OD GARAŽE DO JAZA I ŽARSKOG: Koliko državu koštaju Bemaxovi putevi i koliko traju poslije svečanog otvaranja?

Garaža na Kolašinu 1450, koja se od početnih 11,7 miliona eura približila cifri od 15 miliona i poslije šest godina još nije završena, nije jedini veliki državni posao na kojem je angažovana kontroverzna firma Bemax. Ista kompanija gradila je put Mateševo–Kolašin, vrijedan više miliona eura, izvela put Mojkovac–Vragodo prema budućem ski-centru Žarski za oko 13,2 miliona. Danas je podizvođač na jednom od najvećih putnih projekata u državi – bulevaru Tivat–Jaz, koji, kako smo pisali, ne može biti završen ni do kraja godine.

Zajedničko pitanje više nije samo koliko košta kilometar asfalta ili parking mjesto. Pitanje je šta država za te milione dobija i ko odgovara kada nakon završetka ponovo stižu sanacije, dodatni radovi i novi računi.

Poslije dva teksta Portala Aktuelno o garaži na Kolašinu 1450 nameće se logično pitanje.

Da li je šest godina gradnje, rast cijene i nezavršen objekat samo incident jednog projekta? Ili bi trebalo pogledati i druge velike državne poslove na kojima je angažovan Bemax?

Jer kada se na jednu stranu stave garaža Kolašin 1450, put Mateševo–Kolašin, put prema Žarskom i bulevar Tivat–Jaz, dobija se infrastrukturna mapa vrijedna desetine miliona eura.

Bemax građevinski poduhvati

A na toj mapi pojavljuju se vrlo slična pitanja: rokovi, dodatni radovi, odvodnja, sanacije i – na kraju – kvalitet onoga što građani plaćaju.

MATEŠEVO–KOLAŠIN: PUT ZAVRŠEN, PA OPET RADOVI

Rekonstrukcija regionalnog puta Mateševo–Kolašin obuhvatila je približno devet kilometara saobraćajnice koja povezuje Kolašin sa autoputem. Izvođač – Bemax.

Prema zvaničnim državnim podacima, ugovorena vrijednost radova iznosila je 6.409.428,34 eura sa PDV-om, dok se u dokumentaciji pojavljuje i Aneks I od 640.942,83 eura.

Radovi su počeli u aprilu 2023. godine, a ugovoreni rok bio je osam mjeseci.

Kada je put otvoren, Vlada ga je predstavila kao važan projekat za bezbjednost saobraćaja i razvoj Kolašina. Saopšteno je da je na gotovo polovini trase zamijenjena kolovozna konstrukcija i da je na većini trase poboljšana odvodnja – upravo jedan od ključnih problema starog puta. Ali poslije otvaranja nije završena i priča o tom putu. Pojavila se potreba za novim intervencijama i sanacijama.

I zato se postavlja pitanje koje je mnogo važnije od ceremonije otvaranja:

Koliki je stvarni životni vijek državne investicije? Jer nije uspješan projekat onaj na kojem je presječena vrpca.

Detalj sa puta Kolašin-Mataševo krajem 2023. godine kada su navodno bili završeni svi radovi, a čekalo se svečano otvaranje

Uspješan je onaj na koji država nekoliko godina kasnije ne mora ponovo da šalje mašine i novac.

MOJKOVAC–ŽARSKI: 13,2 MILIONA, PA NOVA REKONSTRUKCIJA

Još zanimljiviji primjer nalazi se prema budućem ski-centru Žarski.

Uprava za saobraćaj je 2019. sprovela tender za put Mojkovac–Vragodo, dug približno osam kilometara. Izvođač – ponovo Bemax.

Vrijednost radova – približno 13,2 miliona eura.

Put je trebalo da bude jedna od ključnih saobraćajnih pretpostavki za razvoj budućeg ski-centra Žarski i turističku valorizaciju tog dijela Bjelasice.

