Albanci i Bošnjaci mogu odlučiti i o nestanku Crne Gore

Piše: Nebojša Redžić

Počeh da pišem ovaj tekst u petak, par minuta prije podneva, upravo u trenutku dok parlament Crne Gore prekida zasjedanje da bi poslanici otišli na – džumu. U trenutku prekida, sjednicom je predsjedavao Nikola Camaj, Albanac. Ne bi tu bilo ništa loše da su par minuta prije podneva svi „punoljetni, zdravi muslimani“ tiho i bez najave izašli iz sale i otišli da klanjaju. Jer, to je intimni čin. Ne moranje. Bilo bi to ono bogatstvo multietničke Crne Gore kojim smo se ponosili u nekim minulim vremenima. Ali, prekinuti sjednicu državnog parlamenta da bi od 81 čovjeka njih desetak klanjali džumu, u najmanju ruku je nedolično i pogrešno u državi koja pretenduje da bude sekularna i gdje manje brojni narodi nerijetko imaju ne baš mala prava. Ali, dobro… i na to ćemo se naviknuti u oslobođenoj Crnoj Gori. Neki bi rekli – građanskoj, mada toga ima samo u Ustavu.

Dan mi je, inače, počeo izjavom predsjednika Srbije da njegova zemlja ima, pazite sad, hipersonične balističke rakete. Domet 200 do 400 kilometara. Dobio ih je Vučić na popust, ali podaci govore da je iste takve Pakistan platio Kini milion i po eura po komadu.

Upitan za izjavu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da će upozoriti NATO zbog novog naoružanja koje ima Srbija, Vučić je rekao da već godinu “sluša price” kako Hrvatska ima bolju i jaču vojsku od Srbije, a da su se u Zagrebu sada “našli u čudu” kada su vidjeli da Srbija ima hipersonične balističke rakete.

Psihotični srpski autokrata Aleksandar Vučić počeo da razvija fetiš vezan za rakete, poput Kim Džong Una

I dok mu se zemlja iznutra raspada, tenzije su mu potrebne da bi sebe politički sačuvao. U panici, rakete, umjesto da služe za odbranu, više su pokazatelj posljednjeg stadijuma diktature. Jer, kada nema neprijatelja u svom dvorištu, valja ga izmisliti u susjedovom. Naime, studenti i opozicija u Srbiji očigledno su se umorili i posustali, pa sada čovjek koji zna da funkcioniše jedino u haosu i pod pritiskom, pronalazi nove izgovore za svoju suludu, militantnu politiku.

“Hrvatska je uradila sve da sruši Srbiju u posljednjih godinu i po i to brutalno miješanje u unutrašnje stvari Srbije govori kolika je njihova potreba za dominacijom na ovom prostoru i kolika je potreba za unižavanjem Srbije”, izjavio je Vučić. Tvrdi da je Hrvatska bila “glavna logistička podrška za rušenje Srbije svima iz Srbije” u posljednjih godinu i po, od početka protesta poslije pada nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici.

I zato rakete. Hipersonične, balističke, jado moj. Jer ionako depresivni i autodestruktivni Vučko, veli, “ima strah zbog “formiranja vojnog saveza” Hrvatske, Albanije i Kosova, jer želi da njegovo nasljeđe bude mir, a ne rat i sukobi”. A nema ni nekoliko sedmica od kada je hrvatski premijer Plenković izjavio da je u Nju Delhiju uspio da otkloni Vučićev strah zbog vojne saradnje Prištine, Zagreba i Tirane.

Zagrijava li se to opet naš region za povratak retorike koja je prethodila ratovima devedesetih? I što sada sa vojnim savezom Zagreba, Tirane i Prištine? Jesu li za tako što dobili odobrenje NATO-a kome sve tri države pripadaju? Ili je to samo preventivna priča da bi se odagnao ponovni zov ratnih truba vječito gladnih rata srpskih nacionalista?

Srbija – jedina država u regionu od koje prijete nestabilnost i potencijalni konflikti

Kao Crnogorcu koji je svjestan da današnja Srbija mnogo više ugrožava Crnu Goru nego bilo koju od pomenute tri države, žao mi je što se u tom savezu ne nalazi i naša zemlja. Makar simbolično, u ravni pokazatelja da smo svjesni da nam je jedini istinski neprijatelj u regionu – Srbija. A nijesmo svjesni.

