Kuda se izlazi samo odavde

piše: Željko Vukmirović

„Kuda se izlazi samo odavde?“

Upravo ovo pitanje bi moglo da bude sve što treba da se zna o Demokratskoj narodnoj partiji (DNP). Ta upitna rečenica se, takođe, može primjenjivati i povodom svakog političkog angažmana beznadežno potrošenog predsjednika te stranke i poslanika Milana Kneževića. Svakako, važeće je i činjenično stanje da sa ništa boljom sudbinom ne raspolažu ni sve uhljebljene figure koje tu partiju predstavljaju u vlasti. 

Pa, kuda se izlazi samo odavde?

Važno je istaći da to nije samo vapaj, jauk ili tek niz spontano izrečenih riječi jednog od medijski istaknutijih političara grupacije DNP u potrazi za vratima jednog televizijskog studija i u pravcu kretanja „što dalje od te emisije“. Bez obzira na predusretljivost domaćina da se neznanju i toj zatečenosti izađe u susret. Nije to ni samo pasija mediokriteta da svoju sudbinu izdvoje bar po bježaniji pred drugačijim uvjerenjima niti refleksija uobičajenog udesa gluposti i primitivizma sa činjenicama. Ništa od toga. O očaju i beznađu već bi mogli da pričamo. 

Dakle, kuda se izlazi samo odavde?

Politički angažman koji svoje porijeklo potražuje u negiranju crnogorske države i nacije je u startu užasno nesretna stvar. Još ako se tome pridoda konkretna materijalna stimulacija i neskrivena višegodišnja podrška srbijanskog predsjednika Vučića, te besramna poslušnost ovdašnjih prosrpskih i proruskih vedeta, realnost postaje izuzetno bolna adresa. A tada već foliranje neizbježno sretne pitanje – kuda se izlazi samo odavde? 

Milanče i njegov DNP su se toliko izudarali sa sopstvenom neprincipijelnom politikom da im je patos predodređen kao konačna destinacija. Počevši od promocije Srpske autonomne oblasti Zeta završili su valjajući se po blatu na obodima Botuna. Mada, ako ćemo pošteno, bilo je tamo i nekoliko prosutih kubika šljunka, onih karakterističnih sitnijih oblutaka moračkog kamena, tako nalik onima iz produkcije ilegalne eksploatacije riječnog nanosa o kojem ne smiju ni da zucnu i koje im pred očima defiluje svakodnevno. 

Sve prijetnje partije DNP o izlasku iz vlasti kojima su mjesecima mlatarali i uznemiravali javnost su se izjalovile. Sve medijske manipulacije o snazi te partije su stigle do svog zida. Sve prizemne doskočice njihovog lidera koje uvijek mogu da zabave tek neveliko društvo ispred seoske prodavnice su se prosule. Uplašeni su čak i sopstvenim akcijama koje ozbiljno narušavaju granice tek jednog običnog političkog angažmana. Sve neistine koje ponavljaju u beskrajnoj nadi da će biti prihvaćene kao nepobitne istine su ispale pretužne. Naročito ona o superiornom srbijanskom kolektoru kod Niša. I tim nekim novim tehnologijama koje su mnogo naprednije. Iako se u stvari radi samo o rasutim govnima po tamošnjim livadama, da se sunčaju pod okvirima staklenika, tek da ne vlaže nanovo, dok „dosta lijepo mirišu“. 

Vrata za izlazak iz tolikog primitivizma, sluganstva i gubitničke agresije postaju primarna misija. 

Kuda se izlazi samo odavde? 

Nije lako. Dok tumaraju zaglavljeni u sprdnji, nemoći i sa pozicija vlasti koja im je dodijeljena nakon one besprizorne kampanje „ne damo svetinje“ koja nikada nije ni očešala istinu. I koja je prošla pred očima svijeta. 

Zato valja pokušati.

Niko tu ne može da pogriješi. Nako je ćor…