Ali 2026. ponovo govorimo o rekonstrukciji.

Prema objavljenim podacima, lokalna saobraćajnica je oštećena na dionici dugoj oko 1,2 kilometra, pa je ponovo potrebno definisati ko je nadležan i kako će biti sprovedena rekonstrukcija.

I tu nastaje vrlo jednostavno pitanje.

Ako je država u put dug oko osam kilometara uložila približno 13,2 miliona eura, zbog čega nekoliko godina kasnije ponovo razgovaramo o rekonstrukciji njegovih djelova?

Ranko Ubović, Milan Roćen, Aleksandar Mijajlović i Zoran Lazović: Prvi i posljednji su još uvijek neformalni suvlasnici BEMAX-a dok su ostali bivši

Da li je problem održavanje? Odvodnja?

Projektovanje? Ekstremne vremenske prilike?

Ili kvalitet izvedenih radova?

Odgovor mora dati struka i dokumentacija.

Ali odgovor mora postojati.

Jer „vremenske prilike“ ne mogu biti univerzalno objašnjenje svaki put kada asfalt, kosina ili odvodnja pokažu problem.

Crnogorski putevi se, valjda, projektuju za crnogorsku klimu.

TIVAT–JAZ: 54 MILIONA I OPET ODVODNJA

A onda dolazimo na primorje.

Bulevar Tivat–Jaz jedan je od najvećih aktuelnih putnih projekata u Crnoj Gori. Vrijednost osnovnog ugovora iznosi 53.915.261,77 eura bez PDV-a. Glavni izvođač je kineski konzorcijum Shandong, dok je Bemax podizvođač.

Na sopstvenom sajtu Bemax za svoj angažman na projektu navodi vrijednost ugovorenih radova od čak 43 miliona eura.

Dakle, govorimo o ogromnom poslu. I upravo ovih dana Bemax saopštava da je više od 95 odsto radova završeno.

Ali uz jednu zanimljivu napomenu. Sistem atmosferske odvodnje još nije u potpunosti u funkciji. Iz kompanije objašnjavaju da je sistem uglavnom završen i izveden prema revidovanom glavnom projektu, ali da predstoji kontrola cjevovoda i provjera eventualnih začepljenja.

Bulevar Tivat-Jaz: Poplave nijesu jedini problem

Možda je sve upravo tako i možda će sistem nakon završetka funkcionisati besprijekorno. Ipak, mnogi putnici na ovoj dionici tvrde da nije u pitanju samo atmosferska kanalizacija, već brojni radovi zbog koga ni do kraja godine neće niti gotov, uprkos pritisku izvršene vlasti da se završi makar jedan projekat u četvorogodišnjem mandatu koji ističe 2027.

Ali poslije iskustava sa drugim projektima pitanje je legitimno:

Ko će garantovati kvalitet bulevara Tivat–Jaz nakon što kamere odu?

OD GARАŽE DO BULEVARA – ISTO PITANJE

Na Kolašinu 1450 imamo garažu čiji je ugovor potpisan 2020. godine i koja ni 2026. nije završena.

Na putu Mateševo–Kolašin imamo milionsku rekonstrukciju poslije koje su ponovo bile potrebne intervencije.

Prema Žarskom imamo put vrijedan oko 13,2 miliona eura, a nekoliko godina kasnije oštećenu dionicu za koju se ponovo priprema rekonstrukcija.

Na Tivat–Jaz imamo projekat od gotovo 54 miliona bez PDV-a, Bemaxov angažman koji sama kompanija procjenjuje na 43 miliona i, pred sam završetak, dionica nije ni blizu onoga što bi trebalo da bude.

Kod svakog pojedinačnog posla treba utvrditi šta je odgovornost izvođača, šta projektanta, šta nadzora, a šta države kao investitora.

