Dokle god odluke o ključnim projektima budu ovako daleko od transparentnosti i logike, javnost će s pravom sumnjati da se država kreće tempom koji ne određuje javni interes, već interesi onih koji imaju kapacitet da zaustave ili pokrenu procese jednim jedinim dokumentom.

L.P.Đ.