Nije im lako

piše: Željko Vukmirović

Pretpraznično raspoloženje ozbiljno potresa trenutnu izvršnu vlast u Crnoj Gori. I nije im uopšte lako. Posebno iz razloga što nikada nisu krili da su ogrezili u foliranju demokratije i aktuelnim predstavama o privrženosti euroatlantskim integracijama. Posebno što nijednog časa ne kriju koliko im je stalo do zauzetih položaja, fotelja, privilegija, bonusa. I posebno što ne znaju šta da rade sa sobom ispod svih tih crnogorskih zastava. Još kad čuju crnogorsku himnu… 

Piši, pakao.

Ništa gore nije moglo da im se desi. Biti na vlasti u vrijeme obilježavanja dvadesete godišnjice od obnove crnogorske nezavisnosti. Kakav peh. Valjda su mislili da će ovih šest godina koliko su na vodećim položajima u državi trajati bar jedno 15 godina, pa će imati vremena da se malo adaptiraju, da sve to bar malo poisprepravljaju, da nešto skrpe po svom ukusu. 

Ovako, sada izgledaju kao zatečeni, snađeni, nije im ni do čega. 

A sve su učinili da omalovaže proslavu. Taj svoj uradak su lansirali najprije u svojim kružocima po Herceg Novom. Tamo im kadrovi ionako divljaju, ležerno i od poodavno uživaju u efektu projekta raspodjele ličnih karata stečenih u vrijeme zajedničke države sa Srbijom. I nemaju razloga da se ustručavaju. Ispratila ih je i vlast u Pljevljima. Bar dok ti likovi sa sjevera to još mogu, bar dok se sve pričinjene štete ne nazovu pravim imenom. Osnovana je pretpostavka da sa raznim smišljotinama nije završeno, te da će nakon proslave prionuti na saniranje svih tih nevolja koje su ih snašle sa mirnim prihvatanjem obilježavanja dvadesete godišnjice od obnove crnogorske nezavisnosti. 

To se već zove posao. Jer živi dokazi se već laktaju u vlasti, niko jedan drugom ne okreće leđa, rizici su ogromni. Posebno zbog donjeg dijela leđa. A to već shvatite kako god hoćete…

Činjenice su neumoljive. Trenutni premijer Milojko Spajić se ionako probio sa kadrom srpske crkve, niđe tu nema veze sa benefitima po državu Crnu Goru. Bio je i svojevremeno užasnut „što ga tu blati svaka tranja“, ali se nikada nije ni osvrnuo na sve laži koje je izgovorio, a na koje ga niko nije tjerao, baš kao ni na sve nemoći koje prema ostalim činiocima izvršne vlasti iskazuje svakodnevno. Uz to, a računajući sve zahvate koje je odradio po državnom budžetu, prava svrha premijerovog angažmana i njegove privrženosti ovoj zemlji se teško mogu naći na nekoj afirmativnoj crnogorskoj adresi. 

Bar da je neko šupu sagradio u korist Crne Gore, pa sve mu prosto bilo… 

Nešto slično je i sa predsjednikom Jakovom Milatovićem. Ovaj izdanak političkih pokrovitelja zajedničke države sa Srbijom, te predani samovoljni poklonik srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, teško da može biti u bilo kojoj verziji shvaćen kao zastupnik crnogorskih nacionalnih interesa. 

Najluđa igranka u izvršnoj vlasti pripada preteči svih prosrpskih partija SNP-u, te njihovim nasljednicima Demokratama, koji su svoju egzistenciju obezbjedili na demagogiji, licemjerju i besprizornoj oholosti koja nikada prije nije bila viđena na ovim prostorima. Ukratko, njihovu radost povodom obilježavanja Dana nezavisnosti nije moguće pronaći bilo gdje, bilo kada, niti pod bilo kojim okolnostima. 

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić je već sasvim druga i daleko ozbiljnija priča. On i njegovi povodom Dana nezavisnosti ostavljaju utisak ekipe koja prolazi deveti krug. A s tim se stvarno nije lijepo sprdati. Mada, nije baš da nije…

A onda, kad đavo nađe pa zađe, posebnu nelagodu za izvršnu vlast u Crnoj Gori stvaraju posljednji događaji u Srbiji. Šta ako im najveći i dokazani sponzor stvarno zglajzne? Šta ako studenti stvarno pobjede? Šta ako Justin i njegovi stvarno izlude Porfirija? Ko će sve ovo sa destabilizacijom Crne Gore da servisira? 

Nije im lako.