Ali kada se isti izvođač pojavljuje na velikom broju višemilionskih državnih projekata, država ima dodatnu obavezu da javnosti pokaže šta je za taj novac dobila.

KOLIKO JE BEMAX DOBIO OD DRŽAVE?

I tu dolazimo do pitanja koje Ministarstvo javnih radova Majde Adžović više ne bi trebalo da izbjegava.

Ministarka Majda Adžović poznata po sumnjivim tenderima: Kolika je ukupna vrijednost svih državnih poslova koje je Bemax dobio ili na kojima je angažovan posljednjih godina?

Ne samo koliko košta garaža.

Nego:

Kolika je ukupna vrijednost svih državnih poslova koje je Bemax dobio ili na kojima je angažovan posljednjih godina?

Koliko je prvobitno ugovoreno?

Koliko je kasnije dodato kroz anekse i dodatne radove? Koliko su rokovi produžavani? Koliko je država naplatila penala? Koliko je nakon završetka projekata potrošeno na sanacije?

I ko je te sanacije plaćao – izvođač iz garancije ili ponovo građani?

Tek tada možemo dobiti pravu cijenu državnih investicija.

Jer cijena puta nije samo cifra na dan potpisivanja ugovora. Prava cijena je: osnovni ugovor + aneksi + dodatni radovi + naknadne sanacije.

ADŽOVIĆKA NE MOŽE ODGOVORNOST TRAŽITI SAMO U PROŠLOSTI

Majda Adžović nije birala izvođača garaže 2020. godine. Nije bila ministarka ni kada su ugovarani neki od drugih poslova. Ali danas vodi Ministarstvo javnih radova i najavljuje nove kapitalne projekte. Zato je njena odgovornost sada drugačija.

Da otvori dokumentaciju. Da pokaže koliko su građane koštali projekti koje je naslijedila.

Da pokaže koliko su koštali aneksi. Da objavi šta je rađeno u garantnom roku.

I da objasni na osnovu kojih rezultata država danas procjenjuje pouzdanost kompanija kojima povjerava nove milionske poslove.

Jer reference ne mogu biti samo spisak prethodnih ugovora.

Referenca mora biti i ono što ostane iza izvođača pet ili deset godina kasnije.

ASFALT NIJE REFERENCA – TRAJNOST JESTE

Upravo tu se vraćamo na garažu Kolašin 1450.

Bemax je na tom tenderu dobio prednost upravo zahvaljujući referencama i kriterijumu kvaliteta.

Jeftinija ispravna ponuda ostala je slabije rangirana.

Druga, još jeftinija, eliminisana je zbog pitanja licence geometra.

Garaža ni nakon šest godina nije završena

Šest godina kasnije garaža nije završena, a njena vrijednost se približava cifri od 15 miliona eura.

Zato bi prije dodjeljivanja novih velikih državnih poslova možda trebalo promijeniti način na koji država razumije riječ „referenca“.

Nije referenca samo to što je kompanija nešto gradila. Referenca je ii da li je završila na vrijeme, da li je ostala u ugovorenoj cijeni, koliko je bilo aneksa,mkoliko reklamacija, koliko sanacija i koliko je objekat trajao prije nego što su se mašine ponovo vratile.

Jer građani ne plaćaju fotografiju sa otvaranja.

Plaćaju put kojim treba da voze decenijama.

A poslije garaže na Kolašinu, puta Mateševo–Kolašin i puta prema Žarskom, sada bi Majda Adžović morala da kaže nešto veoma konkretno:

ko kontroliše kvalitet Bemaxovih radova na Tivat–Jaz i ko će platiti ako za nekoliko godina i tamo budemo gledali sanacije?

Jer država može svaki put raspisati novi tender.

Može izdvojiti novi milion.

Može poslati nove mašine.

Ali ne postoji „državni novac“.

Postoji samo novac građana koji isti kilometar puta ne bi smjeli da plaćaju dva puta.

L.P.Đ.