Iskreno, ne vjerujem da su balkanske zemlje spremne na novi rat. Iako se ratovi na Balkanu dešavaju ciklično – svakih 30-40 godina, za rat je potreban povod, ogromna logistika u naoružanju i prije svega svijest u narodu da postoji neki cilj za koji valja ratovati. Naravno, već dvije decenije Srbija reži da će “vratiti” Kosovo, ali od toga neće biti ništa. Ne samo zato što Kosovo ima moćne zaštitnike, ne samo zato što njegovi stanovnici imaju nedvojbenu spremnost da brane svoju krvlju stečenu državu, nego ponajviše zbog toga što u Srbiji ne postoji (osim u retoričkoj ravni) kritična masa onih koji su spremni da svoje sinove pošalju u besmisleni kosovski boj. Koji bi Srbija opet, kao i 1389. godine izgubila, ovoga puta od mnogo motivisanijeg protivnika. A nemaju ni Miloša Obilića koji bi ih predvodio u pohodu na “južnu srpsku pokrajinu” koja to već odavno nije.

I dok su Hrvatska i Kosovo zaokupljeni nekim drugim brigama, samo povremeno mjerkajući što čini Srbija, Albanija džinovskim koracima grabi ka ekonomskom preporodu i reformama. Svaki novi dan u Albaniji je drugačiji i bolji od prethodnog, to je zemlja koja živi punim plućima i ima viziju svog razvoja.

Zato uopšte ne čudi izjava Evropske komesarke za proširenje Marte Kos koja kaže da je Albanija trenutno predvodnik u procesu pristupanja Evropskoj uniji. Iako je ta izjava nemušto demantovana samo koji dan kasnije, svi koji poznaju prilike u regionu znaju da nije daleko od istine. Crna Gora je zapela na svom evropskom putu kao kad fudbaler pokida prednje ukrštene ligamente koljena, a hoće li se oporaviti do narednih evropskih zadataka, ne mogu tvrditi ni najveći optimisti.

EU ne želi “trojanske konje”

Brisel ne želi “trojanske konje”. Neotporan je na prevaru, a posljednja ujdurma parlamentarne većine, uz podršku stranaka manje brojnih naroda kada su usvojeni antievropski i anticrnogorski zakoni o unutrašnjim poslovima i o ANB-u, je kap koja je prelila čašu. Evropska unija poručuje da ti zakoni nijesu u potpunosti usklađeni sa evropskim standardima, a to je faul za koji se u Briselu dobija žuti karton.

Apsurdno ili ne, tek o evropskoj integraciji i Albanije i Crne Gore – odlučuju manje-više Albanci. U Crnoj Gori, uz njih – i Bošnjaci.

Jer, pogledajte ovaj lako rješiv rebus: o Srbiji, bez obzira na unutrašnje razlike u mišljenju, odlučuju Srbi. O Hrvatskoj odlučuju Hrvati. O Kosovu Albanci, Kosovari. O Albaniji, takođe Albanci.

Jedino o nesrećnoj Crnoj Gori odlučuju Srbi, Albanci i Bošnjaci. Oni koji su krvlju stvorili i kroz vijekove očuvali Crnu Goru, ne pitaju se. Niti pominju kao faktor odlučivanja o svojoj zemlji.

Ovo nije ni floskula, ni teorija zavjere. Srpske stranke u parlamentu (Nova, Demokrate I PES) imaju 38 poslanika, za odlučivanje je potrebno 41, a taj “ostatak” imaju Bošnjaci i Albanci (BS, Albanski forum, AA, DSA, Albanska alijansa, Forca). Oni su izglasali i ove, antievropske zakone kojima je formalizovano pretvaranje Crne Gore u policijsku državu. Oni će glasati i svaki naredni put kada nekim zakonom bude opljačkana ili razdržavljena Crna Gora. Bez Bošnjaka i Albanaca nema ni nestanka Crne Gore!

“Tradicionalni saveznici”, kako ih je godinama nazivao predsjednik Đukanović pokazali su da su im jedino fotelje vječiti interes. Ne mislim ja da bi oni svjesno, ciljano izglasali nestanak Crne Gore kada bi ta tema došla na dnevni red. Oni bi to učinili nehajno, po inerciji, bez emocija i sa sviješću da bi im takav potez omogućio nastavak lagodne pozicije.

Uostalom što drugo očekivati od ljudi kojima je matična država neđe drugo?