Medeni

Piše: Nebojša Redžić

U zemlji u kojoj su čuda normalnost, gdje su vlasnici lažnih diploma ministri, a doktori nauka čame na Birou, gdje frizerke daju injekcije, a nezakonite neznalice vode državnu televiziju, u kojoj kriminalci slobodno šetaju ulicama, a hapse se oni koji bi da njeguju tradicionalne porodične vrijednosti, gdje ološ sa raznih megatrendova odlučuje, a pristojni ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem… nije nikakvo čudo što javnost nestrpljivo očekuje video klip u kome presuđeni kriminalac govori o vlasti istinu (?) koju niko ni ne pokušava da demantuje.

Davno sam zaključio da skoro svaki crnogorski trač jednoga dana ispliva na površinu društva koje se valja u blatu – kao istina. Mnoga govorkanja o činjenju bivše vlasti, njihovim manguplucima i lopovlucima, ono što se šapatom izgovaralo i mnogima činilo kao fatamorgana, ispostavilo se da je bilo tačno. Što ako se sve ono što nam servira presuđeni Medenica, nimalo suptilno, sa gorkom ironijom i samouvjerenošću čovjeka koji priča nepobitnu istinu – pokaže jednoga dana kao tačno?!

Kada ljudi izgube povjerenje u sistem, onda se pojavljuje prostor da neko ko je protiv tog sistema, štoviše – osuđen od toga sistema, dobije simpatije. Nije stvar u tome da ljudi odobravaju njegova djela, nego ga vide kao nekoga ko razotkriva nešto u što je javnost do tada samo sumnjala.

Postoje trenuci u društvu kada stvarnost postane toliko izvrnuta da klasične kategorije više ne važe. Tada kriminalac nije samo kriminalac, institucije nijesu samo institucije, a javnost prestaje da reaguje po uobičajenim moralnim obrascima. Slučaj Miloša Medenice je upravo jedan od njih.

Što svojim video obraćanjima može promijeniti Medeni? Način na koji funkcioniše vlast i njeni eksponenti – teško, jer ako je neko ogrezao u korupciji, u konzumiranju narkotika i gey žurkama, on će ih samo raskrinkati i ogoliti

Do juče, za dobar dio javnosti, on je bio simbol svega što nije u redu sa sistemom – privilegovan pojedinac, kompromitovan, povezan sa nezakonitim poslovima, neko ko je iskoristio bliskost sa centrima moći za neumjereno bogaćenje. Danas, međutim, taj isti lik dobija aplauze, prati se sa pažnjom, a njegova obraćanja iščekuju se kao epizode neke političke serije.

Kako se dogodila ta transformacija? Odgovor izgleda nije u njemu – nego u nama.

Medenica nije postao heroj zato što se promijenio. On je postao prihvatljiv zato što se u međuvremenu promijenilo nešto mnogo dublje: odnos društva prema institucijama. Čak i onog dijela društva koji je svojim glasom doprinio da te institucije zaposjednu upravo „junaci“ iz monologa Medenog. Kada povjerenje u sistem padne ispod određene tačke, javnost više ne traži moralno besprijekorne glasnike istine. Dovoljno je da je neko „protiv njih“. Čak i ljudi koji ga ne vole, mogu uživati u tome što neko iznutra kompromituje elite.

U takvom ambijentu rađa se figura antiheroja.

Antiheroj nije dobar čovjek. On nije ni uzor. Ali, on postaje koristan. Njegova vrijednost nije u karakteru, već u poziciji – u činjenici da govori iznutra, da „zna“ da otkrije ono što mnogi već slute. Javnost mu zato daje kredit koji mu inače nikada ne bi dala. Popularnost ne znači moralnu rehabilitaciju.

Tu dolazimo do opasne, ali razumljive zamjene teza: ljudi počinju da miješaju istinu koju neko iznosi sa moralom onoga ko je iznosi. A to nije isto.

Moguće je i da publika, u nedostatku povjerenja u institucije, svjesno zanemari tu drugu stranu

Moguće je da neko istovremeno govori nešto što zvuči uvjerljivo – i da pritom ima ozbiljan teret sopstvenih djela. Moguće je i da publika, u nedostatku povjerenja u institucije, svjesno zanemari tu drugu stranu. Popularnost ne znači i moralnu rehabilitaciju. Jedno su korisne informacije, a sasvim drugo karakter onoga ko ih iznosi.

Jer, u osnovi ovog fenomena nije simpatija, nego frustracija.

Postoji jedan, gotovo osvetnički impuls u svemu tome. Dijelu javnosti nije toliko važno ko govori, koliko je važno protiv koga govori. U tom ključu, svaka pukotina u sistemu postaje zadovoljstvo, a svaki „insajder“ koji progovori, iz bilo kog interesa, dobija pažnju. Ali, tu leži i suština problema.

Društvo koje počinje da traži istinu od kompromitovanih pojedinaca, jer ne vjeruje institucijama, ulazi u opasnu zonu. Tu više nema jasnih linija, nema autoriteta kojima se vjeruje, nema zdravog oslonca. Sve postaje stvar utiska, trenutka i narativa.

Zato fenomen Miloša Medenice nije priča o jednom čovjeku. To je ogledalo stanja u kome se nalazi društvo. Njegova popularnost ne govori toliko o njemu, koliko o nivou nepovjerenja, razočaranja i zamora građana. I možda je upravo to najneugodniji zaključak: kada antiheroj postane prihvatljiv, problem nikada nije samo u antiheroju.

Jer, društvo koje mu aplaudira, ne rješava problem – ono ga samo jasnije pokazuje.

Sukob na relaciji Medenica – vlast će se nastaviti. On je našao način da plasira svoju slatku osvetu, vlast nema načina da ga locira i odvede na izdržavanje kazne.

Fenomen Miloša Medenice nije priča o jednom čovjeku. To je ogledalo stanja u kome se nalazi društvo

Što svojim video obraćanjima može promijeniti Medeni? Način na koji funkcioniše vlast i njeni eksponenti – teško, jer ako je neko ogrezao u korupciji, u konzumiranju narkotika i gey žurkama, on će ih samo raskrinkati i ogoliti, ali to će trajati dok god je ova izopačena vlada na djelu. Neće Medeni popraviti ni svoju poziciju jer – sve i da se na scenu vrati vlast od prije 2020. godine – niko njega neće amnestirati od djela koje je učinio. Niti mu korigovati presudu koju je dobio.

Pa, što onda kao društvo imamo u činjenici da je javnost prihvatila Medenog, pa ga čak neki smatraju jednim od trenutno najpopularnijih građana Crne Gore? Imamo činjenicu da nam je društvo izgubilo moralni kompas, da nam je vlast devijantna, da je dio ANB-a vjerovatno odmetnut od centrale pa curi li curi, da neko iz vrha vlasti nije zadovoljan svojom pozicijom, pa Medenog snabdijeva škakljivim informacijama, da je istraživačko novinarstvo na najnižim granama otkad je medija u nas…. ili, što je možda najporaznije, bezbjednosni sektor nije u stanju da locira Miloša Medenicu, dok ih on iz dana u dan ujeda za dušu. Ovo potonje kažem ne zbog Miloša – jer vjerujem da mu veliki dio javnosti želi dugotrajan i uspješan bijeg – nego zbog konstatacije da nam je sektor bezbjednosti na niskim granama.

A kada su već javnost i društvo takvi kakvi jesu, kada je Medeni onaj isti od prije, samo mnogo popularniji, a bezbjednosni sektor nikad lošiji, nema razloga da ovo sa Medenim ne postane neverending story.